A bio je slavan i imao je sve…

Na današnji dan prije sedam godina ubio se Robert Enke. Jesmo li išta naučili od njegova slučaja?

Bio je utorak, 10. studenog 2009. Gradić Neustadt am Rübenberge, vlak 4427 koji je sa 160 kilometara na sat točno po rasporedu jurio iz Bremena u Hannover. I tragedija koja je zatresla Njemačku i pola Europe.

U 18:17, dok je trebao završavati popodnevni trening, pod jureći vlak bacio se njemački reprezentativni vratar Robert Enke.

Enke je svoju bolest godinama skrivao od svih. Gotovo od svih. Borio se s akutnom depresijom, a za to nisu znali ni njegovi suigrači, ni prijatelji, čak niti odgovorne osobe u klubu. Baš klupski liječnik Wego Kregehr razgovarao je s Robertom nekoliko dana prije suicida. Razgovarali su o prehladi, banalnoj prehladi koja je Enkea odvojila od treninga na dva dana. Nitko nije ni slutio u kakvom se paklu nalazi Robert Enke.

Mnogi razlog suicida vide u smrti njegove kćeri. Mala Lara imala je samo dvije godine kada je umrla od srčane mane koja je tu bila od rođenja. Zapravo je njena smrt bila neizbježna usprkos svim operacijama. Za svakog roditelja smrt djeteta je najstrašnija stvar koja se može dogoditi i sigurno da je Larina smrt utjecala na Robertov suicid. Ipak, to je plošno shvaćanje problema jer depresija je podla bolest koja je bila prisutna i godinama prije. Njegov život sličio je paklu prije nego što je Lara uopće rođena.

Novinar i genijalni autor Ronald Reng bio je jako dobar prijatelj s Robertom Enkeom. Dok je Enke branio za Elf, Reng je pratio reprezentaciju i samog Roberta, a kontakti su prerasli u prijateljstvo kad je golman potpisao za Barcelonu, gdje je u to vrijeme Reng živio kao dopisnik. U svojoj višestruko nagrađivanoj knjizi A Life Too Short: The Tragedy of Robert Enke prisjeća se svojih kontakata s Enkeom: “2003. kad je igrao u Barceloni, primijetio sam da nešto nije u redu. Njegovo je lice bila kamena maska.”

Društveni tabu

Enke je svoju seniorsku karijeru započeo u klubu Carl Zeiss rodne Jene. Uskoro odlazi u Borussiju Mönchengladbach, da bi nakon dvije godine prešao u portugalsku Benficu, gdje u 77 nastupa osigurava transfer u Barcelonu. U Barceloni nije dobivao šansu. Stoga su Reng, ali i svi ostali, mislili da je kamena maska bila samo reakcija na manjak minuta, na to što ne igra i što mu trener ne vjeruje. Da iza tog lica na kojem je kamena maska nema dubljih problema. Jer što mu fali: mlad je, uspješan i bogat. A klub lako može promijeniti.

Goalkeeper Robert Enke of Germany warms up prior to a UEFA Euro 2008 Group B match against Austria a

I mijenjao je. Ubrzo je iz Barcelone otišao na posudbe Fenerbahçe i Tenerife, da bi se napokon skrasio u bundesligašu Hannoveru 96. Sve je to vrijeme nastupao redovito, igrao jako dobro i nije bilo problema vidljivih golom oku. Treneri su mu vjerovali, suigrači su se pouzdavali u njega, a navijači su ga obožavali. Čak je proglašen najboljim vratarom Bundeslige u sezoni 2008./09.

Ipak, u Robertovu životu odvijao se pakao. Enke je prvi put bio na psihološkom savjetovanju 2003. godine. Primio ga je Osječanin, dr. Valentin Zdravko Markser, psiholog koji je i sam bio sportaš – osvajač državnih i europskih titula u rukometu s Vfl Gummersbachom. Ipak, psihološko savjetovanje nije isto što i psihijatrijski tretman. Savjetovatelj je pomagač, netko tko upravlja procesom koji vodi pozitivnim promjenama u čovjekovoj osobnosti, a ne medicinsko osoblje. Savjetovatelj ne propisuje terapiju niti daje dijagnozu.

Markser se sjeća prvog kontakta s Enkeom: “2003. je prvi put došao kod mene, dok je igrao za Barcelonu i Istanbul, jer je patio od depresije i straha od neuspjeha”. Radili su na procesu osnaživanja i stabilizacije, no sam je Enke uvijek odbijao potražiti psihijatrijski tretman.

Društveni tabu bio je prejak.

Robertova udovica Teresa u knjizi se prisjeća kako ni tada, puno prije Larine smrti, “… nije imao nade, volje za životom. Teškoće su postojale već određeno vrijeme, ali trudili smo ih sačuvati od očiju javnosti. Bila je to njegova želja, nije želio da se išta otkrije jer se bojao da sve ne izgubi. Bilo ga je strah gubitka ugovora, prekida karijere, iako sam ga pokušavala uvjeriti da nije sve u nogometu.”

Burnout sindrom

Ipak, za Enkea je nogomet bila karijera, ono što je znao najbolje. Zapravo, jedino što je znao u životu, njegova struka i način života. I prije grijanja klupe u Barceloni i kasnije, Enke se bojao da jednostavno nije dovoljno dobar. Bio je i više nego dobar, to nam je svima jasno, ali njemu sve potvrde jednostavno nisu bile dovoljne. Upravo je to obilježje depresije: Enke je za sebe mislio da je na samo pola koraka od toga da ga svi odbace bez ikakve realne osnove za to. Stvarao je sebi pritisak, jer si nije smio dozvoliti tih pola koraka koji će ga ostaviti bez svega što je znao i imao. Bez osnovnih sredstava za život, onoga što će ga izbaciti na ulicu.

U njemu je pritisak samo rastao i lomio ga.HANOVER : Robert Enke killed himself

Njegova Teresa kaje se zbog toga što ga nije natjerala da potraži medicinsku pomoć: “Mislili smo da ćemo ljubavlju pobijediti bolesti. Ali sad shvaćam da to nismo uspjeli. Sad shvaćam da ljubav nije dovoljna.”

Oko 80% oboljelih od depresije moglo bi se uspješno izliječiti koristeći kombinaciju savjetovanja, psihoterapije i lijekova. Pretpostavka je naravno da se bolest pravodobno prizna, prvenstveno sebi. A to se, baš kao u slučaju Roberta Enkea, često dogodi – prekasno.

Tko zna koliko se naših Enkea skriva u prvoj ligi, na rubu depresije i na rubu preživljavanja. A kad se tragedija dogodi, svi ćemo se čuditi

Enke nije prvi njemački vrhunski nogometaš kojega je mučila depresija. Posljedično, nakon Robertova suicida u javnost je izašao i Sebastian Deisler. Veznjak Bayerna  je naprasno, samo u 27. godini života, prekinuo karijeru. “Imao sam sve – brdo novca, ispred kuće je bio parkiran Mercedes, ali ja sam bio nesretan” napisao je Deisler u svojoj autobiografiji.

Koliko je Njemačka osviještena po ovom pitanju govori i slučaj Ralfa Rangnicka. Čovjek koji je konstruirao Hoffenheim i RB Leipzig, o čemu smo već pisali, godine 2011. bio je trener Schalkea. Osvojio je Kup i postavio temelje momčadi koja je trebala dominirati silom talenta kojeg je imala u omladinskim kategorijama. No, samo 6 mjeseci nakon Rangnick je dao ostavku. Zahvatio ga je burnout sindrom i jednostavno nije mogao više. Izgorio je.

Za to vrijeme, u Hrvatskoj…

Činjenicom da je to rekao jasno i glasno napravio je, međutim, veću uslugu njemačkom sportu nego svojim genijalnim radom na sva tri projekta. Svojim primjerom pokazao je da to nije nikakva sramota, nikakav tabu. Ako imaš problem s istegnućem mišića, daš fizioterapeutu da ga sanira; ako imaš problem s očima, ideš oftalmologu, a ako te zadesi infarkt ideš kardiologu.

Depresija je bolest i tako je treba tretirati. Dovoljno je paklena i podmukla da joj ne treba društveni tabu koji bi je prikrivao i pogoršavao.

Moderni sport je postao okrutan. Crpi ljude mentalno i emocionalno, a tek onda fizički. Razmislite – od vas se traži da čitav život posvetite nečemu, kao u većini drugih profesija, ali u vrhunskom sportu karijera traje desetak godina, a prvi neuspjeh dovodi u pitanje sve učinjeno prije toga. Drugi neuspjeh te jednostavno eliminira i na tvoje mjesto uskače netko drugi. Od božanstva postaješ kanta za napucavanje na kojoj svi istresaju svoje frustracije, ma koliko neuspješniji bili. Javnost depresiju doživljava kao slabost – za što u vrhunskom sportu nema mjesta – stoga mnogi sportaši svoj pritisak ventiliraju kroz alkohol, drogu ili kockanje. Najbolji među njima možda i najviše.

Trojica od petorice bivših nogometaša engleske Premier lige proglase bankrot u roku od pet godina nakon završetka karijere. Ista stvar je i kod NBA igrača. Domaći nogometaši mogu samo sanjati te cifre, a karijera je jednako kratka. Dodajmo to kako u Hrvatskoj nogometaši imaju status samostalne djelatnosti, tako da svaki mjesec moraju plaćati državi doprinose. Primili plaću ili ne. A dobar dio njih ne primi plaću mjesecima.

Nedavni slučaj Sandra Ugrine, koji je iz Cibalije prešao u RNK Split, može nekome biti užasno smiješan. Čovjek pređe iz kluba u kojem nije primao plaću u klub u kojemu nitko ne prima plaću. Još komičnije je kada za objašnjenje kaže da je Split izabrao jer će živjeti kod bake i djeda, tako da se ne mora brinuti hoće li ga netko izbaciti iz stana i hoće li mu isključiti struju zbog neplaćenog računa.

I onda prestane biti smiješno i postane tužno.

Hrvatska udruga Nogometni sindikat brine se o ovakvim slučajevima i pokušava senzibilizirati javnost, jer riječ je o ljudima koji svoj posao obavljaju pošteno, a za njega nisu plaćeni i još su k tome pod udarom kritike javnosti. Uza sve probleme koje su imali Deisler i Rangnick, oni doslovno razmišljaju o golom preživljavanju, o plaćanju računa i osiguravanju kruha svome djetetu. Njima se zapravo već dogodilo ono čega se Robert Enke strašno bojao.

I tko zna koliko se naših Enkea skriva u prvoj ligi. Na rubu depresije i na rubu preživljavanja.

A onda kad se tragedija dogodi, svi ćemo se čuditi. Pa otkud ovo, bio je mlad, uspješan i bogat; igrao je nogomet i bio na televiziji, što mu je to trebalo. Prošlo je već sedam godina od Enkeove pogibije, jesmo li se imalo promijenili?