Abreu: O jednom penalu

Priča o najvećem nogometnom nomadu i golu koji ga je proslavio

Zadnja izmjena: siječanj 7, 2018

U Urugvaju postoji popularna izreka: „Druge zemlje imaju povijest, Urugvaj ima – nogomet“.

I doista, za zemlju u kojoj živi manje ljudi nego u Hrvatskoj, a povijesno je velesila u nogometu, ona se čini sasvim primjerenom, premda ne baš doslovno istinitom. La Celeste ima dva naslova svjetskog prvaka (1930. i 1950.) i još tri svjetska polufinala (1954., 1970., 2010.) te čak 15 kontinentalnih naslova (zadnji 2011.) iz 21 finala, što je najviše od svih; rivali Argentina i Brazil imaju 14, odnosno osam, a nitko drugi više od dva. Osvojio je Urugvaj i sva službena natjecanja ikad održana u svojoj zemlji, po čemu je također specifičan.

Hoćete još dokaza? Uzeo je i dva olimpijska naslova u eri prije pokretanja Svjetskog prvenstva i ima više službenih internacionalnih trofeja nego ijedna druga zemlja na svijetu. Sve to kao stanovništvom najmalobrojnija država u povijesti koja je osvajala svjetski naslov – u vrijeme prvog trijumfa Urugvajaca je bilo tek 1,75 milijuna, a prva sljedeća najmanja nacija na vrhu svijeta je Argentina s gotovo 28 milijuna ljudi 1978. Samo šest populacijom manjih zemalja se ikada uopće plasiralo na Svjetsko prvenstvo, a Urugvaju će Rusija 2018. biti 13. sudjelovanje na Mundijalu, s time da je na dva međuratna (1934. i 1938.) odbio sudjelovati; Urugvaj je svoj prvi poraz na SP-ima doživio u polufinalu 1954., i to tek u produžecima protiv moćne mađarske ‘Lake konjice’.

Nećete, dakle, pogriješiti zaključite li da nogomet u urugvajskom društvu zauzima jako važno mjesto.

U zemlji Novog svijeta, zemlji ‘bez povijesti’, nogomet je odigrao središnju ulogu u oblikovanju nacionalnog identiteta i zajedništva, a mnogi istaknuti urugvajski intelektualci oblikovali su način na koji danas shvaćamo nogomet. Od Ricarda Lorenza Rodrigueza, koji je desetljećima pod pseudonimom ‘Borocoto‘ uređivao argentinski magazin El Gráfico – prvi koji je pisanju o nogometu dao historiografsku, literarnu, pa i filozofsku dimenziju, a i danas je najutjecajniji na južnoj hemisferi – pa do Eduarda Galeana, čija knjižica El fútbol a sol y sombra (Nogomet na suncu i sjeni) iz 1995. predstavlja lektiru za ljubitelje nogometa diljem svijeta, a i mi smo je na Telesportu u više navrata citirali.

Vražja ruka

Imao je taj i takav Urugvaj boljih igrača i veličanstvenijih trenutaka u svojoj nogometnoj povijesti, ali najpamtljiviji i najluđi u televizijskoj eri potpisuje Sebastián Abreu. Iako je zabio 26 golova u svojih 70 nastupa za reprezentaciju, svima će u sjećanje instantno doći samo jedan od njih.

Danas 41-godišnji Abreu je nedavno potpisao za čileanski Audax Italiano i tako postao igrač koji je bio član najviše klubova u nogometnoj povijesti, oborivši pritom rekord legendarnog Lutza Pfannenstiela. „Sreće ti, gde ja sve nisam bio“, što bi rekao pokojni Dragan Nikolić u Ko to tamo peva… Htio sam tim povodom napisati priču o Abreuvim avanturama – o tome kako ga je Djalminha u Deportivu učio pucati penale, a Pep Guardiola u onoj kultnoj epizodi s Juanmom Lillom i meksičkim Doradosima drugačije i brže primati loptu, kako se potucao po Izraelu i Grčkoj, kako je Botafogo zbog njega uveo nebeskoplavu boju Urugvaja za svoj gostujući dres, a njegova torcida pjevala: „Recordar é viver, Loco Abreu acabou com você” (Pamtite i živite, Loco Abreu vas je uništio).

Htio sam, ali nisam se pomaknuo od tog njegova gola u kojem je zapravo sadržano sve što trebate znati o tome tko je i što je Sebastián ‘El Loco‘ Abreu i koje je njegovo mjesto u povijesti.

„Nije to bilo ludilo“, izjavio je Abreu. „To je klasa.“

Igralo se četvrtfinale Svjetskog prvenstva 2010. u Južnoj Africi, ono kad je ‘Vražja ruka’ Luisa Suáreza zaustavila šut Dominica Adiyiaha duboko u produžecima, a šut Asamoaha Gyana iz penala pogodio gredu. Utakmica je otišla u raspucavanje koje će odlučiti polufinalista – Gana kao prva afrička reprezentacija ikad, na svom kontinentu, ili Urugvaj prvi put nakon 40 godina.

Dan ranije Urugvajci su na kraju treninga vježbali pucanje jedanaesteraca. Abreu je pucao triput; prva dva je promašio, a onda je s trećim pokušao ‘panenku’. Golman Fernando Muslera ostao je na svom mjestu i hladno uhvatio loptu. Izbornik Óscar Tabárez u nevjerici je vrtio glavom. No, bez obzira na to, kad je došlo vrijeme za odabir onih koji će pucati za prolaz u polufinale na utakmici protiv Gane, među njima je izabrao i Abreua. Tad već veteran, centarfor brazilskog Botafoga u kojem će za dvije godine zabiti 55 golova u 93 nastupa, prethodno je ušao s klupe u 76. minuti umjesto Edinsona Cavanija; kad mu je Tabárez priopćio da će šutirati u trećoj seriji, on ga je zamolio da puca zadnji.

Tabárez mu je udovoljio.

„Postoje igrači s kojima se osvajaju turniri i oni za odlučujuće trenutke“, reći će kasnije Abreu španjolskom El Paísu, svrstavši sebe u ovu drugu skupinu.

Nadahnuće u genocidu

Kaže se da njihova zemlja nema povijest, ali zapravo je baš ona izvorište središnje osobine nacionalnog karaktera, onako kako ga vide sami Urugvajci. Ista ona koju je Tabárez, koji će u ožujku navršiti 12 godina na izborničkoj klupi, nakon desetljeća lutanja vratio i u reprezentaciju.

La Garra Charrúa.

Kad su španjolski konkvistadori stigli na sjevernu obalu estuarija La Plate, područja na kojem se danas nalazi država Urugvaj, ondje ih je dočekao autohtoni nomadski narod Charrúa. Tri su stoljeća fanatično borbeni urođenici ginuli u stalnim krvavim sukobima s kolonizatorima prije nego što su 1831., u tek rođenom nezavisnom Urugvaju, njihovi ostaci ostataka na prevaru namamljeni u klopku i kolektivno masakrirani u događaju poznatom kao ‘Genocid kod Salsipuedesa’.

No, vremenom su se Urugvajci – braneći nezavisnost svoje male nacije ukliještene među većim i moćnijim susjedima – počeli poistovjećivati s ratničkim Charrúama, iako je taj narod posve istrijebljen, a devetoro od 10 današnjih stanovnika zemlje je isključivo europskog podrijetla. Za junaštvo iskazano pred nadmoćnim neprijateljem ili za izokretanje bezizlazne situacije u slavnu pobjedu koristi se izraz la Garra Charrúa: garra doslovce znači „kandža“, manje doslovno gnjev ili nešto slično tome. U anketi provedenoj 2010., neki od najčešćih odgovora koje su Urugvajci ponudili na pitanje što im znači taj izraz bili su: „Nikad ne posustati“, „Boriti se do posljednjeg daha/zadnje kapi krvi“, „Nagon za preživljavanjem“, „Urođena volja“… Dobar dio njih rekao je i da je značenje fraze istovjetno nacionalnom motu Libertad o Muerte, sloboda ili smrt.

Héctor Castro postao je vrhunski nogometaš i zabio odlučujući gol u finalu prvog SP-a protiv Argentine iako je kao dijete u nesreći izgubio ruku. José Andrade bio je prvi crni nogometaš na Olimpijskim igrama i na SP-u, sin vrača koji je pobjegao iz ropstva u Brazilu; kad su ga u Argentini domaći navijači krenuli kamenovati, on je pokupio kamenje i gađao njih, u čemu mu se pridružila i cijela momčad. To su klasični individualni primjeri garre u nogometu. Ono što je Suárez napravio protiv Gane, instinktivno rukom obranivši udarac, mijenjajući sigurni gol i eliminaciju za vlastito isključenje i suparnički penal u posljednjoj minuti produžetka – bila je također čista garra, Urugvajci nemaju ni najmanje sumnje u to.

Postmoderni klasik

A onda se na takav mentalitet i nevjerojatne uspjehe u prvih nekoliko desetljeća internacionalnog nogometa nakalemila dodatna osobina, koju u Urugvaju smatraju samo manifestacijom garre: monumentalna kurčevitost.

Ona je, primjerice, Urugvaj pogurala do osvajanja SP-a 1950. pred 200.000 raspamećenih Brazilaca na Maracani. Vjerojatno ste čuli za izjavu Alcidesa Ghiggije, koji je zabio odlučujući gol u toj utakmici: „Samo su trojica ljudi uspjela utišati Maracanu – Papa Ivan Pavao II, Frank Sinatra i ja“. No, pravi heroj te momčadi bio je legendarni kapetan Obdulio Varela, zvani El Negro Jefe, crni šef. Kad su brazilske novine O Mundo na dan utakmice s Urugvajem izašle s fotografijom svoje momčadi i natpisom „Ovo su svjetski prvaci“ na naslovnici, Varela je kupio sve primjerke lista u hotelskom kiosku, porazbacao ih po podu kupaonice, okupio suigrače i naredio im da svi zajedno olakšaju mjehure po tiskovini. Kad su izašli pred stadion krcat domaćim navijačima, rekao je svojima: „Oni su ti koji se moraju bojati – bojati neuspjeha. Mi nemamo što izgubiti. Dečki, ova publika je drvena. Neka show počne!“

Ono što je 2010. napravio Sebastián Abreu nije bilo od tolike epske važnosti da bi se mjerilo s Varelinim postupcima, ali je bilo kudikamo dramatičnije. Nije bilo ni toliko savršeno izvedeno ni originalno kao ono što je uradio izvjesni brkati Čeh 34 godina ranije, ali je Abreu u jednom potezu prizvao i Antonína Panenku i čitav panteon urugvajskih Garra Charrúa ikona. Bilo je to zapravo postmoderni nogometni klasik.

Abreu je i ranije pucao panenke.

Čak 24 puta i samo dvaput nije zabio, ispričat će El Paisu. Jedan kiks bio je tijekom jednog od njegovih mnogih angažmana u Meksiku, kad je prvi put to probao. „Golmanu je bilo 37 godina, a veterani se ne bacaju – oni samo zalegnu. To je nešto što morate uzeti u obzir“, objasnio je. Drugi put je zakazao neposredno prije Mundijala u Botafogovu dresu; četiri minute kasnije na istoj utakmici, opet je imao penal – i opet je pucao cavadinhu, kako u Brazilu zovu panenku, taj put uspješno.

Ta njegova sklonost nije bila tajna. Bio ju je svjestan, kasnije će se ispostaviti, i ganski golman Richard Kingson; ono što Kingson, međutim, nije znao bilo je to da je nomad El Loco dovoljno kurčevit i lud da je pokuša u takvom trenutku.

„To se i mora raditi u odlučujućim utakmicama“, reći će Abreu. „U tim trenucima želiš da golman misli da se, budući da si to radio i ranije, nećeš usuditi opet kad je ulog tako visok.“

„Molim te, nemoj; molim te, molim te…“

Svi u urugvajskoj momčadi su znali. I Jorge Fucile, kojeg je tijekom izvođenja prethodnih penala ispitivao je li primijetio da Kingson ranije kreće u stranu, i izbornik Tabárez koji ‘razumije mentalitet’ pa ga je zato i stavio, i Diego Forlán koji se – piše Ben Lyttleton u knjizi Twelve Yards – okrenuo suigračima kad je Abreu uzeo loptu i rekao: „Molim te, nemoj cavaldinhu; molim te, molim te, molim te…“, ali je i njemu bilo sasvim jasno da hoće. Jer… Abreu.

„A onda je istupio moj idol, Sebastián Abreu“, piše Suárez u svojoj autobiografiji prikladnog naslova My Story: Crossing the Line. On se u to vrijeme već nalazio u svlačionici i gledao izvođenje penala na malom televizoru s fizioterapeutom. „Zovu ga Loco, luđak, i opravdao je taj nadimak. Bio je to klasični Loco.“

Vrlo polako je prišao šesnaestercu, uzeo loptu i namjestio je na kreč, bez da je ijednom pogledao u golmana. Kingson se meškoljio u mjestu, razrogačenih očiju koje su odavale ili apsolutni fokus ili nervozu, teško je reći. Abreu je uzeo dug zalet udesno. Polako je krenuo prema lopti, ubrzavajući kako joj se približavao.

Tri i pol milijuna Urugvajaca zaustavilo je dah.

Korak prije nego što je Abreu stigao do lopte, Kingson se pomaknuo malo prema naprijed i u svoju desnu stranu. Cavaldinha je otišla točno po sredini gola i ušla u mrežu. Kurčeviti nomad ga je stavio. Garra je odnijela još jedan trijumf.

Kažu da si je Abreu sam nadjenuo nadimak El Loco, što je u Južnoj Americi originalno koliko i kineska slova na tetovažama. Međutim, reći će on, taj gol s nadimkom nije imao nikakve veze.

„Nije to bilo ludilo“, izjavio je. „To je klasa.“

Ne propusti top članke