Biti Ante Tomić

Tko je – i što je – zapravo enigmatični Barcelonin centar?

Zadnja izmjena: rujan 28, 2017 Profimedia

Uspije li zaliječiti manju ozljedu mišića u desnoj nozi zbog koje je izbivao iz posljednjih dvaju pripremnih dvoboja, Ante Tomić u petak će s Barcelonom ući u svoju devetu sezonu nastupanja u španjolskoj košarkaškoj ligi. Sasvim moguće i posljednju, s obzirom na to da je 30-godišnji Dubrovčanin ušao u zadnju godinu trogodišnjeg ugovora koji je potpisao 2015. postavši najskuplji igrač momčadi, s bruto primanjima između 2,5 i 3 milijuna eura godišnje. Ispadne li uistinu tako, bude li se Tomić na kraju sezone prisiljen seliti iz zemlje i grada koje je toliko zavolio, pitanje je po čemu će ga Španjolci pamtiti. Što je ostavio u naslijeđe nakon tolikih godina? Ništa osobito, ako je slutiti po izjavi koju je prije dvije godine dao u intervjuu novinaru prestižnoga košarkaškog magazina Gigantes del Basket:

“Šest sam godina ovdje, a ljudi i dalje ne shvaćaju što sam.”

S godinama se Ante Tomić vjerojatno naučio miriti s dojmom koji je i sam stekao, da je neshvaćen i neprepoznat, da se od njega očekuje nešto što ne može dati i da ga se vidi onakvim kakav nije. Postala je to koža u kojoj živi.

Tko zna je li u redovima dvaju španjolskih velikana ikad toliko dugo egzistirao toliko dobar košarkaš, s toliko potencijala i utjecaja na igru, te s tolikim brojem individualnih priznanja, kako na domaćoj sceni tako i u Euroligi – a da je istodobno toliko malo donio na planu rezultata, odnosno trofeja.

Za dvije i pol sezone provedene u Real Madridu, te pet dosadašnjih u Barceloni, uspio je Tomić osvojiti tek jedan naslov španjolskog prvaka, čemu je dodao još dva Kupa kralja. U pravilu su naslovi odlazili na stranu na kojoj Tomić nije bio. Kad su ga u finalnoj seriji doigravanja za prvaka 2012., tada u madridskom dresu, uništavali Barcelonini centri Erazem Lorbek i Fran Vazquez, trener Pablo Laso naprasno ga se odrekao. Tog je ljeta prešao u Barcelonu. U idućem finalu istih aktera je, bez Tomića, bolji bio Real. Izgubio je Ante toliko velikih i važnih utakmica da bismo ga – da nije uzeo, eto, taj jedan naslov 2014. – mogli nazvati ultimativnim gubitnikom.

Nije karakter koji će se nametnuti

Kad je prije četiri godine branio boje hrvatske reprezentacije na Eurobasketu u Sloveniji, utakmice je na nacionalnoj televiziji u tandemu sa Slavkom Cvitovićem komentirao Petar Skansi, nekoć sam vrhunski centar i uspješan trener. Vidjelo se da Pero nije 100 posto unutra, odnosno da ne prati baš najpomnije današnju košarku, pa ga je Tomić s uvodnim potezima očarao.

“Mislim da bi Ante poljske centre, pa tako i NBA zvijezdu Marcina Gortata, mogao žedne preko vode prevesti”, konstatirao je Skansi.

No, ubrzo su, kako je natjecanje nastavilo teći, na vidjelo sve više počele izlaziti Tomićeve mane. Skansi nije mogao shvatiti kako to da čovjek od 2,18 ne zakucava kad je pod obručem, već si dopušta promašivati zicere. Ili kako je moguće da je čovjek te visine i takvog raspona ruku ispodprosječan bloker. Skansi, kao i većina nas drugih, jednostavno nije shvaćao.

Volim što Barcelona, pobjeđivalo se ili gubilo, pa makar i s 20 poena razlike, igra svoj stil igre i ne mijenja ga bez obzira na okolnosti. Zato je ova momčad velika

Prije nego što je navršio 20, igrajući u KK Zagrebu Tomić je ostavljao dojam nesigurnoga i vrlo introvertiranog mladog čovjeka. Ostao je takav svih ovih godina. Hrvatski novinari koji prate košarku s njim su uvijek najteže uspostavljali kontakt. Ante se nikome ne javlja na telefone. Ne zanima ga promocija niti ga zanima piše li se i čita išta o njemu. On sam ne čita ništa. Kad god može, Tomić gleda izbjeći i španjolske kolege. Svejedno, nakon utakmica u miks zonama nikad nikoga neće odbiti i pristojno će odgovoriti na sve što ga se pita. Bez da išta prigovori, bez da išta zamjeri, da se opravdava ili jednostavno zamoli da ga se pusti na miru, odradit će u nekoliko minuta ono što se od njega traži i potom nastaviti po svom.

Od mladih je dana u njegovoj igri puno toga bilo iznimno. Baratanje loptom za čovjeka te visine, još bolji rad nogu, sasvim solidan i raznovrstan šut, te uistinu rijetko viđena vizija igre, tvorili su paket koji ga je trebao proslaviti, a hrvatskoj nacionalnoj momčadi dati dimenziju kakvu nije imala od vremena Tonija Kukoča. Nažalost, Ante Tomić nikad nije bio karakter koji će se nametnuti. To je ono što ljudi nisu razumjeli.

Dobri ljudi iz Reala i velika Barcelona

Njegovoj je igri oduvijek manjkalo agresivnosti na oba kraja terena. Takav je gorostas morao bolje pokrivati reket, bolje skakati i blokirati šutove, kao i ubacivati daleko više laganih poena. Nikad nije naučio koristiti snagu svog tijela – onu prirodnu, koju posjeduje, ne sintetičnu i nabildanu koje se grozio, objašnjavajući da njegovo tijelo ne prihvaća kilograme. Ulazeći u kontakte s fizički snažnijim igračima pod košem, bez obzira na njihovu visinu, uvijek je gubio duele, mučeći se u napadu ubacivati loptu u koš i iz neposredne blizine.

Iako je s godinama na manama radio, postajući bolji igrač iz sezone u sezonu, gubitničkog se mentaliteta nije uspio riješiti. Lanjske sezone, kada je napokon igrao najkompletniju i najzreliju košarku karijere, Barcelona je doživjela havariju ispavši u četvrtfinalu doigravanja za španjolskog prvaka, te ne plasiravši se uopće u četvrtfinale euroligaškog doigravanja. Vjerojatno je da je Tomić bio okružen slabijim suigračima nego ranije, ali trofeji su izostajali i kad je takve imao.

Nedostatak kompetitivnosti, koja nije u skladu s talentom – tako je Real Madrid u službenom priopćenju obrazložio iznenađujuće odustajanje od aktivacije ugovorne klauzule kojom bi Tomića 2012. produljio na još godinu dana po postojećem ugovoru, ili mu ponudio novi, jači. Kad su ga samo nekoliko dana kasnije predstavljali kao najveće Barcelonino pojačanje, Tomić se suzdržao od komentara na spomenuto priopćenje, rekavši da nema ništa protiv “dobrih ljudi iz Reala”, osim što bi volio da su mu odluku obrazložili neposredno, u lice, što nisu. Dodao je tada još jednu misao koja se navijačkoj populaciji mogla učiniti populističkom ili lojalnom, u svakom slučaju dopadljivom. Netko mudriji, međutim, trebao je znati dovoljno da se nad njom ozbiljnije zamisli.

“Volim što Barcelona, pobjeđivalo se ili gubilo, pa makar i s 20 poena razlike, igra svoj stil igre i ne mijenja ga bez obzira na okolnosti. Zato je ova momčad velika.”

Jednom izjavom Tomić je nesvjesno dao do znanja ono što ljudi nisu razumjeli i ne razumiju – da pobjeđivanje ne smatra nužno prioritetnim razlogom zbog kojeg igra košarku.

Vjerojatno su njegova osobnost te njegovo poimanje košarke i života općenito, najzaslužniji što će ostati zapamćen kao simbol neiskorištenih potencijala. Kao sekundarna opcija od koje se beznadno tražilo da bude primarna. Daleko je izglednije da će u ugodnijem pamćenju ostati košarkašima koji su s njim dijelili parket. Onim suparničkima zato što su ga pobjeđivali, a onima iz njegove momčadi zato jer su imali privilegij igrati s centrom koji je, kao niti jedan drugi iz njegova vremena, savršeno vidio i osjećao igru.

Ne propusti top članke