Često se poklopi da život voli ispričati svoje priče s dozom zaigranosti, kao kakav pomalo i lijeni redatelj sklon klišejima. Upravo takve su nerijetko one sportske, gdje sva odricanja i svi usponi i padovi mogu stati u jednu jedinu točku.
Život je Jakovu Faku, biatloncu i dvostrukom osvajaču olimpijskih medalja, očito odlučio posebno apostrofirati južnokorejski grad Pjongčang, domaćina aktualnih Zimskih olimpijskih igara.
Između njegova vjerojatno jedina dva posjeta tom gradu na obroncima planinskog lanca Taebaek uguralo se materijala za snimiti čitavu filmsku franšizu; onu o borbi jednog sportaša sa svim preprekama i to onih izvan klasične sportske domene, koje su pritom u više od jednog navrata unutar tih osam godina mogle ugasiti njegovu perspektivnu karijeru.
Osam je godina, dakle, prošlo otkako je klinac-amater iz Mrkoplja, mjestašca u Gorskom kotaru, u tom Pjongčangu kao brončani stao na pobjednički podij Svjetskog prvenstva i to uz kralja biatlona i svog idola, Norvežanina Olea Einara Bjørndalena. Laž bi bila kazati da je taj njegov podvig Hrvate drastičnije zainteresirao za biatlon, ali problem zapravo nije u manjku interesa šire populacije. Uostalom, taj surovi nordijski sport koji je krenuo kao usputna vježba norveške vojske ionako kod nas nikada nije imao širu publiku.
Pravi je problem taj što unatoč tom trijumfu na Svjetskom prvenstvu interes za njegov profesionalni razvoj nije pokazala ni garnitura ljudi kojima je zapravo posao voditi računa o njemu. Točnije, po našem dobrom starom običaju, pokazali su ga debelo prekasno.
Gađanje limenki po šumama Gorskog kotara
U susjednoj Sloveniji zimski sportovi uvelike spadaju i pod nacionalne, pa tako čak i oni manje popularni uživaju sjajne uvjete za rad. Predsjednik Međunarodnog biatlonskog saveza Anders Besseberg nazvao je Biatlonski centar u Pokljuki, u čiju su renovaciju Slovenci uložili 10 milijuna eura, „najljepšim na svijetu“, dok njihove biatlonske selekcije godinama postižu zapažene rezultate. Taj Fakov uspjeh 2009. nije prošao nezapaženo kod ambicioznih susjeda, koji su mu ponudili da svoje ‘treninge’, koji su se dotad uvelike sastojali od gađanja limenki po šumama Gorskog kotara, prebaci pod skute njihovih stručnjaka.
Jedan od njih je Uroš Velepec, koji je baš kao Fak svojedobno krenuo kroz skijaško trčanje, da bi naknadno kao biatlonac nastupao na dva izdanja ZOI; 1992. i 1994. Prestankom aktivne karijere Velepec je prešao u trenerske vode, prvo trenirajući slovensku reprezentaciju u triatlonu, a onda i biatlonce. Upravo je on sa svojim stožerom preuzeo Jakova pod svoje skute i tako mu zapravo usmjerio karijeru, koja u protivnom zbog ozbiljnog pomanjkanja uvjeta možda uopće ne bi ni krenula u daljnji razvoj.
https://www.youtube.com/watch?v=OQK1z2yLj2g
„Prije nego što je došao u Sloveniju, Jakov je bio na toliko niskoj razini da smo treninge povećali za sto posto“, pričao je te 2009. Velepec, dodavši kako je s redovitim treniranjem zapravo tek počeo kod njih. „Sada može povećati intenzitet treninga za 10 do 15 posto“, opisao je usput napredak. Slovenski mediji brzo su posvetili priče talentiranom hrvatskom biatloncu, a s njima su krenule i prve špekulacije kako će mu Slovenija ponuditi državljanstvo.
Odnos trenera i sportaša općenito je poseban, ali na individualnoj razini ta ionako čvrsta veza postaje još čvršća i intimnija. Jednostavno, toliko vremena provedete licem u lice i toliko se sve svede na personaliziranu razinu da se karijere i uloge jednostavno isprepletu na putu do uspjeha. Jakov je i dalje nastupao za Hrvatsku, ali paralelno je gradio sve čvršći odnos sa Velepecom i svojim kolegama iz slovenske reprezentacije, ponajprije s Klemenom Bauerom i Janezom Maričem s kojima je sparirao. Iz pristojnosti je naučio i slovenski, makar je na treninge putovao iz rodnog Mrkoplja.
Matešino mantranje i prodavanje magle
Na ZOI u Vancouveru 2010. otputovao je kao hrvatski stjegonoša, ali njegova tadašnja senzacionalna bronca na 10 kilometara imala je u profesionalnom smislu gotovo isključivo slovenski pečat.
Iznad svih podjela i infantilnih etiketa, Jakov Fak je vrhunski sportaš; ovaj uspjeh pobjeda je prave, sportske priče – one koja ne poznaje granice
„Ako olimpijska medalja ne popravi stanje u biatlonu“, isticao je i tada za slovenske medije svoj najveći problem Fak, „to će značiti da Hrvatsku ne zanima ovaj sport“. Nažalost, ispalo je da je Hrvatski olimpijski odbor više brinula pomisao da je njegov prelazak pod stijeg zemlje koja mu je pružila vrhunske uvjete kao da je od samog početka ‘njihov’ riješena stvar. Fak pritom niti u jednom trenutku nije ostavljao dojam bilo kakve ucjene, ponavljajući da je Hrvatska njegova domovina i da je uspjehom u Vancouveru pokazao što može dati „svojoj državi“.
Predsjednik Hrvatskog biatlonskog saveza Nikola Županić te Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, svoju ‘pregovaračku’ poziciju temeljili su tada na potpuno pogrešnim stvarima. Dok je bilo bolno očito kako Fak očajnički potrebuje makar minimalne tehničke uvjete i nastavak suradnje s Velepecom, oni su se fokusirali isključivo na financijski dio priče.
Slovenci pak, logično, nisu imali namjere više svog izbornika držati na dispoziciji tuđem osvajaču olimpijskih medalja, pa je stvar došla do trenutka kada je odluka morala biti donesena. Porazno je stoga bilo gledati Županićeve primjedbe na račun Velepeca, s kojim je pokušavao kreirati sukob, a ništa manje tragičan nije bio ni stav samog Mateše, koji je upornim mantranjem kako Faku „Slovenija ne može pružiti ništa bolje uvjete od Hrvatske“, iako mu je u smislu sportskog razvoja već tada pružala sve, pokazao kako uopće ne razumije stvarnu dimenziju potreba jednog vrhunskog sportaša.
Obećani biatlonski centar kod Mrkoplja, koji bi pritom služio svim hrvatskim olimpijcima, ostao je samo mrtvo slovo na papiru. Čak je u jednom trenutku serviran nebulozni narativ po kojem je Fakova odluka odgovorna za prekid tih radova, iako je od početka bilo jasno da je čitav taj projekt zapravo prodavanje magle u svrhu prolongiranja njegove odluke.
Stara magija
Nakon što je dobio ispisnicu iz Hrvatskog biatlonskog saveza, Fak je krenuo u svoj daljnji razvoj kao ‘punopravni’ Slovenac, osvojivši po dvije zlatne te jednu srebrnu i brončanu medalju na Svjetskim prvenstvima 2012., 2013. i 2015. godine. Te uspjehe je nizao iako je umalo ostao bez pucačkog prsta, koji mu se još 2011. godine smrznuo na utrci Svjetskog kupa u američkom Fort Kentu. Iako nije rijetkost da biatlonci trpe ozebline zbog dugotrajnog izlaganja ekstremnim hladnoćama, Fakova ozeblina u jednom je trenutku bila toliko loša da mu je čak prijetila i parcijalna amputacija, što bi sigurno značio i kraj njegove karijere. Iako do tog scenarija, srećom, nije došlo, Fak je praktički od tog trenutka zbog oštećenja živaca na vršcima pucačkog prsta nastavio pucati ‘naslijepo’, što njegove uspjehe čini još značajnijima.
Međutim, problemi su tek uslijedili.
Fakovu karijeru ozbiljno je ugrozila i bakterija koja mu je upornim vraćanjem slabila organizam. U tako napornom sportu to je itekako ozbiljna prijetnja, koja se u njegovom slučaju očitovala kroz sve slabije rezultate. Loši nastupi na ZOI u ruskom Sočiju 2014., gdje je Fakov najbolji rezultat bio tek šesto mjesto u štafeti, uvelike su bili pripisani iscrpljenosti. Rezultat toga su frustracije, koje su zatim proizašle u sukob s čovjekom koji ga je stvorio kao sportaša. Velepec je ubrzo, nakon 14 godina na čelu slovenskog biatlona, prihvatio ponudu Ukrajine zbog narušene atmosfere i tada se činilo kako se Fak više nikada neće vratiti na vrh.
Iduće dvije godine provesti će više gledajući kolege pred televizorom nego na podijima, na radost onih sitnih duša koji su ga tretirali kao izdajnika.
Priča je ipak morala ići dalje. Fak se počeo vraćati baš kada je slovenski savez odlučio kako će mu u sklopu priprema za ZOI u Pjongčangu dopustiti da trenira pod Velepecom. Veza koja je stvorena između njih dvojice premostila je i nesuglasice nakon Sočija, ali Slovenija nije mogla vratiti trenera pod važećim ugovorom čak i da nema novog izbornika. Na kraju je postignut dogovor kako će Fak na trošak Slovenije trenirati pod Velepecom, zajedno s ukrajinskom ženskom reprezentacijom; to je možda ispalo pomalo podcjenjivački prema aktualnom slovenskom izborniku, Čehu Tomašu Kosu, ali Slovenci su morali pokušati starom magijom podebljati Fakove šanse za povratkom na veliku scenu.
Štoviše, čak su Jakovu ponudili da bude kandidat za slovenskog stjegonošu na ovim ZOI, ali uslijed prosvjeda pojedinih slovenskih kolega onih nesretnika koji su ga svojedobno prozivali izdajicom u Hrvatskoj, Fak je sam odlučio kako se uz zahvale odriče kandidature.
Spriječena sportska nepravda
Nakon što je osam godina ranije u Pjongčangu otvorio put k svojoj karijeri, Fak je sada stigao istu spasiti.
Možda je prikladno, onako također u filmskom stilu, da su ga sada na stazi dočekali i njegovi najveći neprijatelji. Osim umjetne rasvjete, koja mu ne odgovara a koje u utrkama Svjetskog kupa nema, Faka je dočekala i ogromna hladnoća – osjet iste bio je i niži od 20 stupnjeva ispod ništice. Iako nominalno slovi za jednog od najbržih trkača, Fak je u posljednje vrijeme stavio naglasak na pucanju, a tako je bilo i ovdje; je li to zbog uvjeta koji mu utječu na pucački prst teško je reći, ali ispalo je idealno. Favorizirani Francuz Martin Fourcade potpuno je podbacio u pucačkom dijelu, a od čuvene norveške braće Boe stariji je brat Johannes, dvama promašajima unatoč, na kraju ipak odnio zlato. Odmah iza njega bio je Jakov Fak, koji je u takvim uvjetima otpucao mirno; poput čuvenog snajperista Vasilija Zajceva na braniku vjerojatno podjednako hladnog Staljingrada.
Krug se za Jakova Faka u Pjongčangu tim srebrom na neki način i zatvorio.
Nije pritom bitno je li on ovdje ikome išta imao za dokazati, jer to nije nikada nije ni morao. Ovim velikim, najvećim uspjehom u njegovoj turbulentnoj karijeri Fak je spriječio jednu golemu sportsku nepravdu, koja bi u slučaju nemogućnosti njegovog povratka na veliku scenu otvorila prostor svima koji sport gledaju isključivo kroz prizmu zastava, a ne sportaša.
Jakov Fak zaista jest za nekog Slovenac a za nekog Hrvat; isto kao što je za svoje sumještane iz Mrkoplja i dalje omiljeni lik. No, debelo iznad svih podjela i infantilnih etiketa, Jakov Fak je vrhunski sportaš; ovaj uspjeh zapravo je pobjeda jedne prave, sportske priče – one koja ne poznaje granice.
