Killer Krama

Andrej Kramarić Hrvatskoj ne treba da bi pomicao planine. Treba joj da bi zabijao golove

Zadnja izmjena: listopad 10, 2017 Profimedia

Kao i velika većina hrvatskih reprezentativaca u ponedjeljak u Kijevu, Andrej Kramarić je do 55. minute utakmice s Ukrajincima bio loš do neprepoznatljivosti.

Teško se igra kad se namjere suigrača, pa i one najjednostavnije, ne uspijevaju osjetiti, kad se ne pronalazi duh zajedničke igre. Dugo se 26-godišnji Hoffenheimov napadač gubio u popucalim nitima krajnje nefunkcionalne postave Zlatka Dalića, sve dok se stvari – na teško shvatljiv i objašnjiv način, kako se to samo u nogometu može dogoditi – nisu stubokom promijenile, pa su Hrvati odjednom počeli izgledati goropadno, a dotad daleko opasniji Ukrajinci najednom ostavljati dojam trećerazredne momčadi.

S trenutkom obrata, definiranim prvom suvislom i brzom akcijom Vatrenih na utakmici koja je došla nakon desetak minuta igre u nastavku – akcijom kojom je iz triju dodavanja (Milan Badelj-Luka Modrić, Modrić-Ivan Perišić, Perišić prejako za Kramarića) po okomici osvojeno 60-ak metara prostora – prodisao je i Andrej Kramarić.

Junak ove priče ima tu karakternu crtu, tu osobinu da se ne ističe.

Ona ga je određivala tijekom cijele njegove karijere koja je obećavala (i još uvijek obećava) više od onoga što je Andrej postigao. Zbog toga nije isplivao u Dinamu, premda je to svakako trebao učiniti nastupajući u eri kada maksimirski klub nije imao kvalitetnih napadača niti golgetera, i kada je često kupovao bofl-robu. Previše pristojnosti i tendencija da se podređuje koštala ga je izgubljenog vremena čak i u Rijeci, gdje je isprva izgledao nedorastao Leonu Benku, te je punim plućima proigrao tek nakon što je ovaj otišao. O epizodi u Leicester Cityju da i ne govorimo.

Veliki igrači nose u sebi element potisnute agresivnosti, unutarnju rezervu eksplozivne energije koja se na ispravan način aktivira u kriznim situacijama, kad njezinom nositelju prekipi. Snaga je to koju Kramarić očito nema; nenametljivost i nekonfliktnost apsolutno su pozitivne i poželjne vrednote, ali ne i u vrhunskome kompetitivnom sportu. Točnije, ne u situacijama kakva se većim dijelom utakmice odvijala u ponedjeljak na Olimpijskom stadionu, kada momčad treba reakciju vođe koji će preokrenuti stvari, kao Modrić, ili razgrnuti trojicu igrača koji su ga udvojili uz aut-liniju, kao Mario Mandžukić.

Kao da ne postoji nijedan drugi sustav

Kramarić je takav kakav jest i drukčiji ne može biti: vrhunski igrač za Hoffenheim, već vrlo upitno koristan i za, primjerice, Borussiju Dortmund, a sasvim izvjesno nedovoljno dobar za probranu skupinu najelitnijih europskih klubova. Ono što bi nas – odnosno, prvenstveno izbornika hrvatske reprezentacije – trebalo zanimati jest kako mu stvoriti okruženje u kojem se njegov defekt neće osjećati, odnosno u kojem će maksimizirati svoje potencijale. A oni su od presudnog značaja za ovu momčad.

Nema načina na koji, niti dijela travnjaka u zoni udarca iz kojeg ne bi mogao zabiti gol

Andrej Kramarić je killer! Uvjerljivo je najbolji gol-igrač kojeg Hrvatska ima.

Ne samo Hrvatska, već mnoge druge elitne reprezentacije – na priliku, Njemačka – nemaju tako raskošnog strijelca, čije je umijeće zabijanja istinski diverzificirano: Andrej zabija glavom i objema nogama, osjeća prostor i nalazi si uvijek pravu poziciju, sjajan je realizator zicera jer ima sposobnost ‘snimanja’ golmanove stajne noge, dok su njegova dalekometna skidanja paučine s Kantride zauvijek ostala u pamćenju Armadinih pripadnika, živopisno i nostalgično baš poput stadiona na kojem se više ne igra.

Kratko i jasno, nema načina na koji, niti dijela travnjaka u zoni udarca iz kojeg Andrej Kramarić ne bi mogao zabiti gol. Osnovni je to, a zasigurno i sam po sebi dovoljno uvjerljiv argument zašto je od vitalne važnosti Kramariću naći mjesto u najjačem sastavu hrvatske nacionalne momčadi.

Problem je u tome što niti jedan izbornik u Kramarićevoj reprezentativnoj eri, pa tako niti Zlatko Dalić u jučerašnjoj utakmici, nije formirao koncepciju u kojoj bi njegove golgeterske, kao i kreatorske sposobnosti optimalno dolazile do izražaja. Otkako je prije četiri godine Niko Kovač preuzeo momčad i objavio da 4-2-3-1 smatra sustavom najimanentnijim duhu hrvatskog nogometa, svi mu izbornici (uz povremene i kratkotrajne iznimke najčešće eksperimentalne prirode) robuju kao da ne postoji niti jedan drugi. Činjenica je da u njemu, međutim, Andrej Kramarić (i ne samo on) ne može dati najbolje od sebe.

Lice druge Hrvatske

Kad i ne bi bilo otvoreno pitanje desnog krila, Kramarić bi daleko bolje funkcionirao u 4-4-2 (isprobano lani kod Finske i Kosova), kao drugi napadač uz Mandžukića ili Nikolu Kalinića. Idealno se snalazi i u sustavima koje prakticira njegov klupski trener Julian Nagelsmann, kao što su 3-1-4-2 ili 4-3-3, a posebno u varijanti drugoga s usko postavljenom napadačkom linijom, gdje njegovo inteligentno postavljanje između linija, polulijevo ili poludesno, otežava živote suparničkim obranama.

Kramarić je vrlo prilagodljiv i može igrati lijevo, desno ili u središnjici, što ga čini izuzetno kompatibilnim za bezbolno izmjenjivanje pozicija s Mandžukićem, kao što je bio slučaj protiv Ukrajine, ali i Perišićem, što bi igri Hrvatske u napadu davalo dodatnu dimenziju nepredvidljivosti.

Ne samo da čudi, već i iritira činjenica da svo ovo vrijeme nitko od trenera koji su vodili reprezentaciju nije ozbiljnije pokušavao uigravati Kramarića s ostatkom momčadi u takvim konstelacijama, tim više što takva transformacija ne bi izazivala neke velike reperkusije na preostale vladajuće postavke igre. Dok se to ne dogodi – ako se ikad dogodi – Kramarića i njegov, nažalost, preskromni učinak u dresu Vatrenih, valja promatrati kao Lice druge Hrvatske, odnosno lice neostvarenih potencijala ove hrvatske reprezentacije.

Andrej Kramarić ne treba nam da bi ‘pomicao planine’, jer to su kvalitete koje ne posjeduje i uloga koju treba povjeravati drugima. Andrej Kramarić nam treba da bi zabijao golove. Ako ništa drugo, samo to. Baš kao što ih je zabio u ponedjeljak na kijevskome Olimpijskom stadionu.

Ne propusti top članke