Kada je u jutarnjoj smjeni, obično ustaje oko pet. Nakon što poljubi svoju ženu, kako sam kaže, obavezno se „hvali“, tj. moli Bogu, da bi nakon doručka iz iznajmljenog stana u Novom Jelkovcu krenuo prema Vrbanima, gdje radi u skladištu jednog trgovačkog centra. Smjena počinje u sedam i traje isto toliko sati, a poslijepodne je nerijetko rezervirano za trening u Sesvetskom Kraljevcu, klubu iz Prve zagrebačke lige. Ako radi popodne, trening bez lopte odrađuje sam ujutro, na klupskom terenu.
I nije to ništa toliko čudno ili posebno. Ovakvih zaljubljenika-amatera ima puno – doduše, možda ne onih koji sami treniraju ujutro – ali ipak se radi o Patriceu Kwediju.
Nekadašnji dinamovac, a donedavno drugoligaški nogometaš, 33-godišnji Kamerunac izgleda svježe i odmorno premda je jutros radio. I ne radi se o odrađenom popodnevnom spavancu, već o neiscrpnoj životnoj energiji koja ga tjera da se bori; borba je još od malih nogu utkana u Patriceovu svijest, ona je bila – i još uvijek jest – njegova glavna karakteristika na travnjaku.
Poput nekih školaraca, nalazimo se na Trgu ‘kod sata’ i nakon kraćeg poziranja Telesportovu Borku Vukosavu nabadamo nešto sitno na francuskom, pa se sklanjamo u hladovinu prvog kafića na Cvjetnom trgu.
„Auuu… To su bili kao Isusovi muke!“, načinje temu jezika, pogrešno izgovarajući i pritom kolutajući očima. „Znači, to je bilo toliko teško. Ja sam živio s Eduardom Da Silvom na početku, negdje oko godinu i pol, dvije. To ti je bio šou! Pa mi smo na početku komunicirali samo s rukama i s nekim znakovima!“, prisjeća se uz smijeh.
Ja sebi ne mogu priznati da nisam uspio u Dinamu. Tko god je nosio taj dres, pa makar i jednom, taj je uspio
Iako i dalje muku muči s padežima, odnosno deklinacijom, a u njegovom hrvatskom osjeća se mekano francusko ‘l’ ili ‘c’ koje prelazi u ‘s’, danas se s Patriceom lako sporazumijevati, bez ikakvog gestikuliranja. Dapače, izuzetno je pristupačan i otvoren te voli razgovarati.
„To ti nisu bile ni kopačke“
„Na treningu u Dinamu to je bilo još gore! Ma, zamisli ti to da dođeš negdje gdje ti je dok ne potpišeš ugovor svaki trening proba i da ne znaš uopće što trener priča i kako treba vježbu raditi.“
Ovaj omaleni, ali snažni Kamerunac naposljetku se izborio za svoj ugovor, ali u Dinamu je na proljeće 2002. upisao jedinih pet nastupa, nakon čega je uslijedila kanonada prvoligaških i drugoligaških posudbi.
„Ja sebi ne mogu priznati da nisam uspio u Dinamu“, priča žustro i borbeno. „Tko god je nosio taj dres, pa makar i jednom, taj je uspio! Jer Dinamo je klub sa srcem… Ali, okej, da – žao mi je što se nisam više dokazao. Kad sam se vraćao s posudbe uvijek sam mislio da ću nositi taj Dinamov dres. Pogotovo kad sam igrao dobro u Šibeniku mislio sam da ću dokazati da sam još jači i bolji.“
Patrice odaje dojam tipičnog, skromnog dinamovca i Purgera, vrste koja među današnjim domaćim dečkima polako izumire. U Hrvatsku je došao u svibnju 2001., krenuvši trbuhom za kruhom prvo u Njemačku. Tamošnja zima i snijeg, koji su ga zatekli na probama u Münchenu 1860 i Hansi Rostock, nikako mu nisu legli.
Život u Kamerunu, na čiji mu spomen oči uvijek zablistaju, bio je nešto „totalno drugačije“, kako kaže. Kada je i kako kupio svoje prve kopačke? Ponovno se smije pa odgovara.
„Ma da ti to vidiš… To ti nisu bile ni kopačke, nego nešto napravljeno od nekakve gume. Ja znam da sljedeći put kad odem u Kamerun ja ću to donijeti ovdje.“
Otac, koji je radio u jednom od ministarstava kao fotograf te je koliko-toliko privređivao za šesteročlanu obitelj, na kraju mu je dao lovu za nove ili prave kopačke s kojima je Patrice kročio u Kadji Sports Academies, tamošnju drugoligašku momčad i jednu od najboljih nogometnih akademija u Africi. Kwediju je tada bilo 13, a ondje je igrao i odrastao uz renomirana nogometna imena – Eric Djemba-Djemba, Jean Makoun i Carlos Kameni neki su od igrača koji su stasali u toj akademiji, gdje su između treninga polazili školu. S 15 je već zaigrao prvu kamerunsku ligu – ali iako je nastupao za mladu reprezentaciju, Olimpijske Igre u Sydneyu 2000. nije ugledao. Prednost su imali igrači iz Europe poput Samuela Eto’oa, svojevremeno još jednog polaznika KS Akademije, te Geremija Njitapa i Laurena, koji su uz legendarnu ‘desetku’ Patricka M’Bomu predvodili Kamerun do zlatne medalje.
„Eto, griješio sam“
Zvoni mu mobitel, zovu ga njegovi iz Kameruna, ali Patrice se iz pristojnosti ne javlja. Kako se živjelo u jednom od kvartova u Yaoundeu, glavnom gradu Kameruna?
„A bili smo jako skromni. Da mogu, napisao bih ogromnu knjigu o tome. Kako da ti opišem to? Ovdje, kad ručaš, na stolu obavezno vidiš sok. Kod nas ćeš sok ili tako nešto vidjeti tek kad ti je rođendan ili za Božić“, pokušava dočarati. Nogomet se igrao na zemljanoj cesti uz golove od kamenja, kaže, a loptu je nerijetko predstavljala i obična plastična boca.
Jedan od najtežih trenutaka za Patricea bio je kad mu je 2001. umrla majka.
„Tada sam mislio da sam stvarno izgubio sve i da sam ostao sam“, priča s gorčinom i tugom, a na sebe je morao preuzeti brigu za dva mlađa brata pošto je i otac umro dvije godine ranije. „Ona je toliko učinila za mene… Htio sam da bude sa mnom ovdje dok potpisujem prvi ugovor.“
Nakon Intera, Pomorca, Karlovca, Novalje, te kratkih izleta u Göteborgu i Aarhusu, Kwedi je konačno proigrao u Šibeniku gdje je, kako sam kaže, „oslobodio sebe“. Bio je jedan od najbržih bekova lige; u generaciji Arijana Ademija, Mehmeda Alispahića, Ermina Zeca i drugih, igrao je konstantno i dobro na desnoj, ponekad i na lijevoj strani. Momčad je u sezoni 2008./2009. jedno vrijeme držala i treće mjesto.
Ipak, u prosincu 2008., u javnost je procurila snimka na kojoj Kwedi priča o dvjema namještenim utakmicama između Šibenika i Zadra. USKOK je pokrenuo istragu, ali pošto se Patrice pravdao da se šalio, a nitko od drugih nije propjevao, sve je ostalo na video uratku. Teško mu je o tome pričati, ali ne ustručava se.
„A, u životu nitko nije savršen… Ja ću to reći i svojem djetetu (10-godišnji Lucas op.a.) i svojima u obitelji. Bilo šta se može dogoditi bilo kome i ako si pametan i ako nisi. Naučio sam iz toga.“
Ali koliko je to obilježilo njegovu karijeru u trenutku kada je igrao dobro?
„Tada sam trebao potpisati jedan ugovor u Francuskoj, a vjerojatno zbog toga nisam prošao ni probu u Norveškoj. Bilo mi je jako teško – ali eto, griješio sam, dignuo sam se i rekao ajmo dalje.“
„Nije meni bila frka zbog novaca“
A to „ajmo dalje“ bilo je u trećoj HNL, gdje je nakon isteka ugovora sa Šibenikom u ljeto 2009. zaigrao za Zelinu. Tri je godine potom igrao za Radnik iz Sesveta, a prije Sesvetskog Kraljevca je u Nedelišću i Dugom Selu zarađivao ono što se teško plaća i u prvoj ligi. To možda dobro govori o svim paradoksima domaćeg nogometa. Pitam je li se onda u skladištu zaposlio iz financijskih razloga, ali čini se da se ne razumijemo. I nije to zbog jezika, naravno, već zato što na novac gleda isključivo kao na sredstvo preživljavanja, a ne bogaćenja.
„Ma nije meni bila frka zbog novaca“, ističe i kolokvijalno me pita „jel´ kužim“. „Jednostavno sam htio raditi jer sam tako naučen. Da imam ne znam koliko milijuna na računu ja ti garantiram da bih radio nešto. Pa čak i tramvaj vozio“, uvjerava me.
Ipak, priznaje da nije lako.
„Život je takav, kakav je i uvijek se moraš boriti. Sretan sam s tim što imam jer znam da ima ljudi koji nemaju. Nakon svega što sam ja prošao za mene je biti normalna osoba odlična stvar!“
