Na kavi s Amigom

O nogometu, pisanju i malim zelenima s novinarskim doajenom Zvonimirom Magdićem

Zadnja izmjena: listopad 26, 2017 Foto: Borko Vukosav

Jednom prilikom, dok je još mogao driblati i rolati, Zvonimir Magdić haklao je mali nogomet na parketu Doma sportova. Upitan neposredno nakon završetka termina kako je prošla njegova ekipa, gospon Magdić, u narodu poznatiji kao Amigo, odgovorio je: „Izgubili smo glatko, ali bilo je odlično. Bili smo dobri.“

Gospon Amigo, jedan od najkultnijih likova hrvatskog sportskog novinarstva, danas više ne dribla i ne rola jer mu je, kako sam kaže, 90 godina. Zapravo se radi o izrazito oštroumnom 87-godišnjaku, kojemu godine ne znače više mnogo toga. Unatoč slaboj pokretljivosti, sa svojim se štapom svako jutro spušta popiti kavu u obližnji kafić na zagrebačkim Ravnicama, gdje živi i dane provodi i dalje „čačkajući po sportu“, kako kaže.

Prvi put ga susrećem uživo, a ni internet ne vrvi od njegovih fotografija, ali nije ga teško prepoznati. Dobro zabundan, kao i svi stariji ljudi koji moraju dobro paziti na zdravlje, na suncem okupanoj terasi kafića – a što bi drugo radio – prelistava novine.

„Gospon Amigo“, oslovljavam ga po nadimku koji je dobio jer je i sam sve zvao ‘amigo’; „Kak ste mogli bit dobri, ak ste izgubili glatko?“, pitam ga.

„A čuj, to ti je ona filozofija koju je propagirao Brazilac Didi. Jogo bonito. Igrajmo lijepo, a golovi dolaze sami po sebi“, odgovara u svom stilu. Waldyr Pereira Didi dvostruki je svjetski prvak iz 1958. i 1962., a obično mu pripisuju izum slobodnjaka a la suhi list. Kroz Magdića progovaraju legende i veće od Didija – poput Pelea, Maradone, Alfreda Di Stefana ili Ferenca Puskasa, njegovi dobri prijatelji s kojima je ispijajući šampanjce i ina pića razgovarao do dugo u noć.

Nastavljamo čeprkati po labirintima njegove nogometne filozofije.

„Svaka igra u sebi podrazumijeva veselje, a danas je ta igra postala rad“, priča. „To je kontradikcija. Ja radim da bhi kasnije došao na igralište i raspojasao se… I da tam radim kaj mi se sviđa, da gurnem frajeru kroz noge.“ Današnji je nogomet ovom finom zagrebačkom gospodinu poprilično dosadan, a oni koji vele kako se nikada bolji nogomet nije igrao su „antitalenti“, bez dlake na jeziku kaže.

„Što će mi 1-0? Pa kakav je to odnos prema igri?!“, pita se pomalo rezignirano. „Bez 10 golova to ne može biti dobra utakmica… Ali 10 golova koji imaju svoju pjesmu.“

Utakmice za nadgrobne spomenike

Pjesmu su imale i njegove riječi tijekom 30-godišnje karijere na stranicama Sportskih novosti i SN Revije, sve do 1993., kada se umirovio. Kratkim rečenicama i britkim usporedbama gotovo da je ‘kidao’ novinski papir: „Grom. Lopta, buši, poput torpeda što presijeca morske valove, fijuče niska, mokrom travom, prema desnom kutu.“

Gospodin Amigo dobar je podsjetnik koliko se nogomet ‘poznanstvenio’, ali i koliko je postao isključivo unosni biznis.

„Ja moram fantazirati jer bez toga nema smisla“, kaže te ističe kako je onaj današnji prebrz te previše fizikalan. „Nekad su igrači golove zabijali koljenom, kad ćete do danas vidjeti?“

Opsjednutost rezultatom, raznim taktičkim i inim analizama Amigo naprosto ne trpi. On je očaran statičnim, ali neopterećenim nogometom iz minulih desetljeća, s tim da već totalni nogomet Ajaxa i Nizozemske kod njega izaziva zazor. Od novijih generacija dašak čarolije prema njemu donose pojedinačni igrači poput Ronaldinha i Lionela Messija. Posebno je slab na južnoamerički, poglavito argentinski nogomet.

Ono što se promijenilo – to nije toliko nogomet kao ideja, nego su se nogometaši promijenili. To više nisu ljudi

„Oni su imali te portrerose, znate… To su ta mala igrališta na kojima se hakla nogomet i tu su zrasli njihovi šmekeri“, priča Amigo, koji je u Sportskima počeo honorarčiti davne 1963., upravo zato što je pratio argentinski nogomet. „Ja sam u principu protiv nogometnih škola“, nastavlja otvoreno. „Mi u nogomet dolazimo instruirani od pete godine po nekakvim profesorima koji o nogometu nemaju pojma“, priča samouvjereno. „Ovo kaj vele basketbolisti, street – ti ne možeš doći u klub ako nisi svladao taj ulični nogomet.“

Mali prostor, nekadašnje zagrebačke livade između kuća, među inima i teren od šodera u sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, za Amiga su ključni. Tu se najviše uči driblati i rolati.

„Pazite, njemački pisac Friedrich Schiller rekao je da umjetnika može odgojiti samo umjetnik. Di bu neko Di Stefanu išel govorit kak da igra ili kak da loptu štopa“, pita se Amigo, za kojega je Plava strijela najkompletniji igrač svih vremena.

Jedna od utakmica koje najviše pamti i spominje ona je čuvena između Engleske i Mađarske 1953. na Wembleyu. Slušao je radijski prijenos – i to na mađarskom jeziku, koji nije razumio; bio je očaran pobjedom Puskasove Lake konjice, koja je s 6-3 pokazala Englezima koliko su zaostali za najboljima na svijetu: „Once upon a time, onda, kad još nije bilo euro kupova, igrane su samo divne, prijateljske međunarodne utakmice. Bez opterećenja, za prestiž. Za nadgrobne spomenike“, pisao je u jednom od svojih tekstova, prisjećajući se romantičnijih vremena.

„To da sam ja reko bi došel u zatvor!“

Amigove su misli jasne i bistre. Nerijetko skreće s prvotnog pitanja jer naprosto ima puno toga za ispričati, ali na njega se uvijek, bez ikakvih poteškoća, vraća. Nije ni čudo kad se radi o sportskoj enciklopediji, čovjeku koji je napisao knjige ‘Maradona – Mali zeleni’, ‘Tako je živio i igrao Bernard Vukas – Bajdo’, ‘Legende zagrebačkog nogometa’, ‘Bljeskovi i oluje hrvatskoga športa’ te još neke. Ali uvijek je prije svega bio novinar.

„Novinar na prvu djeluje liberalno, otvoreno, šareno… Da možeš delat kaj oćeš. A nemreš! To je najodgovorniji posao na svijetu“, kaže o profesiji.

Osam je godina Amigo honorarčio po malim igralištima i njegovi su urednici mislili da će odustati od novinarstva, u kojemu se ovaj diplomirani pravnik ionako slučajno našao. No, naposljetku je postao prvi hrvatski novinar koji je napravio intervju s Peleom.

„Znate, druga su vremena bila“, započinje skromno. „Ja sam bio s tim Brazilijancima kao s vama sad. Uvijek smo bili kao prijatelji… Dali su ti da im priđeš. Taj sam put večerao s njim i on je jako srdačna osoba.“

Bilo je to u Beogradu kad je Pele gostovao sa Santosom.

„Ja sam reko – Pele, pa jesemti, kolko dugo se već znamo!“, priča kako ga je nekoliko godina kasnije Brazilac spasio u zadnji tren te mu podario pola sata razgovora prije odlaska na zrakoplov, sačuvavši time Amigov novinarski integritet. „Ono što se promijenilo – to nije toliko nogomet kao ideja, nego su se nogometaši promijenili. To više nisu ljudi“, pomalo je ogorčen Amigo. „Nekada, ja sam u Građanskom ili Dinamu znao svakoga igrača od djetinjstva. Danas nemreš više na igralište doć trening pogledati.“

Od svih velikana Amigo se nekako najviše zbližio s Ladislavom Kubalom, Barceloninom legendom poznatom i po tome što je igrao za čak tri različite reprezentacije – Čehoslovačku, Mađarsku i Španjolsku (četiri ako uračunamo i Kataloniju).

„On zna momčad Građanskog kao što ja znam“, priča mi gestikulirajući te dubokim glasom, nabraja čuvenu jedanaestoricu. „I znate gde on to recitira?! U Beogradu pred svim zvezdašima on veli da je Građanski najbolji klub! Ja sam skoro pal u nesvest, sjećam se ko danas, bil sam celi u znoju… To da sam ja reko bi došel u zatvor.“

Tražeći male zelene

Magdić je prvi u nas o Diegu Maradoni, tada još 20-godišnjaku, pisao u – kako sam kaže – visokom stilu. Tekst od 22 retka, koji je naslovio ‘Diego, jesi li ti mali zeleni?’, nakon što je te 1980. u Beču gledao kako trima pogocima masakrira Austrijance, urednik nije htio objaviti.

„Išel je po redakciji i pokazival – glete ovog kretena… Rek’o mi je da to metnem u svoju knjigu jednog dana.“

Taj nadimak od tada se stalno u nas povezivao s Maradonom, ali i s njegovim autorom, koji je kroz čitavu karijeru bio opčinjen nogometašima koji su bili posebni, kao da nisu s ovog planeta. Kad u jednom trenutku njegova supruga, gospođa Zdenka, pita našeg fotografa Borka Vukosava – fascinirana njegovim nekonvencionalnim izgledom – je li možda on „mali zeleni“, Amigo se smije i kaže da takve „ionako tražimo“. I on sam je oduvijek – kako po svom stilu pisanja, tako i po svojoj nogometnoj filozofiji – bio i ostao sasvim nekonvencionalan.

Amigo je svog malog zelenog naposljetku i pronašao. Godine 1982. Barcelona je u 2. kolu Kupa prvaka na Marakani svladala Crvenu Zvezdu 4-2; Maradona je upisao hat trick, a Amigo je nakon utakmice s njime napravio intervju te ga u SN Reviji objavio pod naslovom ‘Diego, ti si ipak mali zeleni’.

„Nisi mogao doći do njega ni da si mrtav“, priča. „U hotelu se krećem oko 11 navečer i, pazite, on dolazi sam, samcat, k’o duh… To je sudbina.“