“Radim ovo, između ostalog, da bih pokušao ostati normalan”, rekao je tada Woodward. “Ali prije svega da bih drugim žrtvama pokazao da je vrijeme da istupe i govore o onome što su proživjeli”.

Samo nekoliko sati kasnije njegovim su se primjerom poslužili i drugi bivši nogometaši. Steve Walters, bivši igrač Crewea također je bio Bennellova žrtva, kao i David White, koji je kasnije igrao za Manchester City i englesku reprezentaciju. Antony Hughes, Jason Dunford i Chris Unsworth su im se pridružili u ispovjestima o Bennellovim silovanjima, a onda su uslijedili drugi.

Drugi treneri.

David Eatock, nekada nada Newcastlea, priznao je da ga je seksualno iskorištavao George Ormond, a Paul Stewart, još jedan bivši engleski reprezentativac i nekadašnji nogometaš Tottenhama, u Mirroru je kazao da je kao dječak prisiljen na odnos sa svojim trenerom u mlađim kategorijama – kojega, doduše, nije imenovao. U javnost je dospio i podatak da je bivši igrač Chelseaja klubu prijavio kako ga je u djetinjstvu zlostavljao Eddie Heath, jedan od najvažnijih skauta u povijesti kluba, ali da ga je današnje rukovodstvo isplatilo u zamjenu za šutnju.

Sam za sebe rekao da je – monstrum

U dva tjedna posebni telefonski broj namjenjen prijavljivanju seksualnog nasilja u nogometu okrenulo je više od 850 ljudi. Samo u prva dva sata nazvalo je više od 50 žrtava, a policija je pokrenula više od 60 istraga. Za usporedbu, u čuvenom slučaju bivšeg DJ-a i televizijske zvijezde Jimmya Savilea, jednoj od najvećih afera povezanih sa seksualnim nasiljem nad djecom u Velikoj Britaniji, u istom vremenskom periodu pokrenuto je 17 takvih istraga. Priča se proširila i na ostale sportove; navodno je preko 40 trenera u 14 različitih sportova predmetom istražnih radnji.

Žrtve šute; u strahu su od napadača, ali se boje i reakcija okruženja i osjećaju krivicu

“Moj je slučaj bio samo vrh ledenog brijega”, govorio je Woodward. “Uvjeren sam da je stotine bivših igrača u istoj situaciji u kakvoj sam bio ja. Da čuvam tajnu desetljećima i da mi ona uništava život”.

Barry Bennell bivši je trener omladinskih kategorija, jedan od najboljih skauta u svoje vrijeme u Engleskoj, koji je u karijeri radio za Crewe, Manchester City i Stoke, kao i veliki broj malih klubova. On je koristio svoj autoritet i silu kako bi dječake uvjerio da je on taj koji upravlja njihovoj nogometnom sudbinom. Woodward je ispričao kako je već s 11 godina, kao jedan od najtalentiranijih igrača u svojoj regiji, upoznao Bennella, a uskoro i prešao u Crewe i radio s njim. Od 11. do 14. godine Bennell je silovao Woodwarda, “tko zna koliko puta? Sigurno preko stotinu”.

Da stvar bude bizarnija, Bennell je ušao u vezu sa Woodwardovom 16-godišnjom sestrom, a četiri godine kasnije su se i vjenčali. U međuvremenu su Bennellove ‘navike’ izašle na vidjelo: triput je osuđen, od čega jednom u SAD-u, a sve zbog pedofilije – dokazano je da je seksualno maltretirao ukupno osam dječaka starih od devet do 15 godina, zbog čega je odslužio 15 godina u različitim zatvorima. Na posljednjem suđenju prošle godine za sebe je konstatirao da je – monstrum.

Specifično nogometno okruženje

“Ljudi ne mogu shvatiti zašto sam šutio sve ove godine”, kaže Woodward. “Ali možete li zamisliti to razočarenje, taj pritisak? Na početku osjećate strah, kasnije krivicu i život vam se sruši. Morao sam biti na sestrinom vjenčanju, na obiteljskim skupovima s čovjekom koji mi je uništio život. Tek kada je on otišao u zatvor, mogao sam nešto reći sestri ili roditeljima, ali i to je bilo katastrofalno iskustvo od kojeg se nikada neću oporaviti”.

“Čuvanje takve tajne u sebi najgora je stvar”, objasnio je dalje Woodward. “Razgovarao sam s nekim suigračima u to vrijeme, razgovarao sam i s nekim trenerima, i zapravo je puno ljudi znalo što se događa, ali nitko to nije smio reći naglas. Nije mi preostalo ništa drugo nego da trpim. Razmišljao sam o samoubojstvu, mnogo puta. Sjedio sam u upaljenom autu u garaži, kupio sam dovoljno tableta, vezao sam uže da se objesim… Ali nisam tako želio nanijeti bol svojoj obitelji”.

Bilo je to vrijeme u kojem su mladi igrači po logici stvari najviše vremena provodili sa svojim mentorom, a često su po dolasku u novi klub živjeli u istoj kući s trenerom. Jedan od takvih igrača bio je Woodward, ali i Gary Speed, kojemu je Bennell također bio mentor, što je spomenuo u intervjuu 2012. U istom tom obraćanju javnosti poručio je da “nikada neće pronaći mir, jer su ta djeca počela sebi uzimati živote”, naglasivši da nije zlostavljao Speeda, ali i to “da ne bi priznao i da jest”. Legendarni Velšanin izvršio je samoubojstvo 2011. godine, a njegova obitelj još od Bennellove osude inzistirala je na tome kako ne postoje nikakve indicije da je Speed bio jedna od desetina žrtava seksualnog nasilja ovog pedofila.

Jedan od razloga zašto su svi ovi ljudi čekali ovako dugo – čak i nakon što je njihov monstrum osuđen za pedofiliju – jest činjenica da je nogometno okruženje specifično. Ne samo zbog mačističkih stereotipa o muškarcima koji ne plaču, nego i zbog poslovnog interesa klubova. Crewe je godinama smatran za jednu od najboljih akademija u Engleskoj, Bennell je radio u i Manchester Cityu i Stokeu i surađivao s brojim klubovima; bio je onaj koji je proizvodio ono što je klubovima donosilo novac – mlade igrače.

Sve duža i sve odvratnija priča

U siječnju 1996. Channel 4 je emitirao dokumentarac o Bennellu i njegovom djelovanju u klubovima, a gotovo nadrealno zvuče zaključci koje su tada donosili klupski čelnici, kao i činjenica da engleski FA nikada do sada nije pokrenuo službenu istragu. I tadašnji mediji preko svega su prešli kao da se radi o tek usputnoj vijesti, pa nije ni čudo da su žrtve desetljećima živjele u tišini. Nije postojala šansa da se osjete zaštićenim od bilo koga u nogometnom svijetu.

Apsolutno nikome – osim žrtvama – nije odgovaralo da ova priča dospije u javnost. Potvrda toga upravo je reakcija Chelseaja, kojemu je 2015. prišao bivši igrač Gary Johnson (57) i ustvrdio kako ga je za vrijeme igranja u klubu silovao Eddie Heath. Johnson tvrdi da je prije toga išao na policiju koja ga je i uputila na Chelsea, da mu Udruženje nogometaša nije odgovaralo na pozive, i da je zato prihvatio 50.000 funti koje mu je Chelsea ponudio kao kompenzaciju u zamjenu za šutnju.

Prema pravilima Saveza i Premier lige, londonski klub je morao sve službeno prijaviti nadležnim organima i pokrenuti internu istragu, ali je odlučio da je lakše stvari sakriti pod tepih i ne ugroziti renome kluba.

Kasno sinoć (četvrtak) Dean Radford i Jamie Webb, dva bivša igrača Southamptona, javno su obznanili kako su kao tinejdžeri bili žrtve seksualnog nasilja u ovom klubu. Nova imena izlaze u javnost svakodnevno, sve je više klubova pod istragom. Policija je danas objavila da je preko 350 bivših igrača, među kojima su i bivši engleski reprezentativci, prijavilo da su bili žrtve nasilja te da u ovom trenutku samo na širem području Manchestera imaju 10 osumnjičenih.

Jasno je i to da seksualno zlostavljanje mladih sportaša nije ekskluzivitet Velike Britanije i da je vrlo moguće da se tako nešto događalo i još uvijek događa oko nas. Žrtve šute; u strahu su od napadača, ali se boje i reakcija okruženja i najviše od svega osjećaju krivicu – baš svaki od njih koji je izašao u javnost posljednjih dana ponovio je tu rečenicu.

Andy Woodward i jest bio samo vrh ledenog brijega, a ova priča postajat će sve duža i sve odvratnija, ali barem će žrtvama ponuditi kakvu-takvu pravdu.

Sve oblike nasilja u nogometu možete prijaviti policiji ili Hrvatskoj udruzi Nogometni sindikat