Prije 20 mjeseci Dean Hoyle je u Readingu sjeo u svoj automobil nakon što je odgledao remi Huddersfield Towna – čiji je predsjednik, vlasnik i dugogodišnji navijač – i prelomio. Nije bod na stadionu Madejski bio loš rezultat za tadašnjeg menadžera Chrisa Powella, ali je stigao nakon dva vezana poraza i u situaciji kada je Huddersfield potonuo na dva boda od zone ispadanja u Championshipu. Na domaći stadion John Smith dolazilo sve manje ljudi, tri tjedna ranije pobjedu protiv MK Donsa gledalo je jedva 11.000, i Hoyleov cilj vraćanja kluba lokalnoj zajednici bio je pred propadanjem.
Novi trener bio bi mu već peti od kada je 2009. preuzeo klub i znao je da je pred njim posljednja šansa u kojoj mora napraviti nešto radikalno.
Izvjesni David Wagner nekoliko dana ranije dao je ostavku na mjesto trenera druge momčadi Borussije Dortmund. Pred 409 gledatelja na stadionu Rote Erde njegov je tim izgubio od Erndtebrücka, a njegovom je odlukom malo tko bio iznenađen. U to mu vrijeme nije išlo najbolje, a priča po kojoj ga je Jürgen Klopp uvjerio da preseli u Englesku i pridruži mu se u Liverpoolu kao asistent već dugo je bila aktualna.
Wagner tog dana jest nazvao svog bivšeg suigrača, sada prijatelja i kuma i upitao ga za savjet. Ali posao mu nije nudio Klopp nego upravo Hoyle.
Nije Wagner u nogometnim krugovima u to vrijeme nikako bio nepoznat. On je čitavu igračku karijeru proveo u Njemačkoj, gdje se i rodio, ali je, s obzirom na to da mu je otac Amerikanac, skupio i osam nastupa za njihovu reprezentaciju. Prije nego što je sa Schalkeom postao osvajač Kupa UEFA 1997., u Mainzu je odigrao gotovo stotinu utakmica, a sobu je dijelio upravo s Kloppom. Ubrzo su postali bliski prijatelji – Wagner je cimera uporno tjerao da prestane pušiti, ali ovaj je i dalje trčao i brže i duže – a kada se Klopp odlučio oženiti, za kuma je pozvao upravo Davida. Međutim, nakon što su obojica završili karijere, profesionalni putevi su im razišli. Klopp se posvetio trenerskom poslu, a Wagner školovanju, kasnije ispričavši njemačkim novinarima kako se zasitio nogometa.
Gdje je, pobogu, to?
Na ‘pravi’ put vratio ga je upravo Klopp – jednog dana ga je nazvao i predložio da se posveti dobivanju pro licence. Nakon što je Wagner to i učinio, Klopp ga je instalirao u Borussiju II i ondje mu povjerio igrače u najranjivijem periodu, na prijelazu iz omladinskog u profesionalni nogomet. To što je Wagner s Kloppom dijelio i nogometnu filozofiju bio je kec na desetku; Borussia II je došla do treće lige i postala savršeno mjesto za razvoj mladih igrača. Kad je Klopp preselio u Liverpool, Wagnerovo ime često je iskakalo kao ono mogućeg asistenta i njegova ostavka u studenom 2015. djelovala je kao logični korak.
U klupskom restoranu pored igrača mogu jesti i svi ostali, momčad teretanu dijeli s radnicima tvornice i svakodnevno se igrači druže s navijačima
Ono što nitko nije očekivao je da će Wagner preuzeti neki tamo Huddersfield.
“Gdje je, pobogu, to?”, prvo je što ga je supruga upitala nakon što joj je rekao za Hoyleovu ponudu. Mjesecima je ovaj klub iz drugog razreda engleskog nogometa pratio njegov rad, a jedini uvjet američkog Nijemca bio je da ima apsolutnu kontrolu, odnosno da je klub spreman na radikalne rezove. Kada je nakon remija u Readingu i Doyle shvatio da je to jedini mogući način da ispuni svoj cilj, dileme više nije bilo.
Wagner je u Huddersfieldu zatekao specifičnu situaciju. Hoyle je kao navijač želio klub, koji 1920-ih bio jedan od najjačih u Engleskoj, vratiti lokalnoj zajednici. No, problem je što to nije mogao učiniti spektakularnim rezultatima, s obzirom na to da nije imao dovoljno novca da ga baca na skupe igrače. Wagnerova filozofija, po kojoj su u nogometu nerealne stvari moguće, zato se vrhunski uklopila – on je dobio kvalitetom limitiranu momčad čiji je budžet bio peti najniži u ligi, ali i priliku da na njoj radi onako kako on želi.
Početak je bio težak, doživio je dva poraza na startu, ali uspjeli su se spasiti. Novu sezonu otvorili su kao kandidat za ispadanje, sa samoproklamiranim salary capom od maksimalnih 10.000 funti tjedne plaće po igraču (Newcastle je, za to vrijeme, plaćao Jonjoa Shelveya 80.000 tjedno), ali su veliki dio prvenstva proveli u vrhu ljestvice i na kraju dospjeli u finale playoffa. U njemu su svladali upravo Reading i izborili prvi plasman u najjači razred engleskog nogometa još od 1972.
Kako?
On je prije svega u Huddersfieldu prepoznao potencijal da napravi upravo ono što je bio Hoyleov san. Ali za tako nešto trebao mu je radikalni rez – odmah je promijenio sustav treninga, režim prehrane i individualni program rada. Usto je treninge otvorio za javnost, a s obzirom na to da je klupski trening centar na nekadašnjem prostoru i dalje postojeće tvornice, i njega je otvorio navijačima. Tako u klupskom restoranu pored igrača mogu jesti i svi ostali, momčad teretanu dijeli s radnicima tvornice i svakodnevno se igrači druže s navijačima. Svim nogometašima u ugovoru stoji da moraju živjeti u krugu od 25 kilometara od stadiona.
Mi smo mali pas
Ta je revolucija značila i da je ekipu obnovio s 13 novih igrača, ali mahom jeftinih anonimaca ili mladih igrača na posudbama iz velikih klubova. Ono što je vidio kao glavnu manu bio je nedostatak karaktera; zato je po Kloppovu receptu u predsezoni momčad odveo na pusti otok u Švedskoj. Četiri su dana igrači živjeli bez struje i vode, lovili vlastiti ručak i preživljavali oslanjajući se jedni na druge. Reakcija momčadi bila je sjajna, kao i kada je na pripreme u Španjolsku (i mini pripreme pred finale playoffa u Portugal) odlučio povesti i čitave obitelji igrača, organiziravši zajedničke večere nakon treninga.
Na terenu je Wagnerov fluidni i energični Gegenpressing u formaciji 4-2-3-1, koja se u obrani transformira u 4-4-1-1, počeo donositi rezultate. Nijemac je posvetio i mnogo veću pažnju analizi suparnika i generalno taktičkoj pripremi momčadi, čiji limiti su zapravo odavno bili premašeni. Nerealno je, ali moguće – to je postalo Huddersfieldova mantra, a momčad je kroz čitavu sezonu prolazila uspone i padove, svjesna svojih limita. Prosjek gledatelja skočio je s 12.000 na više od 20.000, a za prošlu sezonu prodano je čak 15.000 pretplata, što je bio apsolutni rekord u novijoj povijesti.
Klubu koji je godinama imao veliki potencijal Wagner je dao i karakter, i to upravo iz tradicije, čiji je nadimak oduvijek bio ‘Terijeri’.
“Sviđa mi se taj nadimak, volim reći da sada imamo identitet terijera”, kazao je u intervjuu za Guardian. “To je stil nogometa kakvog volim. Mi nismo veliki pas – mali smo, ali agresivan, nikog se ne bojimo, volimo se natjecati s velikim psima, brzi smo, pokretni i izdržljivi. Nikada ne odustajemo. Imamo borbeni duh”.
Wagner je u međuvremenu navodno odbio ponude iz Njemačke, među kojima je bila i ona Wolfsburgova, a prije nekoliko je dana na dvije godine produžio ugovor s Huddersfieldom. U idućoj će sezoni Nijemac svoje Terijere pustiti na mnogo veće pse, svjestan da su mu šanse s najmanjim budžetom u ligi jako male, ali u Yorkshireu vjeruju u novo veliko čudo i ostanak u Premier ligi.
Nerealno je. Ali moguće.
