Kanađani su oni mirni, dobri i vrijedni ljudi s kojima se autori South Parka bezdušno sprdaju, a Michael Moore ih navodi kao protutežu svemu onome što ne valja u priči o naoružanju i kriminalu u SAD. Sa sportske strane, znamo ih po hokeju, curlingu – i ludosti.
Kada se prije desetak godina uslijed visokih temperatura raspuknuo neki alpski glečer na kojem su svi viđeniji sudionici skijaškog Svjetskog kupa odrađivali ljetne treninge, otvorila se nekoliko metara široka rupa nad više stotina metara dubokom provalijom. Svi su, normalno, spakirali opremu i otišli doma ili potražiti drugi glečer, svi osim Kanađana. Trener njihovih spustaša slegnuo je ramenima i lakonski poručio „ako ne mogu to preskočiti, onda nisu zaslužili biti u kanadskoj reprezentaciji.“
U svijetu utrka dali su nam Gillesa Villeneuvea. Čovjeka koji je na prvom nastupu na treningu, onom u kojem svaki mladi vozač pokušava impresionirati momčad za koju testira bolid i, ponajprije, da nešto ne zabrlja, izletio na svakom zavoju u Silverstoneu. Zgroženim ljudima u McLarenu objasnio je da mora istražiti gdje su granice mogućnosti bolida, kako bi mogao voziti što bliže njima. Kvalificirao se deveti, odvezao dobru utrku i već mjesec dana potom potpisao za Ferrari – Enzo je čak i promatrajući sve to preko televizije odmah znao uočiti o čemu je riječ. Gilles nije osvojio titulu, no malo je sumnje kako je bio najatraktivniji – i najluđi – vozač kojeg smo ikada imali sreću gledati na trkaćim stazama.
Primjereno je, stoga, da se najatraktivnija i najluđa utrka u kalendaru vozi na stazi koja nosi njegovo ime.
Maksimum uzbuđenja
Nalazi se na umjetnom otoku Île Notre Dame u Montrealu, izgrađenom od materijala iskopanog tijekom izgradnje gradskog metroa, otvorenom za Svjetsku izložbu 1967. Poput ulica Monte Carla, i ovaj se otok na rijeci St. Lawrence samo jednom godišnje pretvara u trkaću stazu, dok je ostatak vremena javna površina, po kojoj ponajviše jure ludi kanadski biciklisti – neko im je vrijeme čak bio i zabranjen pristup zbog učestalih ozljeda koje su izazivali sebi i drugima sumanutom vožnjom.
Uz obalu se nalazi staza na kojoj su održana veslačka natjecanja na Olimpijskim igrama 1976. (da, upravo ondje je Matija Ljubek osvojio svoje prvo olimpijsko zlato), a dvije godine nakon toga ondje je – ne u rijeku, nego na otok – premještena i Velika nagrada Kanade u Formuli 1.
Duge ravnine koje završavaju oštrim, sporim zavojima savršena su prilika za pretjecanja, a zidovi su na pravim mjestima, ne opraštajući pogreške
Tijekom 1970-ih došlo je do dramatičnog dizanja svijesti o tome da staze ne moraju biti nepotrebno opasne, a to je dovelo do velikih promjena. Nekoliko godina ranije VN Kanade je iz Mont-Tremblanta prebačena u Mosport Park iz sigurnosnih razloga, no i ta je staza izazivala prigovore i počela biti smatrana preopasnom. Upravo u trenutku kada je Kanada potpisivanjem Villeneuvea za Ferrari napokon dobila pravu vozačku zvijezdu, prijetila joj je opasnost da ostane bez utrke.
Netko se sjetio umjetnog otoka u Montrealu i ondje je u nekoliko mjeseci improvizirana trkaća staza. Nitko nije bio osobito impresioniran prvom utrkom, vozači su imali dosta prigovora, ali Villeneuve je upravo tada ostvario prvu pobjedu u karijeri, pa je zanesenost kanadske publike produžila život Velike nagrade. Nedostaci su ispravljeni i utrka u Montrealu otada je ne samo opstala u kalendaru Svjetskog prvenstva, nego i postala jedan od neospornih vrhunaca sezone.
U jednom intervjuu prije prve utrke Mario Andretti je cinično izjavio kako je staza „dizajnirana za Villeneuvea“, no zapravo je napravljena po receptu koji nosi maksimum uzbuđenja, a formula je više no jednostavna: duge ravnine koje završavaju oštrim, sporim zavojima savršena su prilika za pretjecanja, a zidovi su na pravim mjestima, ne opraštajući pogreške. Ponajprije slavni ‘Zid prvaka’ na zadnjem zavoju utrke, gdje su se 1999. u utrci razbili Damon Hill, Michael Schumacher i Jacques Villeneuve (te Ricardo Zonta), a u kasnijim godinama i Jenson Button i Sebastian Vettel uspjeli su zviznuti u njega, srećom nitko s ozbiljnijim posljedicama.
Nema prevelike fame
Staza je ipak odnijela i jednu žrtvu, 1982. je ondje poginuo Talijan Riccardo Paletti, u prvoj utrci nakon Gillesove smrti, na stazi koja je odmah ponijela njegovo ime. Ironijom sudbine, na startu se ugasio Ferrari Didiera Pironija, čovjeka kojeg su mnogi smatrali odgovornim za Kanađaninovu smrt – i Paletti je punom brzinom naletio na njega.
Mnogi smo pretrnuli, očekujući sličan ishod i 2007., kada je BMW Sauber Roberta Kubice završio u zidu u jednoj od najspektakularnijih nesreća moderne Formule 1. Srećom, Kubica nije bio ni ozbiljnije ozlijeđen, a godinu potom na istoj je stazi ostvario i jedinu pobjedu karijere. Popularnost Poljakove pobjede ipak se ne može mjeriti s onom Ferrarijeva vozača Jeana Alesija 1995. I njemu je to ostala jedina, mada su mnogi ostali uvjereni da ih je najatraktivniji F1 vozač 1990-ih trebao osvojiti mnogo više.
Možda nema tradiciju mitskih europskih lokacija, no staza u Montrealu mjesto je na kojem se odvijaju takve, velike priče, koja izvlači ono najbolje i najgore od vozača i bolida (potrošnja guma i kočnica ekstremna je). A umiješa li se i kiša, što nije rijetko, gotovo je izvjesno da će utrka biti zanimljiva. Zapravo, da me netko tko o ovom sportu ne zna ništa pita da mu preporučim samo jednu utrku za pogledati tijekom sezone (govorim o TV prijenosu, dakako, uživo zbog tifosa Monza nema premca), dvoumio bih se između Montreala i Spa. I, vrlo vjerojatno, odabrao Montreal.
Koji se, usput budi rečeno, vozi ovog vikenda…
Ako vam u oči upada pitanje koje se samo po sebi nameće – zašto Kanađani nisu uspjeli oko ove utrke razviti famu kakvu ona nedvojbeno zaslužuje, mislim da znam odgovor. Nije ih briga što drugi misle, oni imaju svoju utrku. Uostalom, za koliko fama i legendi o Kanadi znate?
To je površinom druga najveća država na svijetu, većim dijelom prekrivena fantastičnom, divljom prirodom, no znate li za ma kakve znamenitosti? SAD imaju na stotine turističkih meka, prirodnih, urbanih, medijskih… Kanada… pa, možda se uz mnogo napora sjetite jedne ili dvije. OK, legendarnih sportaša i glazbenika se ponešto još i nađe, no i oni su mahom karijeru napravili s južne strane granice. Pa zašto bi s utrkom bilo drukčije?
Kanađani znaju da je sjajna, i mi to znamo, a to je više nego dovoljno.
