Večer sa Slavenom

Druženje i ćaskanje s Bilićem u Londonu nekoliko dana uoči početka premierligaške sezone

Zadnja izmjena: kolovoz 17, 2017

Kad Slaven Bilić govori o svojim kolegama iz Premier lige, radi to s gotovo dječačkim udivljenjem i žarom. „Frajer je lud! Luuud! To je to!“, priča o jednom od njih, smijući se i udarajući šakom o stol. I ne radi se o nekakvoj lažnoj skromnosti ili o tračanju; kad prepričava anegdote iz manager’s loungea ili sa sastanka menadžera koji je organiziran dva dana prije našeg razgovora, one zvuče kao kada bismo se vi ili ja nekim slučajem našli u društvu ljudi kojima se iskreno divimo pa kasnije o tome oduševljeno referirali prijateljima. Kad počne priču sa „sjedimo Pochettino, Klopp i ja, kad Wenger ustane i govori…“, nije nimalo teško zamisliti kako zapravo priča o, primjerice, Jamesu Hetfieldu i Larsu Ulrichu – herojima iz svog glazbenog svijeta u kojemu je ipak samo fan, ne i akter.

O, da.

I uoči svoje treće sezone na klupi West Ham Uniteda Bilić još uvijek jednako uživa u svakom trenutku, u svemu što Premier liga i život u Londonu nude. Ako ne i više.

„Ponekad se sjetim onoga što je pričao Mišo Kovač, kad je gledao Elvisa 1974. u Madison Square Gardenu pa je, govori on, prvi put shvatio razliku između srebra i zlata. Lucidan je Mišo… Da ga je netko poslije toga pitao čime se bavi, kaže, rekao bi mu da navigaje. To ti je to, tek kad dođeš ovamo shvatiš koja je to razina. I, naravno, da se isto očekuje i od tebe.“

I kao igrač i kao trener bio je na velikoj sceni, igrao velike utakmice i pobjeđivao u mnogima od njih, postigao važne stvari u životu – ali, dojam je, nije mu to pomutilo perspektivu i učinilo da nosom para oblake. On je uistinu jednako fasciniran, recimo, Joseom Mourinhom kao i obični fan.

Samo što će on – za razliku od vas ili mene, koji ćemo to gledati na televiziji – danas povesti svoju momčad u ogled s Mourinhovim Unitedom, kasnije s Portugalcem popiti čašu porta i porazgovarati u četiri oka. Slaven statusom definitivno pripada u taj nogometni ‘NBA’.

***

Cijeli je dan padala kiša. Sa strane hotela na Canary Wharfu, uz samu obalu, Temza i grad oko nje izgledali su tipično tmurno i gotovo monokromatski. Ostavivši tog jutra užarenu Dalmaciju, gdje je već u ranim satima temperatura prelazila 30 Celzija, londonskih 18 bilo je neobično ugodno. Ovdje, u predjelu Istočnog Londona poznatom kao Isle of Dogs, nekoć su bili samo dokovi. Još 1990-ih, dok je igrao za West Ham, većina je igrača živjela u zapadnom dijelu grada, priča Bilić; no, pojačana urbana regeneracija je od nekoć neuglednog i problematičnog Canary Wharfa stvorila drugi financijski centar zemlje, uz tradicionalni City of London.

U dogovoreno vrijeme pred ulazom se zaustavio crni automobil iz kojeg je izašao West Hamov menadžer. Odjeven u crno, uključujući majicu s natpisom ‘Soundgarden’, svjež i dobro raspoložen. Uslijedilo je druženje koje će potrajati nekih šest sati i kulminirati pretresanjem vječnih domaćih nogometnih i polunogometnih tema u argentinskom restoranu uz Tower Bridge. Kao što to obično biva kad o takvim stvarima pričate s nekom javnom i eksponiranom osobom, velika većina izrečenog došla je uz fusnotu „ali ovo je među nama, nemoj to pisat…“

„Da, okupiran sam i HNL-om i reprezentacijom“, kaže. „To su svakodnevne teme u našoj trening bazi između Nikole (Jurčevića, Slavenova prvog asistenta, op. a.) i mene, iako ne gledam ligu jer ne volim streamove. Šta ću lagat, HNL me zanima prvenstveno zbog Hajduka. Falabogu i da ću ga gledati sada protiv Evertona, pokušat ću i doći ako bude moguće. Pa onda preko Hajduka pratim i druge timove i drago mi je što je liga sada dobra“, objašnjava i odmah zatim dodaje: „Barem je dobra na terenu.“

Pitam ga je li mu se teško distancirati od tekućih intriga i peripetija, pogotovo zato jer bi svatko u Hrvatskoj volio čuti njegovo mišljenje o svemu tome.

„Nemam se ja šta distancirat“, govori. „Distanciran sam po defaultu. Po geografiji. A to kad traže da se izjašnjavam… Pa ne javljam se, ne govorim o tome osim ako sam procijenim da nešto želim i trebam reći. Emotivno se ne isplati to radit, jer šta god da kažem ne mogu iz toga izaći u pozitivi. Ma ne mogu bit ni na nuli, uvijek će to prenijeti na različite načine i uvijek će mi netko zamjerit zbog nečega šta možda jesam, a možda i nisam rekao. Davno sam shvatio da ćeš, pričao ti ili ne pričao, svejedno stalno biti u medijima ako oni tako žele.“

***

Sa Slavenom sam uoči Eura 2012. radio intervju za Guardian i od tada nismo redovito bili u kontaktu. Na Telesportu, važno nam je da sugovornik doista ima šta za reći, ali i želi pričati, da se ugodno osjeća ne samo tijekom intervjua nego i nakon što ga pročita. Zato ih ne radimo često.

Slaven se, međutim, sam javio po završetku prošle sezone, a prije operacije kuka koja mu je – sreća u nesreći – ovog ljeta priuštila prvi pravi odmor u tih posljednjih pet godina. Fan je Telesporta i redovito nas čita, otkrio je; kasnije smo se opet čuli i prvotna je ideja bila da napiše nešto za nas, jer pisati voli i u tome uživa, ali kako su ga okupirale pripreme za sezonu – koje su krenule još početkom srpnja – pozvao nas je da po njihovu završetku dođemo i popričamo uoči starta sezone i premijernog nastupa u gostima kod Manchester Uniteda.

U novinarskoj sam karijeri radio mnogo intervjua s više ili manje slavnima; najprije u svom ‘bivšem životu’ glazbenog kritičara, kasnije i u ovoj nogometnoj branši. Ovo je bio prvi za koji se uopće nisam pripremao. Naprosto sam jednog jutra odletio s (radnog) godišnjeg i umjesto na plaži našao se na Temzi, bez šalabahtera s pripremljenim pitanjima. Isto je bilo s kolegom Sašom, koji je za tu priliku stigao iz svog Stockholma. Iz Zagreba je, tegleći minimalnu verziju svoje fotografske opreme, stigao Vjeko.

No, Slavenu pitanja niti ne trebaju.

„Hajde da ovo ne bude klasični intervju“, rekao je netko od nas, a on je nastavio: „Ja sam vas zapravo zvao i da vi meni pričate, a ne samo ja vama. Gledaj ovo: je li Tesla postao Tesla zato što je rođen kao genijalac ili zato što je spavao tri sata po noći i bio u celibatu? Znači, svjesno se odrekao toga da mu ne remeti ovo njegovo… Spajanje, je li tako. Jednom sam razgovarao s vrhunskim violinistom, koji mi je rekao da bez barem 11 sati vježbanja dnevno on ne bi imao šanse biti na toj razini. I pitam se to često jer razgovaram s kolegama koji su potpuni genijalci, a ja znam da vremenski ne mogu radit više od mene. Pa ja mogu ne spavat uopće i neću izmislit struju. Nema šanse…“

Dok slažemo neke odgovore tipa da se nitko nije rodio kao genijalac i slično, on već nastavlja.

„Mislim da u nogometu nije toliko stvar u vremenu, koliko u snazi uvjerenja. I sposobnosti za timski rad. Meni se u Moskvi s Lokomotivom dogodilo to da sam se malo precijenio i preopteretio, naviknut na izbornički posao u kojem ti imaš puno više vremena za analize i razmišljanje. Ako pokušaš tako raditi u klubu, ubrzo izgubiš kontrolu i pravi kontakt s igračima, a gdje su tu još neke nove ideje i trendovi? Onda sam u Fergusonovoj biografiji pročitao kako je on shvatio važnost toga da se malo odmakne od svega, prepusti dio zaduženja i kontrole svojim pomoćnicima i pokuša sagledati stvari iz šire perspektive. Jer inače od stabala ne vidiš šumu.

Kad sam igrao za West Ham, Harry Redknapp je imao jednog asistenta i jednog trenera vratara. I to je bilo to! Nismo imali ni masera, a kamoli šta drugo. Danas ja imam staff od 20 ljudi – analitičari, skauti, psiholozi, nutricionisti, Moneyball, ovo, ono… I šta god ja mislio o tome, to je danas normalno i stvari tako funkcioniraju. Proširila se nogometna obitelj, ona je tim šira što je klub veći, odnosno bogatiji. Jako je važno imat nekoga tko je u pojedinom području unutra, ne moraš to nužno biti ti jer ne stigneš sve to u klubu. To je bitno, ali ne smije prevladat. Ne smije ti, recimo, statistika pojest esenciju: miris trave, tvoje oko ili oko nekoga iz tvog stožera.“

Frajer s prezentacijom u PowerPointu

Pitamo ga koliko je na elitnoj razini važno pratiti trendove i usvajati nova znanja.

„To je nužno, bez toga si gotov. I ti moraš vladati materijom – jer postoji, recimo, dosta stvari u statistici koje nisu toliko bitne u konkretnim slučajevima, ali ti moraš znat šta ti treba i šta je bitno. Ljudi danas dosta često brkaju znanje o nogometu i posao nogometnog trenera. Znanje je, naravno, conditio sine qua non, bez toga nemaš šta tražit. Ali posao nije samo taktika. Da je tako, stavi nogomet kao predmet u škole i do kraja srednje će svako dijete znati sve u najmanje detalje taktički, ali hoće li ga to činiti trenerom? Ja sam prije 15-ak godina kupovao sve nogometne knjige i još uvijek ih kupujem, imam u stanu preko 100 knjiga o nogometu, skripte iz Coverciana i štajaznam. Ali lik koji ih je pisao nije Ancelotti, Capello ili Sacchi. On zna o svemu tome možda i više od njih, ali ga to ne čini trenerom. Ti imaš predsjednika, igrače, suradnike, navijače… I tvoj je posao balansirati između svih njih na različite načine. Ovo znanje i poznavanje materije samo je jedan dio.“

Iskreno, meni je bio 100 puta veći pritisak biti trener Hajduka nego West Hama

S osobitim zanimanjem priča o trendovima u Bundesligi i trenerima poput Thomasa Tuchela i Juliana Nagelsmanna.

„Pojavila se, znači, nova generacija trenera. U Njemačkoj ih zovu „akribisch“. Trenera koji se kao igrači nisu puno bavili nogometom čak ni na nekoj nižoj razini. Njihov pristup je posebno zanimljiv upravo zbog toga i svakako treba pratiti šta rade Nijemci jer puno toga šta su radili u zadnje vrijeme pokazalo se dobrim.“

Kao trener iza kojeg je igračka karijera na vrlo visokoj razini, ali i kao akademski građanin s diplomom pravnog fakulteta, kako gleda na takve trenere?

„Nisam za onu parolu „Nogomet nogometašima“. Ipak, smatram da bivši nogometaši imaju veliku prednost ako se žele baviti trenerskim poslom i pritom uopće ne mislim na razinu na kojoj su igrali. Manje je važno jesi li bio Zidane ili igrao u trećoj ligi, ali svakako je ogromna prednost ako si barem neko vrijeme bio dio toga iznutra, osjećao uspone i padove, odgovornost koja dolazi s tim poslom i rezultatima. Jer pritisak je zapravo isti na igraču koji puca penal u finalu Svjetskog prvenstva i onome koji ga puca za prolazak u sljedeće kolo kupa svog malog kluba i šansu da igra s nekim velikim. Isto to njima znači… Netko tko je u nogomet došao s fakulteta nema tu prednost, ali u Njemačkoj danas veće šanse za posao ima neki novi Tuchel ili Nagelsmann nego Effenberg ili Hässler. U Engleskoj još nije tako – ali, recimo, nema nikakve šanse da bi prije 10 godina posao u Huddersfieldu dobio ovaj David Wagner ispred neke legende. Ma dobio bi ga Shearer, sto posto! Imam teoriju zašto takvi treneri sve češće dobivaju poslove.“

Pa da čujemo.

„Znači, ti si ranije imao vlasnika kluba. Ili direktora, ako pričamo o Njemačkoj. On je u pravilu bio čovjek čija je pozadina izvan nogometa. Ali svi drugi u njegovom boardu, svi su više-manje bili bivši nogometaši, šurjaci, buljani, zajeci i tako dalje. I onda bi u pravilu došao neki bivši nogometaš koji je kao igrač stekao ime, bilo da je već trener ili da tek ulazi u taj posao, i de facto pomoću šalica i čaša objasnio kako želi da momčad igra. Tu ćemo (počinje slagati šalice i čaše na stolu) ih stisnut, malo uć u sredinu ovdje, motivirat i tako, fljaaas… A danas su članovi uprave, oni koji te ispituju kad dolaziš kao kandidat za trenera, ljudi iz firme. Oni su iz firme i njima je prirodno da im na razgovor dođe frajer s prezentacijom u PowerPointu koja će ih oduševit.“

Njegov razgovor za posao u West Hamu nije izgledao tako, otkriva. Zapravo se još 2010., iako je tad u Hrvatskoj šutio o tome, sastao s predsjednikom u njegovu domu i razgovarao o preuzimanju kluba u kojem je nekoć igrao, ali nije želio napustiti reprezentaciju nakon što je odlučeno da i usprkos neuspjehu da se plasira na SP ostane izbornik. Nakon Moskve i Istanbula samo je podgrijana stara vatra.

Ne možeš napravit ništa ozbiljno u bilo kojem poslu ako te on na kraju ne pojede

Kasnije će, uz vino i meso s argentinskog roštilja – više ispitujući nas nego izražavajući vlastito mišljenje – oprezno dati naslutiti kako mu je drago da i u njegovu Hajduku prevladavaju kriteriji stručnosti nasuprot pedigreu igračkih ‘legendi’, ali rekli smo da nećemo previše o domaćim temama i izjašnjavanju…

Gospodar prstenova i Bitka na Neretvi

Vraćamo se stoga na spomenutu „snagu uvjerenja“.

„Intenzitet je ubitačan ako želiš ostati na razini koja se očekuje ovdje. Jer ovo ne mora biti najbolja liga… Postoje argumenti za svako od pet najjačih nacionalnih prvenstava, ali Premier liga je najspecifičnija, najglamuroznija liga koja traži puno prilagodbe. Ona te pojede, ali mislim da je tako sa svakim poslom ako ga radiš sa strašću. Gotovo je s onom filozofijom iz ex-Yu da možeš ostat na jednom poslu čitav život i ne radit baš puno, a onda otić u penziju. Danas ne možeš napravit ništa ozbiljno u bilo kojem poslu ako te on na kraju ne pojede. Ako želiš biti uspješan, moraš voljeti svoj posao i izgarati u tome.“

S poslom menadžera u Premier ligi dolaze popularnost i određene povlastice. Prvo što je rekao taksist koji nas je vozio od Slavenova doma do restorana bilo je da ne navija za West Ham, ali ipak ga je na kraju vožnje žicao autogram; u restoranu je bila dovoljna jedna primjedba da nas u roku odmah premjeste s manjeg stola koji je bio na prolazu u puno prostraniji i povučeniji separe.

Druga strana novčića je pritisak koji takav posao vuče sa sobom.  Slaven, međutim, ima specifičan stav prema njemu.

„Ja znam da me ovdje prati i kritizira i onaj neki s Novog Zelanda, ali to ti je sve malo… Cyber. Ne osjećaš toliko taj pritisak, jedino što si poznatiji i volio bi ovdje ostati jer ti je dobro i u vrhu si. Nije kao u Besiktasu, gdje ti za vrat skače 15 milijuna Turaka. Kad izađeš ispred kuće, ti ih osjećaš. Ali rekao sam to još davno i stvarno tako mislim, najveći je pritisak kod kuće. Nigdje ne može biti takav. Iskreno govoreći, meni je bio 100 puta veći pritisak biti trener Hajduka nego West Hama. Ili ako si trener Mosora iz Žrnovnice. Ti znaš sve njih, vaša djeca i obitelji se znaju, piješ s njima kavu i znaš šta govore ako se izgubilo. U nedjelju vi izgubite 3-0, u ponedjeljak ti uđeš u kafić, a oni svi zašute i ti znaš zašto su zašutjeli. To je pritisak, a ne West Ham. To ti je kao ona vojska u Gospodaru prstenova. Nema tamo 10.000 orka, napravili su ih kompjuterski. Ali u Bitci na Neretvi stvarno imaš 500 ili hiljadu ljudi koji jurišaju.“

Pričamo o medijima više nego što bi itko od nas želio i on kaže da više čita domaće portale nego engleske novine, mada svakog jutra dobije media review.

„West Ham je velik klub, ali mi ovdje nikad nismo prva vijest. Više je to udarno u Hrvatskoj, kad se prenese nešto tipa ‘Blić pred otkazom’ i slično. Kako je evoluirala nogometna obitelj, tako su i mediji. Nije prije bilo toliko dubokih analiza, ali nije ni toliko raširenog žutila, nikad nije bilo površnije nego što je danas. Nema više srednje klase – ni što se tiče love, ni novinarstva. Većinom je to smeće, a jedan manji postotak onoga što zovemo in-depth.“

„Ne vjerujem u povratke“

Kad već spominje, je li ikada uistinu bio pred otkazom?

„Ne“, rezolutno odgovara. „Postoji nešto između onoga ‘ne diramo te’ i smjene; neko ispitivanje, propitkivanje je li slobodan ovaj ili onaj, nisam glup da to ne znam. Nikad to nisam osjetio, niti bilo kakav pokušaj otpora ili nediscipline kod igrača i do mene su od uprave direktno i posredno, preko nekih ljudi kojima se oni povjeravaju, dolazile poruke da stoje iza mene. Nikad nije bilo nečega tipa – imaš pet utakmica da se izvučeš. I treće, a što je isto jako bitno, tribine. Ne volim ja o tome govorit, ali meni i danas pjevaju Superslav, a u Engleskoj nije baš tako često da navijači pjevaju menadžerima. Nije moja situacija bila ni slična, recimo, Wengerovoj – njemu su priredili baš, ono, hrvatsku varijantu progona, gdje šta god da napraviš ne valja. On bi morao stalno pobjeđivati samo da bi bio ravna voda. Ja sam se osjećao sigurno i dobro.

Mi smo imali jako dobru prvu sezonu koja je onda uzeta pod normalno. I tek kad je došla ova druga, onda je ona označena kao overachievement. A bilo je tu objektivnih stvari koji u onom trenutku zvuče kao alibi, ali na kraju sezone ih moraš navesti kao razloge zašto je napravljeno to što je. Znači, mi smo preselili na novi i puno drugačiji stadion, a to uvijek traži prilagodbu. Imali smo nenormalni broj ozljeda, 10 operacija i svaki je igrač nakon njih izostao minimalno dva i pol mjeseca. Po statistikama West Ham zadnjih pet sezona ima najveći broj ozljeda u Premier ligi i to je definitivno nešto što nas je najviše zabrinjavalo, pa smo doveli novog liječnika, čovjeka koji je ranije bio u Arsenalu i engleskoj reprezentaciji.“

Je li ipak spreman i za takav rasplet ako stvari krenu po zlu?

„Ma da, to treba prihvaćati kao nešto normalno u trenerskoj karijeri. Posao je uvijek upitan i uvijek te se sudi po zadnje tri i sljedeće tri utakmice. Pomaže ti ako tako prihvatiš stvari. Pomaže i to što imaš neku kintu, pa se ne moraš trest hoćeš li imat za platiti struju. A pomaže, iskreno, i to što se svaki put kad se nešto zatrese, javi par klubova iz ozbiljnih nogometnih zemalja, čak onih koji su zadnjih godina igrali Ligu prvaka, koji se raspituju za tebe. Ali ne bih išao odavde, volio bih ostati.

Nekad razmišljam i o tome kako bih se volio odmoriti, ali to je luksuz u ovom poslu. Može si Guardiola priuštiti sabbatical od godinu dana u New Yorku, Klopp može sigurno nekoliko mjeseci, ali nema nas puno takvih i ja nisam ta kategorija. Eto, Marcelo Lippi si je svojevremeno uzeo godinu dana nakon što je osvojio sve s Juventusom i Italijom, a poslije te godine ga nije tražio više nijedan elitni klub.“

Gdje vidi sebe u budućnosti? Dosad mu je svaki korak nakon odlaska iz reprezentacije bio stupanj više – ali i treneri imaju svoj vijek trajanja. Većina njih ima prozor od 10 ili možda 20 godina koliko mogu trajati na najvišoj razini.

„U ovom trenutku to ne mogu znati“, kaže. „Ja bih volio reći – OK, još pet godina i dosta je, znam puno onih koji su tako rekli, ali malo onih koji su to i napravili. Najteže je osjetiti taj trenutak. Teško je kao igrač, vjerojatno još teže kao trener. Strah je ključna stvar. Strah te je ostavit sve to.“

Vjerojatno preuranjeno, uzevši u obzir da su neke  stvari nakon razgovora ‘off the record‘ bile kudikamo jasnije, ali postavljam pitanje – vidi li se jednom opet u Hrvatskoj kao trener?

Slijedi stanka, razmišljanje i ispeci-pa-reci u glavi, a onda kaže jednostavno:

„Ne.“

Kako, zašto, budući da planira kad-tad s obitelji živjeti u Hrvatskoj?

„Ne volim se vraćat. Ne vjerujem u povratke“, odgovara, i to zvuči dramatičnije i dublje nego što je možda namjeravao, stvarajući neku nenadanu napetost u komunikacijskom kanalu.

„Meni je bilo dobro, imam pozitivne osjećaje i lijepa sjećanja i ne bih to htio pokvarit. Naravno da kad gledam Hajduk protiv Brøndbyja razmišljam šta bih ja u tom trenutku napravio i bih li mogao pomoć, ali dolazi novo vrijeme, vrijeme za nove ljude kao trenere Hajduka ili reprezentacije. Nije to strah od neuspjeha, nego jednostavno osjećaj da je neki ciklus završio.“

Proveli smo kasnije još nekoliko sati zajedno, pričali o koječemu i ničemu, ali još uvijek nisam siguran je li se taj zadnji njegov ‘službeni’ odgovor odnosio samo na nogomet ili možda na život općenito.

Ne propusti top članke