Nakon devastirajućih poraza i teških ozljeda koje prekidaju karijeru, nema gore stvari u sportu nego kad velike igrače sustigne vrijeme za mirovinu – ili, kako bi to Amerikanci nazvali, Father Time. Želja je možda i dalje tu, glava možda i dalje sanja velike stvari, ali tijelo vas izdaje i poput Bruta vam zadaje finalne ubode koji vas usmjeravaju igračkoj mirovini. To su oni momenti kada dugogodišnji heroji na parketu počinju izgledati sve običnije.
Ali čini se kako je Father Time i ove sezone još barem korak iza Manua Ginobilija.
Iako u prve dvije utakmice playoff serije protiv Memphisa nije upisao još ni poen (jest sedam skokova, pet asistencija i četiri ukradene lopte), sumnjam da vam je, gledajući ga na parketu, došla pomisao kako je vrijeme za rastanak. Vjerojatnije je da ste pomislili kako bez problema može izgurati još jednu sezonu bez da bude dežurno smetalo unutar petorke koji će tek povremenim bljeskovima u vidu neke nevjerojatne asistencije podsjetiti na to kakav je igrač bio.
I dok nije nikakva novost da su Spursi i dalje ove sezone pri vrhu lige, osiguravajući novi playoff jubilarni 20. put zaredom, mora vas fascinirati kakav je igrač još uvijek ovaj uskoro 40-godišnji Argentinac. I to u ligi koja nikad nije bila toliko atletski orijentirana na poziciji koju pokriva.
Talijanske godine
Manu je odrastao u košarkaškoj obitelji – i otac i starija braća bili su na ovaj ili onaj način involvirani u sport koji je tih godina u Argentini bio u jako dubokoj sjeni nogometa. I ragbi i kriket bili su popularniji od loptanja ispod obruča. Kako se košarka sve više globalizirala, tako su i mladi talenti iz Argentine afirmaciju krenuli tražiti po etabliranim europskim ligama – primarno španjolskoj i talijanskoj, zbog mogućnosti dobivanja državljanstva. Tako se i Ginobili prije sad već 19 godina našao u drugoj talijanskoj ligi, u klubu iz Reggio Calabrije.
Dok se tada u većini Europe igralo ‘na poen manje’, Talijani su htjeli ubrzati tempo, ne oslanjajući se previše na šablonske napade. Za profil igrača kakav je bio mladi Manu, liga je bila bogomdana jer mu je od prvog dana dopušteno dosta slobode. Ondje su ga uhvatili pipci skautske službe San Antonio Spursa; kako se kasni drugi pick ionako najčešće baca u vjetar, nisu imali puno za izgubiti riskirajući s argentinskim klincem koji je više podsjećao na haklera iz Rucker Parka, legendarnog igrališta u Harlemu, nego što je pokazivao tehnički profinjen potencijal koji se lako uklapa u momčad. Tako su ga na draftu 1999. izabrali 57. pickom.
Anegdota kaže da ga je Popovich posjeo na klupu i već na rubu snaga upitao zašto radi ono što mu nije rečeno, a odgovor je bio: „I am Manu, this is what I do“
Ali pred Ginobilijem su bile još tri godine dokazivanja u Italiji. S Reggio Calabriom je ušao u prvu ligu, nastavivši s dominantnim nastupima od sezonu ranije i umalo izbacivši Virtus Ettorea Messine u četvrtfinalu prvenstva. To je bilo dovoljno gazdi Alfredu Cazzoli da ga privoli na prelazak u grad košarke, Bolognu, gdje će Manua dočekati splet sretnih okolnosti koje su ga vinule prema košarkaškim visinama.
Virtus, tadašnji Kinder, krenuo je u remont momčadi, dovodeći osim Ginobilija i mlade Marka Jarića i Matjaža Smodiša, a predvodnik je trebao biti iskusni ljubimac momčadi i klupska legenda Predrag Danilović. No, Danilović se preko noći i iznenada oprostio od košarke; to je značilo i da Manu treba preuzeti lidersku poziciju, premda je bio neškolovan igrač za razinu košarke koju je Messina zahtijevao od igrača i za ono što je Kinder čekalo u Euroligi. No, spremno je dočekao izazov, vodeći momčad do trostruke krune te sezone, doslovno osvojivši sve što se moglo u danom trenutku.
Iduća sezona nije bila toliko uspješna, ali je zato ljeto bilo burno. Na Svjetskom prvenstvu u Indianapolisu odveo je reprezentaciju do srebra, izgubivši na vrlo kontroverzni način tek u finalu nakon produžetaka s Jugoslavijom. Dvije godine kasnije Argentina će u Ateni uzeti olimpijsko zlato, tada već s Ginobilijem kao vlasnikom NBA prstena.
Svojeglav, ali lojalan
San Antonio je te 2002., kad je Manu stigao u Teksas, već bio posložena momčad u kojoj se točno znalo tko kosi, a tko vodu nosi. Trenerova je bila zadnja – ne treba valjda posebno spominjati da se radilo o Greggu Popovichu – a njegove je zamisli ekipa predvođena Timom Duncanom bespogovorno provodila u djelo na parketu. Popovicha je nadobudni rookie, koji je imao svoje viđenje igre, znao potpuno izbaciti iz takta – toliko da se ponekad zbog Ginobilijevih grešaka okretao prema Duncanu i derao na njega, znajući da ga Argentinac još ne razumije u potpunosti. Anegdota kaže da ga je jednom posjeo na klupu i već na rubu snaga upitao zašto radi ono što mu nije rečeno, a odgovor je bio: „I am Manu, this is what I do“.
Ono što ja valjda želio reći da nije robot kojim se upravlja joystickom. Shvatio je to tako i Popovich, počeo mu vjerovati i puštati da ponekad u trenucima ludila zaigra neku svoju igru. Manu nije bio egoist: pristajao je ulaziti s klupe i biti šesti igrač, iako je u nekoj drugoj momčadi vjerojatno mogao dobiti bolji ugovor i sigurno važniji status. Bio je možda svojeglav, ali lojalan treneru i momčadi, vraćajući povjerenje koje je u njega uloženo. I ostao je vjeran, evo, već 15 godina.
Dalje bismo mogli nabrajati sve uspjehe, naslove i nagrade koje je Ginobili osvojio sa Spursima. Mogli bismo pričati o legendarnom eurostepu koji je vratio u NBA, a kasnije su ga u svoj repertoar nezaustavljivih poteza uvrstili, primjerice, Dwyane Wade, Russell Westbrook i James Harden. Mogli bismo o trenucima kada vodi time-out umjesto Popovicha, crtajući akciju na ploči i pokazujući trenerski potencijal. Ili pak o beskonačnim asistencijama i ludim prodorima koji će se gledati iz generacije u generaciju.
Ali duboko vjerujem da bismo nabrajajući suhoparno sve to negdje usput ispustili iz glave kakav je Manu ustvari lik. A možda najviše o njemu govori to da je bio dovoljno odvažan ne odustati od svoje igre i takvog autoriteta kao što je Popovich pod stare dane natjerati da preispita neke svoje poglede i prihvati ga takvog kakav jest. I am Manu, this is what I do.
Lewis Carroll rekao je kako ćemo na kraju života žaliti jedino za šansama koje smo propustili i nismo ih imali hrabrosti iskoristiti. Manu neće imati za čime žaliti i zato uživajmo još malo s njim, jer na kraju sezone vjerojatno će se predati Father Timeu.
