Svake nove jeseni s Gripa krenu priče o novoj žutoj priči, o momčadi koja u sezonu neće ući tek toliko da je odigra, već u njoj želi i može napraviti neki opipljivi iskorak. Međutim, kada stigne ljeto i vrijeme za rezimiranje, ustanovi se da je nova priča suštinski zapravo ista kao i uvijek, možda tek malčice uljepšana ponekom zvučnom pobjedom koja na koncu nije donijela ništa jer je, u doba kad se igra zaozbiljno, KK Split uvijek izgledao bezazleno iz perspektive svojih suparnika.
I tako je došla nova jesen uz još jednu novu žutu priču: nisu se promijenili samo trener i bitan dio kadra, već i služba za marketing, koja je uistinu napravila neki pomak. Osim povećane aktivnosti na društvenim mrežama i povoljnijih cijena pretplata, poradilo se i na izravnom povezivanju trenera i igrača s navijačima. Organizirano je atraktivno predstavljanje pojačanja na otvaranju renoviranih vanjskih igrališta na Gripama, a igrači su u interakciju s građanima stupili i na Rivi.
Sve je to dobro zamišljeno, mnogo bolje nego prijašnjih godina, ali tek solidan odaziv publike na otvaranju sezone protiv Vršca (800 gledatelja) sugerirao je skeptičnost Splićana prouzročenu ranijim razočaranjima. Dobar marketing ne pomaže ako ga prikazano na parketu ne slijedi u stopu, stoga je bilo apsolutno nužno da momčad Vladimira Anzulovića rezolutno uđe u sezonu.
Tako je i bilo — uraganski start Žutih morao je natjerati i najveće cinike da se zainteresiraju za zbivanja na Gripama. Nakon gaženja oslabljene ekipe Vršca, rutinski izborena pobjeda na gostovanju kod snažnog Dynamica pokazala je da ova momčad misli ozbiljno. Bila je to prva pobjeda Splita u Beogradu nakon 27 godina. Treća u nizu stigla je još jednim gaženjem na gostovanju kod Hermesa u domaćoj ligi, ali to ipak spada u manje zahtjevne susrete.
Pitanje glasi je li ovo prava slika momčadi ili tek privid? Ide li Split u borbu za osvajanje Dvaba lige ili će ponovo krenuti nepodnošljive oscilacije, koje su bile srednje ime momčadi iz prošle sezone?
Iz više razloga usudim se reći da ova ekipa zaista ima ono što je potrebno da ostvari zacrtane ciljeve.
Trenerova je zadnja
Za početak, dobro je što uopće postoje ciljevi.
Napokon je prepoznato da regionalna liga treba dobiti prioritet. Za razliku od prošle godine kada se tupilo da je momčad mlada i da joj Dvaba liga služi da “osjeti kako stoji” u odnosu na klubove iz regije, ovaj put se jasno reklo kako se puca na doigravanje, a onda će se pričati, naravno, i o tituli. Tituli koja vodi u ABA ligu, dok finale vodi u razigravanje s 11. abaligašem. To su realni ciljevi kojima treba težiti, a kada dođe vrijeme mogao bi se napasti i kup, ako bi se konačno dobilo domaćinstvo završnice. Pobjednik Hrvatske lige već sada je posve izvjestan, stoga uistinu nije potrebno juriti što bolju startnu poziciju, pogotovo kada se zna da će Cedevita, koja prvi dio prvenstva igra s drugom momčadi, vjerojatno opet krenuti s neke niske pozicije u doigravanje (kao preklani sa 6. mjesta) i nekome ‘za nagradu’ naletjeti odmah u četvrtfinalu.
Pogledajmo sada promjene u kadru.
Na klupu je stigao 40-godišnji Vladimir Anzulović, brat izbornika Dražena. Za razliku od brata, prilično je zelen u profesiji, ali u kratkoj karijeri njegove su momčadi (Kvarner, Krka, Šibenik) uglavnom igrale vrlo dobro s obzirom na skromne kvalitete kadrova.
Kao i većina trenera koji dođu u novu sredinu, i Anzulović je želio dovesti par igrača s kojima je već surađivao. Dugo se pričalo o dolasku mladog Šibenčanina Krešimira Radovčića, ali na kraju je na njegovu poziciju stigao Mauro Veljačić, razigravač koji je prve korake napravio u Zulinu Kvarneru. Usto je na mjesto krilnog centra došao prošlogodišnji Šibenikov igrač Tomislav Gabrić. Roster je još pojačao slovenski šuter Maj Kovačević, kao i dvojica Amerikanaca: Jamel Morris (bek) i Michael Cobbins (krilni centar/centar).
Žuti prije svega igraju znatno brže nego prijašnjih godina
Kada se pogleda brojna lista odlazaka (Filip Najev, Goran Filipović, Mike Scott, Mario Špaleta, Henrik Širko, Luka Katura, Domagoj Kanaet, Marin Vručinić i Roko Galić), jasno je da je cilj bio zamijeniti kvantitetu kvalitetom. Utakmica u Beogradu pokazala je da Anzulović ima samo osam igrača za ozbiljnu rotaciju (Mate Kalajžić, Pavle Marčinković i Mateo Kedžo uz već nabrojana pojačanja), ali tih osam je idealno posloženo.
Ključna stvar pri slaganju momčadi je da trener sudjeluje u izboru svih igrača, odnosno da njegova bude zadnja. Treneri koji dođu direktoru sa stavom “daj šta daš pa ću ja nešto iskemijat”, uglavnom su osuđeni na neuspjeh. Anzulović je znao kako treba igrati njegova momčad i na pripreme je poveo igrače kompatibilne za provedbu tog plana.
Morris je ‘krađa’ i milina ga je gledati
Žuti prije svega igraju znatno brže nego prijašnjih godina — gotovo svaki put se nakon skoka odmah krene agresivno prema košu i tako se obranama ne dopušta da zauzmu dogovoreni raspored. Iz toga proizlazi da su suparnici uvijek jedan korak u kašnjenju, pa Zulini momci brzim protokom lopte strpljivo pletu mrežu prije egzekucije. Prvo se napada prodorom, ali obrana se, naravno, skuplja u reketu, stoga uvijek netko ostane sam na povratnom dodavanju.
Prošlogodišnjoj momčadi svi ti otvoreni šutovi ne bi previše pomogli kada se zna da je jedini pravi šuter bio Katura; svi ostali bili su ili prilično bezopasni ili nekonstantni, poput Marčinkovića i Širka. Sada je to potpuno drugačija situacija — sve pridošlice osim Cobbinsa sjajni su tricaši. Zbog toga Veljačić, zasad, ima veću minutažu od startera Kalajžića, njegov stil igre više uklapa u koncepciju. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se hrvatski reprezentativac, koji je zbog obveza s Hrvatskom propustio bitan dio priprema, prilagoditi novonastaloj situaciji. Anzulovićev se način igre bitnije mijenja jedino kada uđe Kedžo, kada se intenzitet trčanja mora smanjiti, ali zato se mnogo lopti spušta iskusnom centru, što on sa svojim bogatim napadačkim arsenalom odlično koristi.
Obrana je iznimno agresivna s velikim brojem preuzimanja te učestalim zonskim presingom. Na toj strani terena ključan lik je Cobbins, koji prednjači atleticizmom i opstruira velik broj suparničkih napada, a odmah do njega je Gabrić. Kada su njih dvojica upareni u reketu, Split je defenzivno strašno moćan.
No, dragulj ove momčadi je Morris. Možemo ići u prošlost prema Marlonu Garnettu i Larryju Ayusu kao najboljim Splitovim strancima u novijem dobu, ali mislim da će Morris obojicu nadmašiti. Ovaj 25-godišnji Amerikanac prava je ‘krađa’, doista je neshvatljivo kako ga neki klub iz jače lige nije uzeo. Posjeduje europsko iskustvo iz Italije (i to iz treće lige) gdje je apsolutno dominirao, a lani je odigrao jako dobru sezonu za filijalu Detroit Pistonsa u američkoj razvojnoj ligi (12,7 poena prosječno). Iako je daleko najbolji napadač u timu, čovjek nimalo ne forsira, već dijeli lopte, čeka idealnu poziciju za šut, a usto igra odličnu obranu. Isto tako nije orijentiran samo na vanjski šut, već je jako agresivan prema košu i dojam je da može poentirati na mali milijun načina. Uglavnom, milina ga je gledati i nadajmo se da će ostati do kraja sezone, inače bi se sve moglo raspasti kao kula od karata.
Potreban još jedan centar
Najveći problem je širina kadra. Igra se dvaput tjedno, sezona je duga i osam igrača u rotaciji uistinu je skromna zaliha. Splitu je prvenstveno potreban još jedan kvalitetan centar jer će biti u velikim problemima ako se ozlijedi veteran Kedžo.
Josip Jukić jedini je preživio sječu prošlogodišnje slabašne centarske linije (Najev i Špaleta), a ulazak u sezonu pokazao je da nije ništa napredovao. Dečko ponekad pokaže potencijal, ali njegova šlampavost na obje strane terena ne može se tolerirati u ozbiljnoj momčadi. Osobno me od promašenih zicera više šokiraju uporna iskakanja na 9-10 metara pri branjenju picka čime, ako ne napravi prekršaj, ostavlja obranu bespomoćnom nakon dodavanja.
Isto tako je zabrinjavajuće što nitko od mlađih ne izgleda dovoljno zreo da bude iskoristiv, barem u pet minuta.
Međutim, kad se sve zbroji i oduzme, ovo je zaista nova priča na Gripama. Za razliku od ranijih sezona, Žuti danas znaju što žele i kako to ostvariti.
