Kada je Luis Aragonés zabio za 1:0 u 114. minuti finala Kupa prvaka 1974. na stadionu Heysel u Bruxellesu, činilo se kako će Atlético Madrid postati euoropski prvak. Sve je vodilo tome dok Hans-Georg Schwarzenbeck nije u zadnjoj sekundi utakmice poravnao rezultat. Primio je loptu od Franza Beckenbauera, dao je sam sebi u for, napravio četiri koraka i — zapravo iz očaja jer vrijeme je curilo, a između njega i gola je bio kordon suparničkih igrača — opalio s 40 metara, a lopta je prošla kroz gužvu ispred Schwarzenbecka i ušla u donji desni kut vrata Miguela Reine za 1:1.
Tada još uvijek nije bilo raspucavanja jedanaesteraca nego se utakmica, ako je rezultat nakon produžetaka bio izjednačen, odigravala ponovo. Bayern je u reprizi dva dana kasnije razbio Atlético 4:0 s po dva gola Ulija Hoeneßa i Gerda Müllera te osvojio svoj prvi europski naslov. Atlético Madrid se naprosto nije psihički oporavio od prve utakmice. Bila je to trauma slična onoj koju je Hrvatska doživjela protiv Turske na Euru 2008. i 48 sati nije bilo dovoljno da igrači izbiju iz glave što se dogodilo. Gol im je zabio stoper, u 120. minuti utakmice s 40 metara, kroz gužvu od 15-ak ljudi koji su pokrivali vratara, s loptom koja je bila dvostruko teža i barem peterostruko lošijih dinamičkih karakteristika u odnosu na lopte koje se danas koriste. Ali bez obzira na sve, ona je nekako pogodila sam kut, kao da joj je bilo suđeno da uđe.
Atléticov predsjednik Vicente Calderón bio je jednako potresen kao igrači. Umjesto da priča o ponovljenoj utakmici koja se trebala odigrati, Calderón se nije mogao otresti dojma da je netko bacio urok na njegovu momčad. Dao im je nadimak El Pupas, što u prijevodu znači Ukleti, a on se u Španjolskoj zadržao još godinama, prateći sve propuštene pobjede koje su Atléti imali u rukama.
Uostalom, Atlético kao da se trudio da i ove sezone opravda nadimak koji mu je dao Calderón.
Kad zbrojite sve parametre, Atlético je bio bolji od svih. U carstvu slijepih nekad je imao oba oka, nekad samo jedno, nekad dioptriju, ali je uvijek vidio barem nešto
Momčad Diega Simeonea je božićno jutro dočekala poravnata na vrhu ljestvice s Real Madridom, a već mjesec dana kasnije je imala 10 bodova prednosti i utakmicu manje. Na točno pola prvenstva, imala je 16 pobjeda, dva remija i samo jedan poraz uz gol razliku 40:10. No, u zadnje kolo prvenstva je Atlético ušao sa samo dva boda prednosti i trebala mu je pobjeda protiv Valladolida kako bi osigurao naslov, ali je na poluvremenu gubio. Sve je opet mirisalo na El Pupas jer ništa ne bi više u stilu Atlético Madrida nego da izgubi utakmicu protiv utopljenika u kojoj mu je trebala pobjeda. Međutim, i drugi su se potrudili prosuti ono što su imali. Real Madrid je gubio na poluvremenu protiv Villarreala, tako da je Simeone mogao odahnuti.
To je scena koja najbolje opisuje ovu sezonu La Lige. I Atlético i Real trebaju pobjede u zadnjem kolu da bi osvojili naslov, a oni hladno gube na poluvremenu i daju priliku onom drugom da eventualnim dobrim rezultatom još više pojača psihološki imperativ u drugom poluvremenu.
Suárezov utjecaj
Znanstveno je dokazano da stres utječe na kvalitetu izvedbe čak i dobro utreniranih motoričkih vještina. Elitni strijelci u američkim marincima na treningu gađaju bodove na meti u 94 posto slučajeva, dok u situacijama ekstremnog stresa efikasnost pucnjeva pada na 31 posto. Da gubiš i usto znaš da suparnik ima dobar rezultat, to bi donekle stvorilo stres i utjecalo bi na izvedbu u drugom poluvremenu, bez obzira na to što bi trener govorio da je potrebno igrati svoju igru. Samo saznanje da se imperativ povećao bi izazvao jači stres.
Ali tog dobrog rezultata nije bilo, tako da su igrači obaju momčadi lakše disali na poluvremenu jer su znali da su i oni drugi u problemima te da su svi još uvijek na istoj točki. Kao da nitko zapravo ne želi taj trofej, jer Barcelona je svoju priliku propustila kada je tri kola do kraja remizirala s Levanteom nakon što je vodila 2:0 i 3:2, a onda je u idućem kolu izgubila doma od Celte nakon što je vodila 1:0.
U tom kontekstu, Atlético je zaslužio osvojiti La Ligu. Preživio je zadnje kolo, nije kiksao u zadnjih pet kola kada je bio pod maksimalnim pritiskom, a u prvom dijelu sezone je igrao dobar nogomet. Zapravo, prvi dio sezone bilo je jedino od dobrog nogometa što se moglo vidjeti ove sezone u Španjolskoj i to daje legitimitet Simeoneovoj tituli. U carstvu slijepih, jednooki je car i to je Atlético pokazao u drugom dijelu sezone, dok je u prvom zaista bio najbolji u ligi. Kada se sve uzme u obzir, nitko trofej nije zaslužio više od Atlética.
Dokazuje to i primjer Luisa Suáreza.
Za početak, on je taj koji je Simeonea prisilio na taktičku promjenu u prvom dijelu sezone. Nakon odlaska Thomasa Parteyja, Koke je dobio centralniju ulogu u veznom redu, ali tek kada je došao Suárez, Simeone je shvatio da više nema smisla igrati toliko direktno. Suárez u ovoj fazi karijere ne može igrati leđima prema golu i samim time otpada opcija da se igraju duge lopte na njega. Suárez je sjajan gol-igrač, ali da bi danas bio koristan, momčad mu treba dovesti loptu do kaznenog prostora da on odradi završnicu. To je prisililo Simeonea da u napadu bude novi, a u obrambenom pritisku isti kao što je bio i prije , uz tek manje preinake sistema koji više nije određen Diegom Godínom ili Gabijem Fernándezom, tako da Atlético nije čekao suparnika onako nisko kao u prvoj fazi Simeoneova mandata.
Međutim, koliko god Suárezov utjecaj na taktiku bio velik, možda je imao još veći utjecaj na mentalitet.
“Barcelona me nije više željela”, rekao je Suárez nakon što je zabio gol Valladolidu, gol koji je Atléticu u konačnici donio titulu. “Mislim da su me podcijenili i Atlético je otvorio svoja vrata kako bi mi dao priliku da dokažem kako još uvijek imam vrijednost. Uvijek ću biti zahvalan klubu što je vjerovao u mene kad su me drugi odbacili i uvijek ću biti ponosan na ovu titulu.“
Dikod uđe, dikod ne uđe
Ove rečenice sadrže suštinu Simeoneove momčadi – karakter. Bilo je i boljih i lošijih utakmica. Bilo je dobrog nogometa, pogotovo kada je Simeone prešao na 3-5-2 sredinom prvog dijela sezone, ali bilo je i teškog mučenja u kojem je Atlético izgledao kao niželigaška momčad bez imalo ritma u igri. Igrali su kao mala momčad, igrali su kao velika momčad, igrali su prestrašeno, igrali su i hrabro. Nekada bi se znalo dogoditi da u samo desetak minuta gledamo dva sasvim različita lica iste momčadi. Bilo je svega, ali — za razliku od Real Madrida i Barcelone koji iza sebe imaju ili one tri Lige prvaka u Realovu slučaju ili četiri od zadnjih šest prvenstava kad je u pitanju Barcelona — Atlético je morao dokazati svoju vrijednost, baš poput Suáreza.
Ukletost ne postoji. Možeš imati malo više sreće ili malo manje sreće; može se dogoditi da neki Schwarzenbeck ili Semih Şentürk zabiju gol s 40 metara u 120. minuti, nakon što si ti netom prije toga zabio zasluženi gol, može se dogoditi da se od okvira gola lopta odbije van ili da sudac čak niti uz pomoć VAR-a ne vidi prekršaj za kazneni udarac. Može to čak odlučiti o plasmanu u prvenstvu jer kvaliteta kadra određuje marginu za pogreške, tako da neke momčadi imaju više manevarskog prostora i sve se, usprkos pogreškama, često svede na jednu utakmicu gdje je nekoj lopti suđeno da uđe, a nekoj nije. To je nogomet. Ali na duge staze, postoji samo kvaliteta rada i dobra igra.
Ova sezona La Lige to najbolje pokazuje. Barcelona je izgubljena u svojim ratovima i dopustila je da joj Suárez ode u redove izravnog konkurenta kao nekad David Villa, a Real je imao svoja klasična traženja identiteta u igri i čitav niz ozljeda. Atlético nije bio sjajan kroz cijelu sezonu, ali je, kad zbrojite sve parametre, bio bolji od svih. U carstvu slijepih nekad je imao oba oka, nekad samo jedno, nekad dioptriju, ali je uvijek vidio barem nešto. I zato je zasluženo postao prvak.
