Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Barça ne može

Kako je Lucien Favre zaustavio katalonsku momčad i učinio je gotovo bezopasnom

Zadnja izmjena: 18. rujna 2019.

Negdje na prijelazu desetljeća nogomet je zaražen Barceloninim virusom.

Pep Guardiola sa svojim zborom uredno počešljanih dječaka uspio je uvjeriti svijet da je suma od nekoliko stotina pasova ne dužih od par metara po utakmici najkraći put do uspjeha. Svijet nije dovodio u pitanje riječi proroka iz Santpedora. Broj konvertita, opijenih Barcinim rezultatima, koji su vjerovali da svatko može igrati ‘čisti’ nogomet rastao je enormnom brzinom. U jednom trenutku smo otišli toliko daleko da smo svjedočili smjeni Tonyja Pulisa, Guardioline antiteze u svakom smislu, u Stoke Cityju pod izgovorom da se želi napraviti stilski zaokret. Englezi su čak doveli i jednog od Guardiolinih dječaka, Bojana Krkića, da bude nostitelj novog projekta u ulozi lažne devetke, ali uprkos tome vrlo brzo su platili cijenu odbacivanja prepoznatljivog identiteta i kao opomena drugima završili u nižem rangu.

Jedan od rijetkih primjera uspješno prepisanog rada je španjolska nacionalna selekcija. Naslonjena na Barçin igrački bazen, proživjela je svoje zlatno doba zahvaljujući inteligenciji tadašnjeg izbornika Vicentea del Bosquea. On je olakotnu okolnost imao u identičnoj kralježnici ekipe, ali je njegova sposobnost prilagodbe rezultirala svjetskim i europskim naslovom prvaka. Guardiolinu tiki-taku je za potrebe knockout natjecanja pretvorio u tiki-tenaccio.

Znao je Del Bosque da nema vremena tijekom par reprezentativnih okupljanja godišnje uigrati kompleksne napadačke akcije i zbog toga je posjed odlučio koristiti u cilju očuvanja vlastitog gola. Sergiju Busquetsu je ispred obrane pridodao Xabija Alonsa. Žrtvovao je krila da bi našao mjesto na terenu za Andrésa Iniestu i Davida Silvu. U konačnici je i napadača zamijenio Cescom Fabregasom, što je značilo da Španjolska istovremeno na terenu ima šestoricu ponajboljih veznih igrača na svijetu.

Valverde nema svog Pedra i to je jedan od najvećih problema njegove momčadi. Napadačka linija  ne trči dovoljno za ostatak ekipe i to je čini predvidljivom

Del Bosque je želio sterilnu kontrolu, jer je njome mogao mrcvariti suparnika. Mogao se poigravati, jer je lopta u nogama njegovih igrača bila sigurna; važnije od toga, zato jer je u Barceloni vidio ono što je mnogima promaklo. Vidio je Pedra Rodrigueza, Alexisa Sancheza, Thierryja Henryja i Davida Villu kako šire teren i do iznemoglosti trzaju suparnika utrčavanjima u prostor iza njegive zadnje linije. Nekad bi dobili loptu, nekad stvorili Xaviju ili Iniesti dodatnih par metara prostora koji su obično značili mat nekom drugom figurom. Del Bosque je redovno na umornog suparnika slao Pedra ili Jesúsa Navasa i pobjeđivao, jer je savršeno razumio potrebe stila kojeg koristi.

Današnja Barcelona se još uvijek nije riješila tereta Guardioline ostavštine. Pitanje je hoće li će ikad. Momčad Ernesta Valverdea je naizgled izgrađena na istim temeljima, ali u sebi nema ništa od onoga što je poljuljalo svjetonazor nogometnog svijeta i natjeralo ga da se zaljubi u Guardiolinu momčad. Ona je sterilna i dosadna poput Del Bosqueove Španjolske, ali nije ni blizu moćna niti posvećena ideji. Ne vidi ono što je Del Bosque vidio, ne može se prilagoditi na način na koji se Del Bosque prilagođavao. Zbog toga već par sezona nije u igri za najveću nagradu.

Duhovi prošlosti

Prirodno, Barcelona još uvijek želi dominirati utakmicom i zahvaljući nevjerojatnoj igračkoj kvaliteti ima sve preduvjete za to. To znači da će većinu utakmice provesti s loptom u nogama i na suparničkom dijelu terena. No, kampiranje ondje ne znači automatski golove niti držanje suparnika na sigurnoj udaljenosti.

To je pokazala i sinoćnja utakmica u Dortmundu. I nije to bilo neočekivano, jer na drugoj strani je bio Lucien Favre.

Dubokim blokom u 4-4-2 kojeg se ne bi postidjela ni mnogo zvučnija trenerska imena, s povremenim izlascima u presing, Borussijin je trener zaustavio napade Valverdeove momčadi. Favre je vrhunski pripremio utakmicu, pročitao Barçin vezni red koji stoji praktično u liniji i igra s malo ili nimalo rotacija te je kombinacijom zonske obrane i preuzimanjem čovjek-na-čovjeka blokirao sredinu terena.

Napadačima je blokirao linije dodavanja ka Busquetsu, pri čemu se Marco Reus vrlo često pretvarao u ‘flastera’ na španjolskom pivotu. Ogroman posao su odradili Axel Witsel i Thomas Delaney držeći u svakom trenutku Barcine ‘osmice’ ispred sebe. Cilj je bio eliminirati prostor između linija i uskratiti suparničkim veznjacima vrijeme na lopti, usmjeravajući napade uz aut-linije, gdje bi zatvarali presing zamke najčešće oko bekova i po oduzimanju lopte napadali prostor iza njihovih leđa.

Pritom je Valverde izborom igrača značajno olakšao posao Borussiji.

Valverde nema svog Pedra i to je jedan od najvećih problema njegove momčadi. Napadačka linija kojom raspolaže ne trči dovoljno za ostatak ekipe i to je čini predvidljivom. Luis Suárez  je fenomenalan napadač, ali je došao u fazu karijere kad mu je mrsko izvući se iz zaleđa. Očekivati od njega da desetak puta na utakmici utrči iza leđa obrane znajući da vjerovatno neće dobiti loptu naprosto je previše. Antoine Griezmann nije zbog toga došao iz Atletica, a Ansu Fati, Barcino čudo od djeteta koje je počelo utakmicu umjesto nedovoljno oporavljenog Lea Messija, još uvijek je zaigrani dječak. Nakon što je Jordi Alba morao napustiti teren zbog ozljede, Barça je ostala bez jedinog igrača koji je suhom trkom bio spreman otvarati teren.

Dortmundova je obrana bila spremna na napadače koji se spuštaju prema veznom redu i traže loptu u noge, pa je odigrala izuzetno agresivnu utakmicu, koristeći jednodimenzionalnost Barçina napada da osvoji loptu i dođe do prilike za brzu tranziciju. Domaći su stvorili nekoliko ozbiljnih prilika, uspjeli su promašiti i penal i pravo je čudo kako je Valverdeova momčad sačuvala gol netaknutim. Skoro potpuno bezopasna, završila je utakmicu s tek jednim udarcem unutar okvira suparničkog gola.

S povećanom učestalošću blijedih partija poput sinoćnje u Dortmundu, Barcelonin Galáctico model poslovanja kojem je zadnjih par sezona okrenuta sve češće će se nalaziti pod lupom. Valverdeov posao također. Razvučena između ideje koja traži apsolutnu posvećenost i Deus ex machina pristupa uvjetovanog skupocjenim pojačanjima, Barcelona ne uspijeva crpjeti stvari koje prirodno idu uz razinu dominacije kakvu tijekom utakmice uživa. Našavši se između dvije vatre poput mnoštva onih koje je zarazili virusom, sada i sama plaća cijenu potrage za duhovima prošlosti.

Ne propusti top članke