Ništa nije ljudskije od toga da se čovjek u situacijama u kojima je svjestan visine uloga i kad mu emocije odu debelo ‘u crveno’ naprosto resetira na tvorničke postavke i prati svoj instinkt.
Nema boljeg primjera od Pepa Guardiole. On će utakmicu 25. kola Premier lige odraditi rutinski jer ima puno povjerenje u svoju momčad i principe igre koje je instalirao. Manchester City može dobiti ili izgubiti tu utakmicu, lopta se od stative može odbiti unutra ili van, suparnički vratar može kiksati ili imati utakmicu života, ali City će igrati svoj nogomet i to će na uzorku od 38 kola dati rezultate. Samo tri dana kasnije Guardiola će u Ligi prvaka upasti u zečju rupu jer ne može protiv sebe — kad se stvori emotivni pritisak i kad ulog u tih 90 minuta postane visok, Pep krene dodavati još jednu ili dvije opcije i poremeti rutinu koju je stvorio.
U tom trenutku nije racionalno mijenjati, ali Pep je lik koji u nogometu traži rješenja. To je njegov trenerski identitet, on živi od toga, tako je naučen razmišljati i to je srž njegove osobnosti. To je ono što ga je oblikovalo i dovelo ga tu gdje je; ne to da izbjegava talasanje, nego da aktivno pokušava pronaći novu opciju. Kad se pojavi situacija ekstremnog stresa, radi isto što i svaki drugi čovjek — resetira se na tvorničke postavke i prati svoj instinkt.
To rade i ostali. Recimo, Diego Simeone zadnjih nekoliko godina eksperimentira s različitim modelima igre. Svjestan je da mora mijenjati i da ne može ostvarivati rezultate ako ne razvije napadačku igru. Kupio je lepršave ofenzivce, pomaknuo je jednog igrača iz obrane, ali kad god momčad upadne u mini-krizu i kad god se emocije uzburkaju, Simeone se vrati na duboku zonu 4-4-2 jer to je ono što ga je dovelo tu. Ista stvar je i s Joséom Mourinhom. Svima je valjda jasno da više nije 2005. i da se nogomet promijenio; Mourinho već pet godina aktivno pokušava dodati elemente presinga u svoju igru i to na trenutke zna izgledati vrlo dobro, ali svaku veliku utakmicu postavi isto. Kad ulozi porastu i kad su emocije u crvenom, Mourinho se vraća na ono što je funkcioniralo u Portu. To ga je dovelo na vrh i tome se stalno vraća.
Hrvatska je bila konkurentna u onim fazama dvomeča s Danskom u kojima je igrala napadački nogomet. Onda kad se branila, bila je na rubu ispadanja
To je, na kraju krajeva, ljudska reakcija. Kad je zbrka u glavi, kad je pritisak visokog uloga i kad sve zuji od emocija, oslanjamo se na svoj primarni instinkt.
Iz te perspektive treba gledati Igora Bišćana na klupi hrvatske mlade reprezentacije.
Kad instinkt potisne racionalnost
Nakon šest čistih pobjeda u prvih šest kola kvalifikacija za Europsko prvenstvo, Bišćan je u sedmoj utakmici Austriji prepustio posjed i natrag je parkirao četvoricu stopera. Rezultat toga je bilo 0:0 i samo jedan udarac na gol. U osmoj utakmici, protiv Finske, Bišćan je opet napravio isto. Na teren je poslao Josipa Stanišića na desnom beku, Marija Vuškovića, Boška i Josipa Šutala na stoperima te Bartola Franjića na lijevom beku. Nakon što je prvo poluvrijeme završilo 3:0 za Fince, Bišćan je uveo Juricu Pršira, Stipu Biuka i Martina Baturinu, a Hrvatska je u drugom poluvremenu zabila dva gola, promašila kazneni udarac i još niz dobrih prilika.
Čovjek bi očekivao da će Finska biti dobra opomena. Hrvatska je u tom trenutku još sve imala pod kontrolom. Bišćanova momčad je držala prvo mjesto na ljestvici skupine, imala je izravni dvoboj s Norvežanima i bio joj je potreban samo jedan bod. Ali niti je Finska bila opomena, niti je Hrvatska uzela bod protiv Norvežana. Bišćan je ponovo napakirao petoricu stopera u momčad; imao je Stanišića desno, trojicu klasičnih središnjih braniča, a Nikola Soldo mu je igrao u veznoj liniji. Na kraju je još izveo Luku Sučića i u momčad ubacio Hrvoja Smolčića kako bi sačuvao rezultat. Izgubio je tu utakmicu.
Igor Bišćan naprosto je Igor Bišćan. Kad emocije odu u crveno i kad ulog postane visok, on će momčad postaviti defenzivno i tu već imamo solidan uzorak na temelju kojeg možemo pretpostaviti što će se dogoditi.
Imamo i solidan uzorak utakmica u Bišćanovu mandatu u kojima je defenzivni pristup Hrvatskoj donio probleme, a otvaranje rezultat. Ta Finska i 0:3 u prvom poluvremenu, pa dominacija u drugom kad se zaigralo napadački. Prije toga Španjolska, Engleska i Švicarska na lanjskom U-21 Euru, kad je Hrvatska u sve tri utakmice ušla ultra zatvoreno, a onda je u zadnjih 20-ak minuta napala i okretala rezultat. Sve su to činjenice i prema njima je racionalno u dodatnim kvalifikacijama postaviti napadački sustav, tim više što je Hrvatska U-21 reprezentacija po renomeu igrača individualno jača od Danske, koja je čekala u doigravanju. Problem je jedino u tome što postoje situacije ekstremnog stresa u kojima instinkt potiskuje racionalnost.
Očekivano, Bišćan je utakmicu u Danskoj postavio defenzivno, baš kao i drugo poluvrijeme prve utakmice u kojoj je iz svlačionice izašla Hrvatska koja je bila fokusirana isključivo na obranu. Što se dogodilo? Ponovo ista stvar. Hrvatska je u prvom poluvremenu prve utakmice aktivno napadala i zabila je dva gola za veliki kapital u dvomeču koji vodi na Euro. Zatim je predala loptu suparniku kako bi branila taj kapital, povukla se na svoju polovicu i nije ga obranila. U iduća dva poluvremena je primila tri gola, a ponovo je napala tek kada je upala u negativan rezultat i više nije imala izbora.
Potpora javnosti se smanjuje
Kad podvučete crtu, Hrvatska je bila konkurentna u onim fazama dvomeča s Danskom u kojima je igrala napadački nogomet. Onda kad se branila, bila je na rubu ispadanja.
To je nešto o čemu Bišćan treba ozbiljno razmisliti. On nije Nenad Gračan, Robert Jarni ili netko treći iz ergele trenera koje HNS drži u svojim selekcijama. To su treneri koji se povlače po Savezu jer više nigdje drugdje ne mogu naći ozbiljan angažman i njima se može progledati kroz prste jer naprosto nisu previše bitni. Bišćan, s druge strane, ima ozbiljne trenerske ambicije. Ima talent i imidž koji uvjetuju to da se od njega očekuje više, pa čak i kad očekivanja impliciraju da ide protiv svog instinkta. Ili da ga barem modulira. Na kraju krajeva, on ima i rezultate. Igrao je četvrtfinale Eura, a onda se plasirao na ovaj Euro. Mučio se, ali se ipak plasirao.
Sad, unutar te činjenice možemo pričati o tome da se Hrvatska u prvom poluvremenu branila i da je bila potpuno izgubljena, ali možemo pričati i o tome da je u drugom poluvremenu bila puno bolji suparnik i da je drugi gol visio u zraku. Zašto je prvi aspekt dominantan u komentarima i zašto se potpora javnosti za Bišćanovo preuzimanje A reprezentacije smanjuje? Zato što se Bišćana mjeri drugačijim standardima nego njegove prethodnike i zato što drugo poluvrijeme iz Pule i prvo poluvrijeme iz Vejlea nisu prihvatljivi kad imaš reprezentaciju koja je sposobna odigrati onaj drugi dio.
Hrvatska je zaslužila Euro. Karte za Euro trebala je čekirati već u grupnoj fazi. Imala je uvjerljivu prednost nakon šest odigranih utakmica; upisala je šest pobjeda i suparnicima je u tih šest utakmica utrpala 17 golova. Trebala je potvrditi Euro protiv Danske još u prvoj utakmici u kojoj je povela 2:0, a onda i u drugoj, u kojoj je imala nekoliko šansi za izjednačenje.
Sve je to dio Bišćanova potpisa. I dobre i loše stvari viđene u utakmici protiv Danske zapravo su presjek njegove karijere izbornika U-21 reprezentacije. Daleko od toga da je sve loše. Dapače, ima jako dobrih segmenata. Ali ima i loših stvari na kojima Bišćan treba raditi. Čak i kada idu protiv njegova trenerskog instinkta. Zapravo, baš kada idu protiv njegova instinkta, barem ako ga ne zadovoljava to što je bolji od prethodnika i ako ima ambiciju biti izbornik A reprezentacije.
