Nakon je Španjolska razbila Hrvatsku i odigrala protiv Engleske puno uvjerljivije nego što je to pokazao semafor, nakon što devetorica igrača iz početnih postava iz Moskve nisu bili na raspolaganju izbornicima i nakon što je utakmica igrana pred praznim tribinama, teško je susret između Hrvatske i Engleske nazvati reprizom polufinala Svjetskog prvenstva.
Umjesto reprize, bolji opis bi bio blijeda kopija srpanjskog polufinala.
Doduše, nešto takvo je bilo i sasvim očekivano. Polufinale Svjetskog prvenstva je poseban događaj, motivacija i zalaganje su na vrhuncu, a na Rujevici je tempo utakmice bio jako nizak i često na granici dosadnog. U takvim okolnostima, Engleska je bila bolji suparnik, djelovala je opasnije i konkretnije, a Hrvatsku su spasili vratnica, greda, odlični Dominik Livaković i potpuno neraspoloženi Marcus Rashford koji je promašivao nemoguće.
Koliko god blijeda bila kopija, ipak mora imati dodirne točke s originalom. Gareth Southgate je odlučio malo promijeniti stvari i prijeći na igru s četvoricom igrača u zadnjoj liniji, ali osnovne postavke igre su ostale praktički iste. Engleska je i dalje imala namjeru kontrolirati posjed, koristiti Harryja Kanea kao referentnu točku koja će povezivati redove i fokus materijalizacije viška smjestiti na bok — bilo u izolaciju za Raheema Sterlinga, bilo u prostor za nadolazećeg beka.Međutim, uz isti okvir igre ostali su i slični problemi. Ono što Southgatea najviše muči su problemi koje njegova momčad ima u primarnim linijama distribucije. Jordan Henderson nije ta klasa preko koje se može iznositi lopta, a stoperi ponekad pokazuju tehničke nedostatke.
Ono dobro što Zlatko Dalić može ponijeti s ove utakmice je činjenica da je Hrvatska jako kvalitetno reagirala na te probleme. Ne dovoljno često ni pretjerano intenzivno, ali kad se već izlazilo u presing, on je bio na jako dobroj razini i to je najvažniji dio Dalićeva potpisa otkad je preuzeo reprezentaciju.
Dobro i loše
Suština ideje s korištenjem Ante Rebića u napadu je replicirati razinu energije koju je donosio Mario Mandžukić. No, Rebić svojim pozicioniranjem donosi još pola dimenzije više na očekivanu energiju i postavlja se kao zanimljivo rješenje u ovakvim situacijama.
U pripremi utakmice je detektirano kako je Harry Maguire tehnički lošiji od dvojice stopera i kako je bek s njegove strane Ben Chilwell lošiji pod pritiskom od dvojice bočnih igrača. Mateo Kovačić prati Hendersona, Luka Modrić iskače u pritisak na Maguirea, Andrej Kramarić namjerno ostavlja svog igrača blago otvorenog kako bi navukao dodavanje i zatvorio zamku uz aut liniju i eventualno oduzeo loptu visoko, ali ključ svega je baš Rebić.
Njegovo pozicioniranje je iznimno bitno jer on u ovoj situaciji određuje veličinu terena na kojem se odvija igra, postavlja se kao referentna točka hrvatskog presinga i stavlja preduvjete za uspješnu akciju. Rebić ne koristi svoju energiju i trkačke kapacitete i ne stavlja Maguirea pod izravni pritisak nego i dopušta Modriću da to obavi, a on se pozicionira tako da je dovoljno blizu vrataru da reagira na povratno dodavanje i dovoljno daleko da položajem svoga tijela blokira lateralno dodavanje na drugu stranu. Time dijeli teren na pola i oduzima cijelu desnu stranu, te tako usmjerava napad prema lijevom beku gdje Kramarić priprema zamku, a omogućava situaciju u kojoj dvojica na suprotnoj strani od lopte mogu kontrolirati više engleskih igrača.
Iako u sredini terena igraju prvotimci Real Madrida, Chelseaja i Barcelone, Hrvatska je opet bila nadigrana u tom dijelu terena
Međutim, iako je presing i dalje dobar i iako je našao figuru koja može uspješno mijenjati Mandžukića u toj fazi, Dalića može brinuti što je obrana prekida i dalje prilično loša. Doduše, utakmica s Engleskom je prva u kojoj Hrvatska nije primila gol iz prekida još od Argentine na Svjetskom prvenstvu, ali to se dogodilo spletom okolnosti jer gotovo svaki prekid je bio izravna opasnost po Livakovića. I to pod hitno treba popraviti jer su nam Englezi na kornerima prodavali iste kombinacije kao na Svjetskom i opet nije bilo kvalitetnog odgovora.
Isto tako, nije bilo ni kvalitetne igre u posjedu. Iako u sredini terena igraju Modrić, Kovačić i Ivan Rakitić, prvotimci Real Madrida, Chelseaja i Barcelone, Hrvatska je bila nadigrana u tom dijelu terena. Nije bilo kontrole lopte, nije bilo kombinatorike i onda nije ni moglo biti pripremljenih prilika i opasnih šansi pred suparničkim golom. To je problem koji se ponavlja, baš kao i obrana od prekida.
Liga nacija ne igra se ni za što
Ponavljaju se i neki drugi obrasci ponašanja koji nemaju veze s igrom i taktikom. Puno, benigniji ali barem jednako ilustrativni.
“Gledljivo je bilo nekako s obzirom na to da nije bilo publike, a bod je dobar, možemo biti zadovoljni. Vraća nam se polako glad za utakmicama kao u Rusiji, iako je teško igrati ove utakmice koje znaš da se igraju za ništa. No, nama je najbitnije ono što dolazi u 3. mjesecu i ove utakmice nam služe da popravimo atmosferu”, rekao je Dejan Lovren nakon utakmice i još jednom ponovio kako se Liga nacija igra ni za što.
Što i nije baš istina.
Prije sedam godina, Hrvatska je zgazila Tursku u gostima u dodatnim kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Uzvrat je bio samo formalan i naizgled se na Maksimiru igralo ni za što. Međutim, stvari nisu bile baš tako jednostavne. Da je Hrvatska pobijedila demoraliziranu Tursku na vlastitom terenu umjesto što je odigrala jalovih 0:0, u ždrijebu bi završila u drugoj jakosnoj skupini umjesto u trećoji tako bi izbjegla barem jednog budućeg finalista tog Eura.
Ista stvar se ponovila i s Grčkom prošle godine. Nakon razbijanja 4:1 u prvoj utakmici dodatnih kvalifikacija, reprezentacija je putovala u Grčku na još jednu utakmicu koja ništa ne znači i koju je trebalo samo odraditi. Međutim, kao i s Turskom, stvari su ipak bile malo kompliciranije. Hrvatska je opet pobjedom osiguravala mjesto u drugoj jakosnoj skupini, a remi ju je gurao u treći šešir. Na kraju, bili smo postavljeni u drugu jakosnu skupinu jer je Italija ispala na domaćem terenu od Švedske i tako nas ipak pogurala prema lakšem suparniku u skupini.
Naravno, u svakom ždrijebu ogroman je faktor nepredvidljivosti i treba vam malo sreće. Hrvatskoj se ždrijeb u otvorio ispadanjem Španjolske od Rusije i kiksom Njemačke u zadnjem kolu, što nam je izbacilo nominalno najjače ekipe s naše strane ždrijeba. Ali bilo bi to uzalud da Hrvatska nije bila prva u svojoj skupini.
Ista stvar je i ovdje. Liga nacija se ne igra baš ni za što. Osim onog očitog — a to je novac koji se dobiva izravno od UEFA-e i posredno preko sponzora koje privlače velike utakmice — Liga nacija je na neki način blijeda kopija uzvrata protiv Turske i protiv Grčke. Na utakmicama protiv Španjolske i Engleske, koje su samo naizgled formalne, određuje se poredak za ždrijeb; ako završimo među posljednja dva u grupi A, ispadamo iz prve jakosne skupine za ždrijeb, a onda ožujak o kojem priča Lovren poprima malo drugačiji ton.
Ali i teži suparnik je puno manja šteta od nemogućnosti da se izvuku pouke iz nekih ne tako davnih događaja i da se ponavljaju iste pogreške.
