Prije šest mjeseci Boston Celtics su u prvoj utakmici finala demonstrirali napadačku rapsodiju koja je vodila prema samo jednom zaključku: Warriorsi će ovo teško dobiti. Briljantan protok lopte i savršena egzekucija nadovezali su se na čvrste defenzivne temelje koji su preokrenuli sezonu. Jayson Tatum zabio je tek jedan koš iz igre u zadnje tri četvrtine, ali Golden State nije imao šanse. Prvi put nakon 2008. u Beantownu se mogao osjetiti miris titule. Toliko rijedak u ovom stoljeću, a opet dobro poznat i neodoljiv kad je u pitanju TD Garden.
Boston je došao na dvije pobjede od naslova i odjednom se sve raspršilo. Warriorsi su se nametnuli kao bolja obrambena momčad, a napad se počeo gušiti sve dok nije potpuno iščeznuo. S vremenom je nestalo i trunke nade, a Ime Udoka držao se provjerenog recepta koji mu je donio finale. Nadao se da će obrana nešto izvući, ali obrana ne može dobiti utakmicu ako je napad neusklađen. Ne protiv takvog suparnika. Bostonov ofenzivni rejting srozao se u zadnja tri poraza na mizernih 95,5. Bio je to strmoglavi pad nakon kojeg više nije bilo povratka.
Kad su se emocije malo slegle, pojavio se optimizam. Vjera u budućnost koju živom održava Brad Stevens. Bivši trener Celticsa najbolje poznaje svlačionicu i njezine glavne ličnosti. On je vratio Ala Horforda, oslobodivši se teškog utega koji je toj momčadi predstavljao ugovor Kembe Walkera. On je usred sezone izveo trade za Derricka Whitea i tijekom ljeta doveo Malcolma Brogdona, ne riješivši se niti jednog vitalnog igrača. Stevens je točno znao koji profil bekova traži.
I zbog njega Joe Mazzulla danas ima najširu rotaciju u vanjskoj liniji.
Mazzulla je od Bostona stvorio silu vrijednu divljenja. Momčad koja leti
Osnovna zamisao prvog operativca Celticsa bila je vratiti se na mjesto nesreće i ne ponoviti iste pogreške. Samo što su nedaće krenule prije nego što je i počelo. Danilo Gallinari doživio je pogubnu ozljedu, a Rob Williams III završio na operacijskom stolu pod sumnjom da ga se pretjerano forsiralo u završnici sezone. I odjednom je Udoka ostao bez pola visoke linije. No, to je bila kamilica za ono što je uslijedilo. Inače povučeni i staloženi Stevens nedugo je nakon toga morao sjesti pred novinarsku svitu i barem djelomično objasniti što je pošlo po zlu s napaljenim Udokom. Mješavina gnjeva, razočaranja i tuge u njegovim očima sve je rekla. Gadno je zajebao.
Spletom okolnosti donedavno drugi Bostonov asistent preko noći je postao kapetan broda, jer prikriveni mastermind Will Hardy već je bio zasukao rukave u Salt Lake Cityju. I tako je malo poznati Mazzulla netom prije početka trening-kampa u ruke dobio sklisko kormilo, ali s poboljšanim i opremljenim osobljem. Pitanje je bilo koliko je naučio gledajući kako plove i Stevens i Udoka.
Napad ruši sve rekorde
Tijekom zadnjih triju finalnih utakmica Golden State je iznudio 55 izgubljenih lopti Celticsa u njihovim pokušajima napadanja reketa. Jednom kada se teren smanjio, Boston više nije mogao generirati ništa ispod trice ili iz reketa. Odatle pad ofenzivnog rejtinga. Crne su rupe bile i ostale Bostonovo obilježje prošle sezone. Najbolja obrana lige to je izvlačila sve dok nije došao red na napad. A od Tatuma i Jaylena Browna očekivalo se da budu spasitelji, da iskorače i povedu, jer bez njihovih poena nema ni Bostona.
Mazzulla je uoči sezone imao dvije opcije: nastaviti ondje gdje je Udoka stao ili napraviti nešto novo. Izvući pouke iz prošlih sezona i preusmjeriti energiju na žarište koje je tinjalo, ali nije se još rasplamsalo.
Ta četvrta četvrtina i savršenstvo momčadske igre u kojoj lopta ide kao kod San Antonio Spursa u najboljim danima. Ta prva utakmica finala koja je dala nešto naslutiti. Ali samo naslutiti, što nisu uspjeli ni Stevens ni Udoka. Je li moguće maksimalno otvoriti teren i dati im slobodu, a da to funkcionira? I kamo to može odvesti Celticse?
Stevens je bio taktički genijalac, samo što nije uspio izvući maksimum od tandema Tatum-Brown. Nije imao sreće ni s ozljedom Gordona Haywarda ni s potragom za smislom Kyrieja Irvinga. Udoka je, pak, bio rigorozan po pitanju obrane i skraćene rotacije te je napad prepustio periodičnim inspiracijama najvećih zvijezda. Nije da Mazzullini prethodnici nisu imali ideju, već nisu uspijevali napadom kontinuirano lomiti suparnika. Nije im pošlo za rukom složiti sustav koji će do kraja funkcionirati. To ne znači da ovaj današnji hoće, ali momentalno izgleda bolje od svih.
Celticsi trenutno imaju napad koji ruši sve rekorde.
Od postave Marcus Smart, Brown, Tatum, Horford i Williams koja je većinu štete nanosila obranom, držeći suparnike prošle sezone na 94,8 poena na 100 posjeda, Boston je došao do postave Smart, White, Brown, Tatum, Horford, kojoj je forte povijesni ofenzivni rejting. Kad kažem povijesni, mislim na trenutnu prilagodbu od 11,8, koja mjeri koliko poena na 100 posjeda imaju bolje ili lošije momčadi u usporedbi s prosječnom momčadi tijekom te sezone. Bostonov prilagođeni ofenzivni rejting na putu je da nadmaši Phoenix Suns iz sezone 2004./05.
Osim što je ofenzivno potpuno oslobodio Celticse, stavljajući naglasak na tranziciju, učestalu rotaciju igrača koji posjeduju dribling, dodavanje i šut te five-out napad, shematski gledano Mazzulla je postavio temelje u nekoliko bitnih detalja koji su omogućili da se ispuni potencijal momčadi. Hrpa blokova bez lopte (pindown i flare screenovi) i blokova za igrače koji postavljaju blok (tzv. screen za screenera).
Dobar dio Bostonovih napada na pola terena sastoji se od raznih varijacija španjolskog pick and rolla koji nerijetko otvara Tatuma na trici nakon što je prethodno postavljao leđni blok. Takva akcija nudi nekoliko rješenja. Igrač s loptom (najčešće Smart, White ili Brogdon) može direktno napadati obruč, dok se screener (Tatum) otvara na perimetru, a centar (Horford) deblokira prema košu. U kombinaciji s time može se primijetiti korištenje stagger i twirl akcija iz kornera do vrha perimetra, koje sve imaju istu ideju: stvoriti mismatcheve te otvoriti šutere i slashere koji imaju vremena čitati daljnje reakcije obrane.
Još uvijek privremeni
Koncentracijom kvalitete (Tatuma ili Browna) na slabijoj strani, odvlači se obrana s jače strane i otvara prostor za ball-handlere da napadaju reket. Međutim, Celticsi to dobrim dijelom koriste kao mamac kojim bi pokrenuli obranu. Na taj način oslobađaju pretežito prve napadačke violine Tatuma i Browna, koji ove godine u znatno manjoj mjeri koriste izolacije. To je dovelo i do manjeg broja izgubljenih posjeda. Kada se to izvodi u punoj brzini, obrana nije u stanju pratiti i zatvoriti toliko dobrih igrača na lopti.
Mazzulla-ball doveo je do toga da njegova momčad konstantno prijeti s perimetra (druga u ligi po uzetim tricama), dok istovremeno radi pritisak na obruč. Celticsi po utakmici prosječno uzimaju 87 šutova, od čega je njih 48 poluotvorenih ili skroz otvorenih (55 posto). S tim da Boston to radi uključujući sve igrače u napadu ili što je moguće više njih. Pa i haubicu Sama Hausera, koji je na 45 posto šuta za tri. Produkt svega toga je najbolji napad, efektivni postotak šuta i šut za tri poena u ligi. Uz prvu zvijezdu koja igra na MVP razini.
Obrana više nije prvoklasna, ali ne može ni biti dok se ne vrati Rob Williams. Štoviše, njegova je odsutnost olakšala Mazzulli da implementira svoje zamisli. S njim na terenu ne bi bio moguć ovakav spacing niti rekordne šuterske večeri. No, Williams donosi obrambenu učinkovitost i opciju više za prilagođavanje suparniku. Bez startnog centra, lanjski finalist okrenuo se niskom tandemu Grant Williams-Horford, najboljem što ima na visokim pozicijama, ali s jednom malom razlikom: obojica su u stanju šutom širiti teren. Posebno je impresivan Grantov skok, koji je u četiri godine podigao tricu s 25 na 46 posto.
Defenzivni problem stvaraju uručivanja iz driblinga, jer manje je preuzimanja, Horford više brani u dropu i nema vrhunskog blokera koji čeka u zadnjoj fazi obrane. Također, Boston je više izložen obrani u postu jedan-na-jedan protiv snažnijih suparnika. To se možda najviše osjeti kod Smarta, a posljedica je i tradea za Brogdona, u kojem je u suprotnom smjeru otišao defenzivno orijentirani centar Daniel Theis. Manje je kockanja i više držanja linije. Međutim, napad je trenutno toliko dobar da prikriva obrambene nedostatke.
Mazzulla je od početka htio biti čovjek koji će živjeti pod svojim uvjetima. Koji će imati vlastiti put.
Trener kojemu prigovaraju da prekasno zove time-out i riskira puštajući igrače da sami reagiraju usred negativne serije. Čovjek pod čijim vodstvom Tatum i Brown nikad nisu bolje izgledali zajedno. Vizionar koji je od Bostona stvorio silu vrijednu divljenja. Momčad koja leti. Još uvijek privremeni trener, dovoljno hrabar da igrače povede u svom pravcu. Čovjek koji možda ima prefiks ‘privremeni’, ali ovdje je da ostane i postane nezamjenjiv.
