Slovenska klupska košarka je u posljednje vrijeme doživjela pravi mali procvat, koji je potaknut trijumfom na Eurobasketu 2017. i izrastanjem Luke Dončića u jednog od najboljih igrača na svijetu. Sve do ove sezone Hrvatska je još uvijek držala prednost nad zapadnim susjedima kad su u pitanju klubovi, ali tome je došao kraj — slovenski dvabaligaši Rogaška i Helios ozbiljni su kandidati za doigravanje i na ljestvici su iznad Splita, jedinog hrvatskog predstavnika, a ista je situacija i u ABA ligi, gdje Cibona i Zadar gledaju u leđa Primorskoj i Krki.
Sve bi se to još nekako moglo anulirati da je Olimpija, kao što je trebala, završila u Dvaba ligi i da je Cedevita zadržala svoju adresu u Zagrebu. Međutim, odigrala se famozna selidba Vitamina u Ljubljanu i fuzija sa Zmajčekima u Cedevitu Olimpiju, što je značilo da Slovenci definitivno preuzimaju primat — hrvatski kapital združen s Petrolom i ostalim slovenskim sponzorima trebao je posrnulu Olimpiju ekspresno učiniti perjanicom slovenske košarke.
Ipak, poznato je da kod velikih projekata uspjeh ne dolazi preko noći. U Stožicama su se u to uvjerili nakon prvog dijela sezone.
Naravno, ako se gleda iz slovenske perspektive, rezultat je fantastičan s obzirom na ono što je Olimpija odigrala proteklih godina. No, ako ga usporedimo s Cedevitinim rezultatima proteklih godina, onda je načinjen korak natrag — Vitamini su redovito uspijevali izboriti prolaz u TOP 16 fazu Eurokupa, dok je ove sezone momčad Slavena Rimca zapela već u početnoj fazi natjecanja i osvojila posljednje mjesto u skupini s Uniksom, Bresciom, Darüşşafakom, Joventutom i Nanterreom.
U Rimčevu kadru samo su trojica Slovenaca kojima pruža minute na parketu. Stvar ipak spašava Blažič, koji je od ključne važnosti za sinergiju ekipe s tribinama
Što se tiče ABA lige, situacija se doimala vrlo pozitivnom sve do ulaska u novu godinu, kada je prvo upisan domaći poraz od fenjeraša Igokee, a potom se pokleklo i u derbiju kod Partizana, gdje je u spektakularnoj završnici Ognjen Jaramaz pogodio tricu od table za pobjedu crno-bijelih i erupciju u beogradskoj Areni. Da je ta lopta promašila cilj, Olimpija bi imala odlične šanse za prvo mjesto na koncu sezone; ovako je realnost teška borba za drugu poziciju, koja barem u polufinalnoj seriji donosi prednost domaćeg parketa.
Dakle, sve je isto k’o i lani u ABA ligi što se Vitamina tiče, što bi moglo dovesti do nezadovoljstva hrvatskih partnera. Ipak, u ovoj tranzicijskoj sezoni rezultat nije prioritet zato što postoje objektivne financijske poteškoće. Dosta se novca ulupalo u pravne postupke neophodne da se fuzija izvrši na vrijeme (izgleda da pravosuđe i nije tako sporo kad su veliki kapitali u pitanju), a trebalo je u potpunosti isplatiti i otpisane igrače Cedevite i Olimpije koji su imali važeće ugovore. Sve je to utjecalo na budžet koji bi u sljedećoj sezoni trebao bitno porasti.
Više publike u ABA ligi nego u Europi
Ono čemu se Emil Tedeschi za početak najviše nadao bila je podrška publike. Zagrebački Dom sportova često je zjapio prazan na utakmicama Vitamina, stoga je jedan od glavnih razloga selidbe bila želja da se privuče veći broj gledatelja na tribine. I kako to zasad funkcionira?
Prilično dobro.
Istina, daleko od toga da u Ljubljani vlada pomama za kartama svaki put kad igraju Zmajčeki — 5.000 na ogledu sa Zvezdom zasad je rekordni posjet u sezoni, dok je kapacitet Stožica 12.500 — ali zamjetan je pomak od gotovo 50 posto ako se usporedi posjet utakmicama s istim suparnicima lani, pa se tako i na susretu s ne toliko atraktivnim FMP-om okupilo 2.300 ljudi.
Zanimljivo da je posjeta mnogo bolja u ABA ligi nego u Eurokupu, gdje je samo u premijeri s Darüşşafakom Stožice posjetilo preko 2.000 gledatelja. Treba imati na umu da je Olimpijina publika slična Ciboninoj — kad su rezultati loši, u gradu zaborave da klub postoji, ali čim se naniže par uspjeha, najednom se popuni dvorana. Stoga bi se povratak publike u Stožice trebao nastaviti ako se nastavi i rezultatski uspon.
Rezultat je silno važan, ali nije jedini čimbenik u privlačenju gledatelja. Vrlo je bitno da momčad nije legija stranaca, već da postoje domaći momci s kojima će se publika lakše stopiti. U Rimčevu kadru samo su trojica Slovenaca kojima pruža minute na parketu — Jaka Blažič, Edo Murić i Mirko Mulalić — što baš i nije impresivna brojka. Kada se Primorska krenula raspadati, bio je pokušaj da se na jedinicu dovede i vodeći asistent ABA lige, mladi Žan Mark Šiško, ali njega je dograbio Bayern.
Stvar ipak spašava Blažič, koji je od ključne važnosti za sinergiju ekipe s tribinama.
On se vratio u ABA ligu nakon četiri vrlo dobre sezone u Španjolskoj (Baskonia, Andorra, Barcelona). S 29 navršenih godina nalazi se u naponu snage te se kraj brojnih stranaca prometnuo u prvog igrača momčadi, što u zagrebačkom razdoblju nikako nije uspijevalo Cedevitinim Hrvatima od kojih se planiralo napraviti vođe (mislim prvenstveno na bekove: Luka Babić, Filip Krušlin, Lovro Mazalin…). Iskusni bek već je u dva navrata prebacio 30 poena, a ima ga i u svim drugim kategorijama (14,1 poen, 5,3 skoka, 2,7 asistencija i 1,1 ukradena lopta prosječno), zbog čega je veliki magnet za slovensku publiku. Isto tako, treba istaknuti da je Jaka kao mladić odigrao dvije solidne euroligaške sezone sa Zmajčeke netom prije nego što će Olimpija na dugo vremena izgubiti mjesto u eliti, stoga njegov povratak navijače asocira na neka bolja vremena.
Teški i kilavi centri
Dakle, tribine se lagano pune i može se zaključiti da sve ide prema planu, ali pustite te priče da nema žurbe. Cedevita Olimpija već sada želi osvojiti ABA-u i plasirati se u Euroligu — premda je još neizvjesno hoće li regionalni prvak i dalje imati mjesto u njoj — a ako se dogodi posrtaj već u polufinalu, moglo bi biti turbulencija. Pa, kakve su šanse da ovaj megaprojekt već u prvoj sezoni ode do kraja?
Rimčeva momčad igra pretežito modernu košarku, ali je, kao i Cedevitu prošle sezone, prate zabrinjavajuće oscilacije. To je momčad koja je u stanju pobijediti Uniks i Darüşşafaku, a za dva dana biti razbijena od Zadra i Igokee. Rekao bih da je glavni uzrok tome neravnoteža snaga između vanjske i unutarnje linije.
Naime, Zmajčeki su nevjerojatno tanki na pozicijama 4 i 5. Nominalno je jedini pravi krilni centar Mikael Hopkins (veteran Saša Zagorac nije upisao ni minute u ABA ligi), dok su dva centra Andrija Stipanović i Maik Zirbes, kojima su pokretljivost i skočnost apstraktni pojmovi. Dakle, složena je momčad puna bekova (Ryan Boatright, Cody Miller-McIntyre, Krušlin, Blažič) koji pokušavaju igrati brzo i atraktivno, ali su im pridruženi teški, kilavi centri kojima odgovara sporija košarka, a usto nisu sposobni širiti reket šutom.
Dojma sam da bi ovakvoj momčadi idealno sjeo veteran Gašper Vidmar, koji u Veneziji igra tek 10-15 minuta po susretu. Ako je do njega nemoguće doći, onda bi se trebao dovesti bilo koji drugi pokretni centar, jer je to nužno da se osigura kontinuitet, kakva-takva stabilnost forme.
U suprotnom, Zmajčeki/Vitamini će si s aktualnim kadrom teško prokrčiti put kroz grotlo doigravanja.
