Nakon teškog poraza Hrvatska je željela popraviti dojam, a čekao ju je možda i najteži suparnik. Poslije blamaže u Gradskom vrtu protiv Austrije valjalo je izaći na noge Francuskoj, momčadi koju je Didier Deschamps pretvorio u stroj koji strpljivo čeka, vreba suparničku pogrešku i kažnjava je u kontranapadima. Na kraju krajeva, Zlatko Dalić je to iskusio na vlastitoj koži. Hrvatska je u sve tri utakmice u njegovu mandatu imala veći posjed lopte od Francuza i sve tri je izgubila. U finalu Svjetskog prvenstva imala je 66 posto lopte i dvostruko više udaraca od Francuza, a svejedno je inkasirala četiri komada.
Stvar je u tome što ne možete pobjeći francuskom stilu igre, koliko god mislili da imate rješenje za izbaciti ih iz ravnoteže.
Na prethodnoj utakmici protiv Francuske Dalić je pokušao okrenuti uvjete. Prepustio je loptu suparniku i povukao se u zonsku obranu duboko na svojoj polovici s ciljem da Deschampsu prvo oduzme mogućnost da čeka pogrešku, a onda i prostor koji njegova momčad voli napadati. To je bio razuman plan sve dok praksa nije pokazala da ne možete pobijediti Francuze igrajući kao Francuska. Oni zaista gube lopte jer im mehanizmi u postavljenom napadu nisu razrađeni ni približno onome što biste očekivali od momčadi s takvim igračima i izbornikom koji je 10 godina na svojoj poziciji, ali stvar je u tome da imaju previše brzine u obrani da biste im naudili na otvorenom prostoru i samim tim ste, za razliku od Francuza kada igraju istu igru, neopasni u kontrama.
A istovremeno imaju toliko zvijezda da konstantan boravak na suparničkoj polovici — a ako ste se povukli kako biste im oduzeli prostor za kontru, onda automatski dopuštate da kampiraju ispred vaših vrata — garantira da će stvoriti šansu na račun individualne kvalitete.
Dalić je u važnoj utakmici ponovo dobio reakciju momčadi koja je odigrala neusporedivo bolje nego tri dana ranije
Od šest poluvremena koje je Dalićeva momčad igrala protiv Francuske, samo je u jednom Francuska imala veći posjed lopte i upravo u tom je Hrvatska izgledala potpuno nemoćno. Čim je Dalić u drugom poluvremenu uveo Matea Kovačića, podigao zadnju liniju obrane dobrih 30-ak metara više i ponovo uzeo loptu, Hrvatska je na prošloj utakmici izgledala puno bolje. Ukratko, ne možete se povući protiv Francuza jer ih teško možete kazniti kad pogriješe, a u napadu će već nekako iščačkati gol. Ako ih želite pobijediti, morate to napraviti po njihovim pravilima i u njihovu stilu igre.
To nas ponovo vraća na početnu tezu. Francuska je najnezgodnija momčad za popravljati dojam nakon teškog poraza — jer da bi uopće imao šansu, moraš uzeti loptu i pokušati igrati, a oni jedva čekaju situaciju u kojoj mogu vrebati pogrešku da bi je iskoristili u kontranapadu.
Dva aspekta kontrole
Dalić je očekivano na teren poslao Luku Modrića. Promijenio je stoperski par kako bi dobio više obrambene stabilnosti u odnosu na Duju Ćaletu-Cara i Marina Pongračića koji su bolji u iznošenju lopte, te je stavio Bornu Barišića od prve minute jer je Borna Sosa ozlijeđen. Ali fokus je bio na Modriću, Kovačiću i Marcelu Brozoviću, kojima je ulascima s desnog krila dodatno trebao pomagati Lovro Majer. Njih su četvorica trebala odraditi ključni zadatak: nametnuti se na sredini terena i kontrolirati utakmicu.
Primarna stvar za kontrolu utakmice je stabilnost u posjedu. Modrić je imao 93,1 posto točnih dodavanja, Brozović 96,1 posto, a Kovačić 91,8 posto uspješnosti. Njih trojica nisu gubila loptu i jako dobro su čuvali posjed. Dobar dio od tih 214 dodavanja koje su Modrić, Kovačić i Brozović odradili nije bio progresivan. Često se lopta vraćala unatrag, odgađalo se napade i kružilo loptom. Nekome je taj prazni posjed možda bio i dosadan, ali to u ovakvoj utakmici on služi svrsi. Dok je lopta u hrvatskom posjedu, pa makar i ne bilo pretjerano progresivnosti u tim dodavanjima, Francuzi nisu opasni u kontranapadima. Oni postaju opasni tek kada se lopta izgubi i zato su postotci koje su imali Modrić, Kovačić i Brozović važni — Hrvatska se primarno branila tako što je držala loptu.
Drugi aspekt kontrole je bio presing. Odnosno, čim prije osvojiti loptu natrag kako bi ponovo mogli kružiti s njom i činiti Francuze manje opasnima.
U tom je aspektu jako važan bio Ante Budimir (označen strelicom). Imao je jednu jako dobru priliku koju je propustio i još jednu vrlo sličnu u koju bi ušao da je imao malo više brzine, ali temeljni razlog zašto se Dalić odlučio za njega nije nadanje da će pobjeći Presnelu Kimpembeu i Williamu Salibi napadajući dubinu, nego da će dati dimenziju više u presingu u odnosu na Andreja Kramarića. Budimir je to i dao. Odradio je jako dobar posao u napadanju zadnjih veznih, pokrio je ogromnu površinu u presingu. Koliko je to bio bitan aspekt najbolje pokazuje podatak da je Budimir u izravnim duelima sa suparnikom oduzeo dvije lopte za 69 minuta na terenu, a svi stoperi — dakle, Domagoj Vida, Martin Erlić, Kimpembe i Saliba — zajedno samo tri.
Na temelju ta dva taktička aspekta Hrvatska je gradila utakmicu protiv Francuske. Doduše, najveće su francuske zvijezde dobile odmor, u odnosu na utakmicu protiv Danske samo je Aurélien Tchouaméni ostao u prvom sastavu, tako da je protiv Hrvatske na travnjak istrčala momčad sastavljena od rezervnih igrača. Ali to ne mijenja poantu: i ta rezervna Francuska s Christopherom Nkunkuom, Kimpembeom ili Moussom Diabyjem traži isti taktički pristup te vrlo sličan fokus kao i prvi sastav.
To je stvar koja se mora priznati Daliću: Hrvatska je to imala bez obzira na Deschampsovu odluku da izmiješa sastav.
Dalićev potpis
U gotovo pet godina koliko je Dalić na klupi reprezentacije, Hrvatska je na trenutke djelovala taktički nedorečeno, a izbornikove odluke ponekad su bile nelogične i potpuno kontradiktorne onome što je ranije postavljao kao pravilo. Međutim, Dalić je u ključnim utakmicama svaki put dobio reakciju momčadi. Nakon kiksa protiv Slovačke, u zadnjem kolu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo Hrvatska je protiv Rusije odradila svoju najbolju utakmicu u tom ciklusu. Nakon objektivno loših utakmica protiv Engleske i Češke na Europskom prvenstvu, sa Škotima u Glasgowu je utakmica odrađena na vrlo visokoj razini. Nakon Azerbajdžana i Walesa u kvalifikacijama za Euro redovito su dolazile iznimno dobro odrađene utakmice protiv Mađarske i Slovačke.
Tu se ne radi o prijateljskoj turneji u Dohu, gdje nakon Slovenije treba malo popraviti dojam protiv Bugarske, ali je događaj toliko nebitan da će ga javnost zaboraviti za tri dana. Utakmice protiv Škotske i Rusije su izravni dvoboji za prolazak skupine na Euru ili za plasman na Svjetsko prvenstvo; utakmice koje imaju veliku rezultatsku težinu i nose ozbiljno psihološko opterećenje.
Francuska u drugom kolu Lige nacija definitivno ne ulazi u razred važnosti u kojem su bili Rusija i Škotska, ali efekt je sličan. Hrvatska je protiv Austrije bila u knockdownu, a Dalić je u važnoj utakmici ponovo dobio reakciju momčadi koja je odigrala neusporedivo bolje nego tri dana ranije, i to protiv suparnika s kojim je u ovakvim situacijama najteže igrati.
A to je nešto što se mora uzeti kao važan dio Dalićeva potpisa.
