Jedna od gorkih pilula koju je prošle sezone morao progutati Pep Guardiola uručena mu je u Leicesteru. Deset minuta prije kraja utakmice City je protiv tada i dalje aktualnog prvaka, koji nije pronalazio pravu formu, gubio 4:0 te se činilo da slijedi najgori poraz u Pepovoj karijeri. S dva gola u posljednjih 10 minuta poraz je tek blago uljepšan, ali pilula nije bila ništa manje gorka. Što je bilo najgore od svega, bila je to tek samo još jedna u nizu utakmica zbog koje su žestoki Guardiolini kritičari mogli likovati.
Ove sezone sve se promijenilo. Na istom je stadionu City slavio rezultatom 2:0, u dvoboju koji je zapravo mogao samo dobiti većom razlikom. Što je još važnije, dotična je utakmica tek nastavak niza za trenutačno najbolju momčad u Europi. City je, naime, ove sezone hit momčad u ligama ‘Petice’ s 11 pobjeda iz 12 susreta u Premier ligi te sa sve četiri pobjede u Ligi prvaka. Pritom plijeni iznimno dopadljivom igrom. Ako do kraja održi barem i približnu razinu kvalitete i forme, protutnjat će Premier ligom, a ima dobre šanse I u Ligi prvaka.
Slično je s belgijskom reprezentacijom. Belgijanci su protutnjali euro-kvalifikacijama za SP, upisavši devet pobjeda u 10 susreta (uz tek jedan remi), od čega su bolji bili jedino Nijemci. Ubraja ih se među favorite na Svjetskom prvenstvu, a ova je generacija možda i jača od one koja je tijekom 1980-ih bila europski viceprvak te u polufinalu Svjetskog prvenstva.
I City i Belgija dobrim dijelom ovise o individualnoj inspiraciji čovjeka koji trenutačno igra najbolji nogomet u svojoj karijeri. On je Kevin De Bruyne. Stasiti veznjak žila je kucavica kluba i reprezentacije, koji bi mogli postati europski, pa čak i svjetski prvaci.
Pravo je pitanje; kako je to postigao? Koja je njegova supermoć? Kako je momak o kojem se relativno malo priča, barem kada je tema sama elita nogometnog svijeta, postao najvažnije oružje dvaju toliko dominantnih nogometnih kolektiva?
Ovaj tekst istražit će upravo to.
Kevin na prvu loptu i kod Pepa
Ono što se može vidjeti na prvu loptu, gledajući samo bazičnu statistiku te ono što radi na terenu, su asistencije. Još dok je igrao u Wolfsburgu, u sezoni 2014./15. imao je 20 asistencija u jednoj sezoni te bio najbolji asistent u Europi. Prošle sezone, kada Cityju nije išlo najbolje, skupio ih je 18, a bolji od njega u elitnim ligama bio je samo Emil Forsberg. Gledajući posljednje tri sezone te ovu aktualnu, s 53 asistencije (podaci: Opta) daleko je ispred konkurencije. Dovoljno je samo reći da slijede Lionel Messi i Luis Suarez.
I nije samo do ukupnog broja, nego i do načina na koji opslužuje sve oko sebe. Podjednako ih je podijelio centaršutom, u kombinatorici te iz prekida. Jednako po tlu kao i po zraku. Jednako kratkim proigravanjima kao i loptama u prostor, onima koje paraju obranu. Ne postoji igrač, osim vjerojatno Messija, koji na toliko načina može do te mjere efikasno druge dovoditi do prilika za pogodak. Zbog toga i toliko asistencija na njegovom kontu.
Da je samo to u pitanju, bilo bi dovoljno. Ali onda bi De Bruyne bio iznimno nalik na Mesuta Özila, koji je – kada se zbroji posljednja sezona u Werderu te prve tri u Real Madridu – imao vrlo sličan broj i raznovrsnost asistencija.
No, De Bruyne nije Özil, on je daleko više od toga.
Pod Guardiolonim paskom KDB je prestao biti običan vrhunski igrač, onaj koji mora imati jednu supermoć. Postao je univerzalni vojnik. Postao je nezaustavljiv
Guardiola je poznat kao trener koji uvelike oblikuje karijere igrača. Da njega nije bilo, Joshua Kimmich vjerojatno ne bi nikad mogao igrati na mjestu desnog beka, kao niti Fabian Delph na mjestu lijevog. I jedan i drugi zapravo su trebali biti vezni igrači. Thiago Alcantara vjerojatno nikad ne bi postao space bender, a De Bruyne ne bi postao… Pa, ono što je sad.
Kada je dolazio u City, došao je kao najbolji asistent u Europi, ali isto tako i igrač koji primarno igra na krilnoj poziciji te je najučinkovitiji u tranzicijskoj igri kakvu je igrao Wolfsburg. U Vučjem gradu, De Bruyne je s ekipom osvojio DFB Pokal te bio njemački viceprvak, ali tek se ove sezone vidi do kojih visina može doći njegova igra. Nije se to vidjelo niti na početku njegove odiseje u Cityju.
Za Građane, koji su sada momčad po mjeri Pepa Guardiole, prekomandiran je u centar terena, na poziciju ‘osmice’ koja primarno ordinira po desnoj strani nadopunjavajući se s Raheemom Sterlingom, ali jednako tako ima slobodu ići gdje god vidi da se prostor nudi. U kombinaciji s Davidom Silvom, zasad je nerješiva zagonetka za svaku obranu u Engleskoj i u Europi.
„Cilj naše igre je donijeti lovu do Davida Silve ili mene. Onda je naš zadatak da napravimo razliku“, izjavio je De Bruyne u intervjuu za engleski Sky i tako zapravo najbolje opisao svoj zadatak u Guardiolinu sistemu.
https://www.youtube.com/watch?v=8wwZoCUafDA&t=
Kao centralni veznjak, De Bruyne je na sebe preuzeo dobar dio playmakerskih, ali i obrambenih zaduženja. Dogodila se magija; broj asistencija nije mu opao (što bi bilo logično za igrača koji je počeo igrati dalje od gola), ali zato su dramatično povećani svi drugi – pogotovo obrambeni – elementi njegove igre. Kao i u slučaju mnogih drugih igrača, Guardiola je uspio iz njega izvući ono što se prethodno nije moglo vidjeti. Uspio je probuditi kompletnog nogometaša.
Što je njegova supermoć?
Svaki top igrač ima jedan, tj. barem jedan, element igre koji ga razdvaja u odnosu na konkurenciju. Onaj koji ga postavlja na vrh piramide. Veznjaci nisu iznimka, pa je tako supermoć Luke Modrića njegov prvi dodir, za Tonija Kroosa su to dijagonale i dubinske lopte, a kod N’Gola Kantea agresivnost. Sve dobro što dolazi kao posljedica, a onda se vidi u statistici, posljedica je upravo tih, zapravo nadnaravnih sposobnosti.
De Bruyne nema Iscovu lakoću kretanja i promjene smjera, nema niti Modrićev prvi dodir s loptom, a nije niti vješt u distribuciji kao Kroos. Ne može vijati prostor kao Thiago niti izluđivati protivničke igrače kao Kante. Ne može niti redovito zabijati iz drugog plana kao što je to među veznim igračima nekoć činio Frank Lampard, vjerojatno najbolji strijelac modernog nogometa među onima koji nisu čisti ili barem krilni napadači.
On zapravo nema neki konkretni element po kojemu je najbolji; njegova je supermoć objedinjavanje više elemenata, od kojih su svi na vrlo visokoj razini. U svim elementima ofenzivne igre za veznog igrača spada među samu elitu, iako bi se vjerojatno za svaki element individualno dalo pronaći i boljeg igrača. Nema načina da se postavi igra protiv njega, a da je uistinu učinkovita. Ne možete mu pronaći izraženu slabost.
Dajte mu prostora te ga izazovite u tranziciji, pa će povući loptu 20, 30, ako treba i 50 metara. Ako mu skratite prostor, može odigrati bilo iz prve ili iz druge, a često će i suigrača gurnuti u mat situaciju. Ako ga pritisne nekoliko igrača, dovoljno se dobro kreće i igra bez lopte da će to iskoristiti njegovi suigrači. A ako ga izazovete da puca, dogodit će se gromoviti udarci s 20-ak metara koji paraju mrežu. Lijeva ili desna noga, sasvim svejedno.
Ako se vratimo na početak, baš na utakmicu protiv Leicestera, pobjedu je zapečatio njegov gromoviti pogodak ljevicom s oko 20 metara. Slično je bilo i protiv Chelseaja.
Pod Guardiolonim paskom KDB je prestao biti običan vrhunski igrač, onaj koji mora imati jednu supermoć. Postao je univerzalni vojnik. Igrač koji može na elitnoj razini obavljati gotovo svaki zadatak koji se zahtjeva od ofenzivno nastrojenog veznjaka, a pritom ga – baš kao Jean-Claudea Van Dammea ili Dolph Lundgrena – ne možete zadržati. U njemu nema ničeg trashy kao u spomenutom filmu, već je to isključivo spoj finoće, žestine, brzine i snage. De Bruyne je nezaustavljiv.
