Rezultatski aspekt utakmice između Dinama i Rijeke je, objektivno, bio u drugom planu. Glavni događaj u Maksimiru bio je oproštaj Arijana Ademija od Dinama nakon 373 odigrane utakmice. Velika većina od 11.000 ljudi u gledalištu došla je prvo pozdraviti kapetana i ikonu svih uspjeha u zadnjih desetak godina, a tek onda pogledati utakmicu.
Međutim, to ne znači da susret Dinama i Rijeke nije imao baš nikakvu rezultatsku težinu. Dinamu je Rijeka došla nakon što je u prethodne tri utakmice osvojio samo jedan od mogućih devet bodova i eventualni kiks ne bi samo pokvario Ademijev oproštaj, nego bi se Hajduk približio na šest bodova. Dinamo bi čak i u tom scenariju bio favorit za osvajanje naslova — jednako kao što je Rijeka favorit za treće mjesto i plasman u Europu, usprkos tome što je trenutno na šestom mjestu — ali jedino pobjeda ne komplicira stvari.
Zato je Ante Čačić krenuo u standardnom sastavu. Odlučio se za formaciju 4-2-3-1 s Robertom Ljubičićem na lijevom beku, Ademijem i Josipom Mišićem u bazi veznog reda, Martinom Baturinom ispred njih, a iza Brune Petkovića, te Lukom Ivanušecom na lijevom krilu, gdje je ovog proljeća odigrao nekoliko sjajnih utakmica.
Standardna je bila i Rijeka. Sergej Jakirović se, kao i obično, odlučio za formaciju s četvoricom u zadnjoj liniji, dva krila, Matijom Friganom u špici te sredinom s Nikom Jankovićem i Lindonom Selahijem ispred Veldina Hodže, koji su svojom agresivnošću trebali zagušiti domaći vezni red.
Ristovski ima liderske osobine kojima može kompenzirati Ademijev odlazak. Borben je, ima prgav karakter i spreman je preuzeti odgovornost na sebe
U jednom su dijelu u tome i uspjeli. Doduše, Petković je morao izaći iz igre na samom početku utakmice i to je promijenilo geometriju igre, jer njegova su spuštanja iz napadačke linije često ključ izvlačenja maksimuma iz Dinamovih kreativnih igrača, ali ni Baturina ni Ivanušec nisu mogli ulaziti u prostore iz kojih su najopasniji. Frigan je imao nešto manje presing akcija i igrao je povučenije nego inače; više je blokirao linije dodavanja prema Mišiću, a manje je naganjao loptu između stopera. Rezultat takvog pristupa bio je to da je Dinamo je u pravilu mirno organizirao napade u zadnjoj liniji, ali su Selahi, Hodža i Janković solidno kontrolirali prostor između linija u kojem operiraju Baturina i Ivanušec.
Obično je takve utakmice u kojima Dinamo ima loptu i inicijativu, ali ne otključava prostor između linija i šanse stvara na mišiće, rješavao upravo Ademi. Njegov je prepoznatljivi potez bio dolazak u završnicu iz drugog plana i nebrojeno je puta preuzeo ulogu heroja koji je spasio utakmicu kad bi zakucao loptu ubačenu u kazneni prostor. To je pokazao već u prvoj minuti, kad je pucao glavom sa sedam metara.
Sve opasniji iz drugog plana
No, Dinamo ovog proljeća ima novog heroja. Stefan Ristovski zabio je odlučujući gol nakon kornera koji je sjajno izveo Baturina, ali Ristovski je prije toga pogodio okvir gola i u zadnje vrijeme je on taj koji lomi ovakve utakmice.
Dolje vidimo situaciju u kojoj Dinamo probija suprotnu stranu. Danilo Veiga je loše reagirao u situaciji druge lopte, nije očistio presijecanje Emmanuela Bande i izgubio je poziciju, a Ljubičić je došao u poziciju za centaršut. Preostali članovi gostujuće zadnje linije se adaptiraju na to, sužavaju prostor, a Andrija Vukčević pokriva Luku Menala. To otvara prostor za Ristovskog, koji dolaskom iz drugog plana napada zonu druge stative i postaje čovjek viška u završnici napada.
U konkretnom slučaju, ne događa se ništa posebno. Centaršut ide na Baturinu na rub kaznenog prostora i udarac koji dolazi nakon toga je blokiran, ali Ristovski svojim napadanjem prostora radi važnu stvar koja će u jednom trenutku biti ključna.
Uostalom, gol Rijeci nije prvi gol koji je Ristovski ovog proljeća dao. Zabio je Šibeniku u prošlom kolu, a prije toga Istri i Lokomotivi. Ako se pogledaju strijelci u 10 prvenstvenih utakmica koje je Dinamo odigrao od nastavka sezone, osim Ristovskog četiri postignuta pogotka ima još jedino Ivanušec.
Tu moramo imati na umu da Ristovski vrlo rijetko daje golove. Kad podvučemo crtu, u karijeri je — ne računajući ovaj spomenuti period poslije zimske pauze — za klubove i reprezentaciju odigrao 425 utakmica u seniorskim natjecanjima, a zabio je osam golova. Primjerice, za Rijeku nije dao niti jedan prvenstveni gol. A onda je u ovih 10 utakmica nastavka prvenstva pogađao četiri puta i to sva četiri u situacijama u kojima je utakmica bila aktivna; zabio je Rijeci za konačnih 1:0 i tri boda, Šibeniku za 1:2 i smanjenje suparničkog vodstva, Istri za konačnih 1:0 i tri boda, a Lokomotivi za 1:0 u utakmici koja je na kraju završila 2:1.
Ristovski nije Ademi. Ali Dinamo u njemu dobiva igrača koji je sve opasniji u ulascima iz drugog plana i koji zatvaranjem zone druge stative može napraviti razliku u onim utakmicama u kojima suparnik zaštopa sredinu, ograniči učinak kreativnih igrača u međulinijskom prostoru i prisili Dinamo da u završnicu napada dolazi nabacivanjem iz bočnih zona. Osim toga, Ristovski ima liderske osobine kojima može kompenzirati Ademijev odlazak. Borben je, ima prgav karakter i neće se skrivati iza suigrača nego je spreman preuzeti odgovornost na sebe.
Čovjek za tvrde utakmice
“Po organizaciji igre je pri korneru trebao ostati otraga, ali je inzistirao da ide naprijed”, objasnio je Ante Čačić zaduženja koja je Ristovski imao kod ključnog kornera. “Očigledno je imao dobar špurijus i otišao je naprijed.”
Čak da se radi o špurijusu, Ristovski je imao hrabrost i nije se sakrio iza upute koju je trener dao. Procijenio je situaciju, preuzeo je odgovornost na sebe i djelovao je. Na kraju je zabio gol, prelomio je utakmicu i ponovo je svojoj momčadi donio sva tri boda.
U situaciji kad je Dinamo, osim Ademija, izgubio i Mislava Oršića koji je mogao lomiti utakmice iz situacija koje zapravo nisu bile prilike, Ristovski se nameće kao ključna figura u momčadi. Ima liderske osobine; karakteran je, borben i spreman na sebe preuzeti odgovornost kada je to potrebno. Osim toga, ovog proljeća pokazuje da može biti efikasan u onim situacijama koje su posebno važne kada suparnik zatvori sredinu terena. Kad su Baturina, Ivanušec i Petković razigrani i kad pronalaze prostor za odigravanje, onda Dinamu ni ne trebaju golovi iz drugog plana. Ademi je dolazio do punog izražaja tek onda kad je sredina zakrčena i kad je jedini put do kaznenog prostora preko boka, u onim tvrdim utakmicama koje se rješavaju golom iz gužve, gdje igrači koji traže loptu u noge i nisu toliko efikasni.
Ademi odlazi, ali Dinamo je u Stefanu Ristovskog počeo dobivati novog heroja.
