Stvarnost je da je Dinamo ušao u utakmicu kao 31. momčad u Europi po petogodišnjem koeficijentu i daleko najjači klub drugog pretkola, a Omonia je zapravo preuzela ciparski nacionalni koeficijent s obzirom na to da se prije prošlogodišnje epizode u grupnoj fazi Europske lige tri godine nije kvalificirala za europska natjecanja.

To se jako dobro vidjelo na travnjaku.

Je li se zbilja očitovalo na terenu da je Ademijev izlazak poremetio Dinamo? Nije, jer je Mišić radio sve iste stvari

Osim prvih pola sata tijekom kojih se Omonia jako dobro držala i imala ravnotežu na travnjaku, pa i bolje prilike, Dinamo je pokazao da je individualnom kvalitetom u svim linijama bolja momčad. Momčad Damira Krznara nije odigrala neku spektakularnu utakmicu, ali je pokazala mirnoću i strpljenje pri izjednačenom rezultatu te je na kraju prilično rutinski završila posao s dva gola u drugom poluvremenu.

Ovaj Dinamo je momčad koja je na okupu već dovoljno dugo da može dobivati ovakve utakmice na rutinu. Kralježnica ekipe — a zbilja se radi o kralježnici jer Dominik Livaković, Kévin Théophile-Catherine, Arijan Ademi, Mislav Oršić i Bruno Petković kontroliraju sve linije. zauzimajući vertikalu na terenu — tu je još od one utakmice prije tri godine u kojoj je Nenad Bjelica protiv Hapoela iz Be’er Sheve izveo momčad za koju je Emir Dilaver rekao da s njom više nema zajebancije. Odlazili su neki igrači, poput Danija Olma, a neki su, poput Lovre Majera, stasali i zauzimali njihova mjesta, ali osnova je uvijek bila ista. Recimo, Ademiju je Omonia bila 42. utakmica u europskim natjecanjima od tog Hapoela.

Mišić isto kao i Ademi

Razlika u toj rutini najbolje se vidjela baš u tih prvih pola sata. Omonia je imala tri vrlo solidne šanse, a jedini Dinamov udarac bio je onaj Majerov korner koji je uputio izravno u gol pokušavajući prevariti suparničkog vratara. Međutim, Omonia nije zabila, a Dinamo nije paničario i nastavio je igrati svoj nogomet.

Odličan primjer za to je kontranapad s početka utakmice.

Po osvojenoj lopti, Dinamo odigrava okomito dodavanje na Petkovića koji zadržava posjed i pokreće kontranapad. Majer (označen zvjezdicom) se sklanja prema desnom krilu kako bi otvorio prostor za dolazak obojice veznih igrača koja prate akciju i kroz centralni dio terena dolaze u završnicu.

Tu je Ademi majstor. Upravo na toj utakmici protiv Hapoela, prvoj na kojoj je započeo put ozbiljnog europskog Dinama, zabio je dva gola. Cipranima nije zabio, ali upravo ova situacija je njegova igra, a samim time i obilježje Dinamove igre. Oršić širi lijevo i napada dubinu, Petković ima Majera i Luku Ivanušeca s kojima može kombinirati desno, a Ademi napada kroz sredinu.

Krajem prvog poluvremena se Ademi ozlijedio i na njegovo mjesto je ušao Josip Mišić, ali principi u igri su ostali isti.

Dinamo opet po osvojenoj lopti ide u kontranapad i opet je osnova ista. Majer se pozicionira dalje od sredine kako bi zatvorio trokut s Petkovićem i krilom — u ovom slučaju Oršićem — u kojem može kombinirati i stvoriti višak, a suprotno krilo daje širinu na drugoj strani terena i onemogućuje beka da zatvara sredinu. Za razliku od prvog primjera, u ovom slučaju nema drugog veznog koji dolazi naprijed s obzirom na to da je baš Kristijan Jakić dao okomitu loptu naprijed i samim time ima veliku distancu koju nije stigao pretrčati, tako da podršku napadu daje samo Mišić.

Međutim, bitno je nešto drugo. Mišić napada točno isti prostor kao Ademi u prvoj situaciji — traži prostor u kanalu između stopera i beka na strani suprotnoj od Petkovićeve orijentacije na Majera.

Ništa na silu

Rutina je, po definiciji, nešto što se izvodi kao dio standardne procedure umjesto zbog nekog posebnog razloga i označava lakoću obavljanja nekog postupka koja je stečena kroz iskustvo. Dinamo ima individualnu kvalitetu — u prvoj postavi je imao šestoricu igrača koji su nastupili na Europskom prvenstvu — i može računati na to da će netko izvući ‘zeca iz šešira’ kao što je to napravio Majer kod prvog gola, kada si je stvorio prostor za udarac iz kaznenog prostora laganim pokretom tijela koji je izgledao puno lakše nego što je to stvarno bio. Ali Dinamo ima i rutinu kojom može lomiti ovakve utakmice bez da mora odigrati nešto spektakularno. Postoji standardna procedura u kojoj svatko zna svoj posao, pa ako Ademi ne može nastaviti utakmicu i na njegovo mjesto mora ući Mišić, onda će Mišić napadati iste prostore na isti način.

Koliko to igrači koji ulaze s klupe rade svjesno, a koliko je riječ o implicitno naučenim obrascima ponašanja kroz trenažni proces, nije zapravo ni previše bitno. Dinamo ima svoje karakteristike u igri koje su oblikovane kroz kralježnicu momčadi i te karakteristike su jako dobro uigrane, tako da se na njih trener može osloniti. Centralni vezni će u kontranapadu napasti prostor između stopera i beka na strani suprotnoj od lopte, bez obzira na to je li riječ o Ademiju ili Mišiću. To nije nešto atraktivno niti je spektakularno, ali je ono što razlikuje ozbiljne europske momčadi od ostalih. Ta repetitivnost naprosto ukazuje na dobro treniranu momčad, neovisno o tome koji stil igre preferirate.

“Trebala nam je jedna ovako pametna i strpljiva utakmica. Znali smo da nećemo ništa napraviti na silu”, rekao je Krznar nakon utakmice, potvrđujući kako nije bio ni plan da Dinamo riskira i konstantno napada. “Ozljeda Ademija nas je dosta poremetila, imali smo nekih problema u prvih 45 minuta, ali strpljivom igrom napravili smo dobar rezultat.”

Ademi je Dinamov kapetan i nosi važan utjecaj na ostatak momčadi koji može biti odlučujući faktor u situacijama visokog stresa, a isto tako je jasno da je rana izmjena poremetila trenerov plan za nastavak utakmice. Ali suština svega je u pitanju: je li se zbilja očitovalo na terenu da je Ademijev izlazak poremetio Dinamo? Nije, jer je Mišić radio sve iste stvari i zato Dinamo ovakve utakmice rješava rutinski, čak i kada ne igra nešto posebno lijepo.