Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dječak koji je trebao biti heroj

Dario Šarić navršava 26. Je li postao sve što je mogao biti?

Zadnja izmjena: 8. travnja 2020. Photo by Jonathan Daniel/Getty Images

Kako vrijeme leti! Možete li vjerovati da je proteklo čitavo desetljeće otkako je golobradi mladić s kadetskom reprezentacijom u Crnoj Gori promarširao Eurobasketom do zlata upisavši triple-double (30 poena, 11 skokova i 11 asistencija) u gaženju Litavaca u finalu? A sutra će taj mladić, Dario Šarić, proslaviti svoj 26. rođendan.

Još i ranije se šuškalo o novom šibenskom čudu od djeteta, ali barska Topolica bila je pozornica na kojoj se službeno predstavio svijetu — od tada je svaki njegov potez stavljan pod povećalo novinara, struke i šire javnosti. Istina, sličan obrazac uvijek se iznova ponavlja; čim netko zabljesne u mlađim kategorijama, smjesta se krene s pumpanjem očekivanja. Međutim: Roko Prkačin, Luka Šamanić, Dragan Bender, Lovro Mazalin, Ante Toni Žižić, Mario Hezonja, Mario Delaš itd… Nitko od navedenih talenata nije zaokupio ni približno toliko pozornosti šire javnosti kao Šarić. Šiši je bio uvjerljivo najrazvikanija mlada nada hrvatske košarke bez obzira na to što su neki drugi ocijenjeni od stručnjaka kao veći potencijali, što se vidi i po pozicijama na NBA draftu (Bender četvrti pick, Hezonja peti, Šarić 12.).

Sad kad je zagazio u drugu polovicu svojih 20-ih i približava se vrhuncu svoje fizičke moći, vrijeme je da potražimo odgovore na dva pitanja. Prvo – zašto se Šarić prometnuo u najveći simbol nade za hrvatsku košarku; drugo – koliko je daleko od projicirane slike igrača kakav se pretpostavljalo da će dosad postati?

Mislim da se velika većina sportskih pratitelja slaže u ocijeni kako su četvorica najvećih hrvatskih košarkaša u povijesti Krešimir Ćosić, Dražen Petrović, Toni Kukoč i Dino Rađa. Šarić posjeduje određene sličnosti, barem u nekim granicama, s potonjom trojicom: šibenske korijene i radnu etiku kao Dražen, poziciju i svestranost u igri kao Toni, dok s Dinom dijeli fakinski šarm i uličarsku izravnost u javnoj komunikaciji.

Danas je jasno da Šarića ni u ludilu ne možemo uspoređivati s Jokićem ili Dončićem — po brojkama mu je mnogo bliži, recimo, Ersan İlyasova. Nije to podbačaj

Te karakteristike sigurno su pridonijele tomu da stekne simpatije košarkaškog puka, ali ljudima je prirastao srcu jer je dugo vremena bio tu negdje, blizu. Ispočetka u KK Zagrebu, pa par sezona u Ciboni, potom se u hrvatsku metropolu vraćao s Efesom, a kada je naposljetku i otišao u NBA, odmah je dobio veliku minutažu i ulogu zbog čega se ljudima nije bilo teško buditi usred noći da ga nastave pratiti. Ostali veliki talenti, uspjeli ili ne, ili su se razvijali daleko od domaćeg okruženja ili su, pak, prebrzo odlepršali preko bare i ondje dosta dugo skupljali minute na kapaljku te tako praktički izgubili fokus šire domaće javnosti.

Naravno, jedan od najvećih Šišijevih plusova je i neupitna vjernost reprezentaciji – od svog seniorskog debija 2012. nije propustio niti jedno reprezentativno okupljanje, ako izuzmemo one FIBA-ine kvalifikacijske prozore koji su se kosili s NBA sezonom.

Nije superstar, ali jest jako dobar igrač

Ipak, ono što ga je najviše guralo i zadržavalo u prvom planu su trofeji, počevši od kadetskog i juniorskog europskog zlata te MVP naslova, preko domaće i regionalne titule uz prateće MVP nagrade s Cibonom, pa do trijumfa i MVP nagrade na olimpijskom kvalifikacijskom turniru u Torinu. Zaradio je još poneka individualna priznanja (euroligaški MVP mjeseca, dvaput FIBA-in najbolji mladi europski igrač godine), a umalo je bio i novak sezone u NBA. Ti trofeji i nagrade nisu apsolutni vrhunci u svijetu košarke, ali izgladnjeli domaći puk s oduševljenjem je dočekao bilo kakav podvig vrijedan hvale.

Sve te lijepe stvari učinile su Šarića jednim od najomiljenijih hrvatskih košarkaša. Postoji, međutim, i druga strana priče. Šarić je nesumnjivo učinio naciju ponosnom, ali dojam je da ju je isto toliko i razočarao — zato što u igračkom smislu nije postao ono što se od njega očekivalo ili, bolje rečeno, ono što mu se od malih nogu nametalo.

“Ti si taj!”, dobacivali su mu i poznati i nepoznati: “On je taj!”, vrištali su naslovi po novinama i portalima. Šarić je taj koji će cjelokupnu hrvatsku košarku izvaditi iz govana, osoviti je na noge i vratiti joj stari sjaj. Započeo je s mlađim kategorijama, nastavio s Cibonom, logično je očekivati da će isto napraviti s reprezentacijom, a usput i u NBA-u biti velika faca, kao što su to postali momci iz susjedstva Nikola Jokić i Luka Dončić.

I tu dolazimo do raskoraka između želja i realnosti, koji se sve više povećavao kako je Dario prelazio na više razine. Danas je jasno da Šarića ni u ludilu ne možemo uspoređivati s Jokićem ili Dončićem — po brojkama mu je mnogo bliži, recimo, Ersan İlyasova.

Nipošto se to ne smije smatrati podbačajem — dapače, Šiši se dokazao kao vrlo bitan čimbenik u više NBA momčadi. Kad se vratimo na sam početak i bacimo oko na sva ta skoro pa maksimalna očekivanja, možemo utvrditi da je Šarić u većini igračkih kategorija ispunio 75 do 80 posto zadane norme. Bio je svestran i ostao je svestran; ne može se reći da je s vremenom stekao neku rupetinu u igri, a to se nije dogodilo igrom slučaja. Čim bi ustanovio da u nečem počinje kaskati, uložio bi enormnu količinu vremena i energije da to popravi. Sjetimo se samo kako se mučio s bacanjima u Ciboni te u prvoj sezoni u Efesu, da bi u drugoj skočio na nevjerojatnih 94 posto realizacije s crte, a potom se zadržao u jako dobrim postocima.

No, isto tako je jasno da Dario niti jednu igračku vještinu nije usavršio do razine izvrsnosti. Dario Šarić nije postao superstar, daleko od toga, ali je postao jako dobar igrač kakvog Hrvatska na njegovoj poziciji godinama nije imala.

Kao dužnik koji diže treći kredit

Međutim, izgleda da i on sam smatra kako to nije dovoljno, što se itekako vidi u utakmicama reprezentacije u kojima su se lomila koplja. Veliku većinu takvih Šarić je odigrao daleko ispod svoje razine zato što se osjećao dužnim da uskoči u ulogu spasitelja u koju su ga godinama gurali. Hrlio je pošto-poto preuzeti inicijativu, a onda bi se preuzimanje inicijative pretvaralo u silovanje lopte. Svakim novim promašajem nervoza bi rasla sve dok ne bi posve izgubio konce i postao neupotrebljiv na terenu.

Tužno je to, zaista, da se igrač koji je po prirodi glue-guy pretvara u strano tijelo u momčadi zato što pokušava biti nešto što nije. Ili bolje rečeno, taj koji nije. Ne mogu ni zamisliti koliko je strašan taj pritisak — godine i godine tapšanja po leđima, naslovnica i komentara, nade u očima napaćenih navijača… Sve se to skupi u strašno psihološko breme koje toliko utječe na sposobnost rasuđivanja da se čovjek toliko visoke igračke inteligencije zamrzne te donosi niz nerazumnih odluka.

I nakon svega, kad se pogase sva svjetla, nedvojbeno se osjeća užasno. Kao dužnik koji je upravo digao novi kredit umjesto da plati prethodna tri, nesvjestan koliko je hrvatsku košarku zapravo obogatio. Kada je nakon istanbulskog poraza od Rusa izgubio živce zbog novinarskog upita te napustio presicu i grad, danima mu se nije moglo ući u trag. Pomislio sam tada – gotovo je, izgorio je, nećemo ga dugo vremena vidjeti u hrvatskom dresu. Ali Dario se vratio već prvom prilikom, on je takav karakter da će se, usprkos svemu, uvijek iznova vraćati.

Sad kad je ušao u zrelije godine želim mu sadmo da pronađe učinkovit način za nositi se sa stresom. Neka prelomi u glavi i zauvijek odbaci tu nametnutu ulogu heroja te jednostavno bude svoj, jer takav je najbolji.

Ne propusti top članke