Nije tajna da je najveći problem ženskog tenisa zadnjih nekoliko godina bio taj što na Touru nije bilo puno djevojaka koje u kontinuitetu mogu bilježiti vrhunske rezultate. Ono što su neki eufemistički znali nazivati “nepredvidljvošću”, u suštini je značilo slabu konkurenciju koja onda nije mogla isprofilirati nijedno globalno značajno rivalstvo.
Ljudi su, nažalost, iz sasvim krivih razloga skloni podcjenjivanju ženskog tenisa, a ovo je bio samo još jedan faktor koji ga je onoj široj ili povremenoj publici činio neprivlačnim. Doduše, vjerojatno ima onih koji će reći da je i dominacija Serene Williams, koja je prethodila ovom razdoblju, činila sport dosadnim, ali slabljenjem te dominacije postalo je jasno koliko je za sport bitna makar i ta jedna ličnost. Kad bi se i pojavile potencijalno dobre kandidatkinje za popuniti taj vakuum, u priču bi se uplele neke pomalo neočekivane okolnosti.
Naomi Osaka nije se mogla nositi sa statusom superzvijezde, a ni Ashleigh Barty nije pronašla način da dugoročno uživa u tenisu. Kad je netom nakon njena umirovljenja Iga Świątek počela dominirati WTA scenom, žal za dotičnom postala je još veća, samo da bi se dogodila ova sezona; sezona koja bi trebala biti vjesnik nekih boljih vremena za WTA Tour.
Još tamo nakon prva tri-četiri mjeseca sezone mediji su sramežljivo počeli pisati o možebitnom formiranju Velike trojke, a nekoliko mjeseci kasnije možda možemo pričati o nečemu što ćemo sami — sramežljivo i za neke vjerojatno nespretno — nazvati Malom četvorkom. Pogledajmo sljedeću tablicu koja inače ne uračunava rezultate s turnira WTA Finals koji se ovog tjedna igra u meksičkom Cancúnu.
Sezonu su, dakle, obilježile Świątek, Arina Sabaljenka, Jelena Ribakina, a posljednjih nekoliko mjeseci svakako je to bila i Coco Gauff. Dotične su uzele osam od 13 velikih naslova (četiri Grand Slama i devet Mastersa), a tu treba primijetiti i to da nijedna nije igrala Masters u Guadalajari koji se održavao sredinom rujna. Je li ta dominacija mogla biti izraženija? Netko će reći da jest, ali to sad i nije previše bitno; bitno je upravo to da ovakav poredak stvari nismo imali dugo na WTA Touru.
Bit će, dakle, još nekih sitnih korekcija u brojkama nakon završnog Mastersa (možebitno i u rankingu), ali posljednji put kad smo imali četiri tenisačice sa 75 i više posto pobjeda u jednoj sezoni — a da su odigrale relevantan broj mečeva, što je onda i jedan od najboljih indikatora te toliko zazivane konzistentnosti — dogodilo se u sezoni iz 2015.; pritom je teško ne primijetiti da je Marija Šarapova odigrala relativno malen broj mečeva za jednu top tenisačicu (48), ali i da Venus Williams godinu nije završila među četiri najbolje (sedma je bila).
Koja je najbolja?
Tako dolazimo do toga da su prve četiri tenisačice svijeta tako konzistentne u jednoj sezoni bile 2013.; tada je Serena odigrala možda i svoju najbolju sezonu u karijeri, a 75 i više posto pobjeda imale su i Šarapova, Viktorija Azarenka, Li Na, ali i tada peta na svijetu Agnieszka Radwańska. Slično bi se moglo ponoviti i sad, jer trenutno peta na svijetu Jessica Pegula ima 75,4 posto pobjeda (49-16), a sa stopostotnim učinkom u grupi već je izborila i polufinale WTA finala.
Gledajući stvari iz individualne perspektive, teško je reći koja je od ovih tenisačica imala najbolju sezonu.
Ova je sezona bila bitno drugačija u odnosu na nekoliko prethodnih i stvarno bi trebala biti vjesnik nekih boljih vremena za WTA Tour
Sabaljenka je bila podosta konzistentna na velikim turnirima; početkom godine je osvajanjem Australian Opena — u finalu je igrala upravo protiv Ribakine — raskrstila s nekim svojim demonima, ali kasnije kao da su se ti demoni opet vratili; na sličan je način u gustim mečevima gubila polufinale Roland Garrosa, polufinale Wimbledona, a u finalu US Opena izgubila je od Gauff. Jest, nedavno je postala i broj 1, ali ostaje taj dojam da je i dosta toga propustila.
Neki će reći da slično vrijedi i za Świątek, ali to su uglavnom oni koji ovu njenu sezonu promatraju kroz prizmu nestvarno dobre prošle. Teško je bilo očekivati da će dotična ponovno tako dominirati, u međuvremenu je očito ojačala i konkurencija, ali Świątek je i dalje imala jako dobru sezonu; mogla je možda malo više na Grand Slamovima — osim naslova na Roland Garrosu, upisala je još samo četvrtfinale na Wimbledonu — gubila je dosta u završnicama Mastersa, ali možda i najvažnije od svega jest to da je zapravo ostala u samom vrhu.
Jedna od onih koje su joj dosta otežale stvari bila je upravo Ribakina — dobila ju je sva tri puta ove godine, jednom nakon predaje — koja je uoči početka sezona imala najslabiju startnu poziciju; pritom za to nije bila sama zaslužna, već je u suštini bila žrtva političkih igrica. Ribakina je svejedno sjajno otvorila sezonu — finale Australije, potom premijerni Masters naslov na Indian Wellsu, a zatim još jedno finale Mastersa u Miamiju — ali kao da ju je to kasnije malo koštalo. Odigrala je u tom dijelu sezone koji turnir previše, umor se postupno lagano nakupljao, pojavile su se i te sitne ozljede i čini se da se fizički još uvijek prilagođava top 5 tenisu. I dalje je imala jako dobru sezonu, ali osobno mislim i da Ribakina ima u sebi i još malo više.
A to još malo više, ili zapravo puno više, u sebi zasigurno ima Gauff, djevojka koja je obilježila posljednja tri-četiri mjeseca sezone. Bilo je zapravo pitanje vremena kad će se lansirati u zvijezde, a sad kad se to dogodilo, ne vidim što bi je dugoročno gledano moglo zaustaviti. Dapače, ne bi bilo čudno kad bi ona u ovo doba iduće godine bila broj 1.
Netko će možda reći da smo u ovaj razgovor trebali uvrstiti i Pegulu, čija sezona s ovim nastupom u Cancúnu postaje samo još bolja. Svakako da nije nezasluženo peta na svijetu, vjerojatno se može dogoditi i da uzme Slam — ima inače 0-6 u četvrtfinalima — ali nisam siguran da pored ovih igračica može kontinuirano biti u prve dvije ili tri na svijetu.
Organizacijski fijasko
Što će se na kraju događati u toj idućoj sezoni? Znam da svi vole ta predviđanja, ali to bi sad već spadalo u sferu pukog nagađanja, pogotovo zato što ne pričamo u individualnom kontekstu.
Nije teško reći da je vjerojatno nerealno očekivati da će Mala četvorka evoluirati u Veliku, a sigurno je i to da će se događati i neke nove, možda i nove/stare priče (Osaka, na primjer). Sigurno je onda i to da je ova sezona bila bitno drugačija u odnosu na nekoliko prethodnih, pa i da bi ona stvarno trebala biti vjesnik nekih boljih vremena za WTA Tour. Da je tome tako, sugerira možda i to što su najstarijoj djevojci iz ove skupine, Sabaljenki, tek 26 godine. Dotična inače večeras mora završiti svoj meč protiv Ribakine koji odlučuje o prolasku u polufinale završnog Mastersa — obje su izgubile od Pegule — dok su u drugoj skupini blizu plasmana upravo Świątek i Gauff.
I prava je šteta što se ovih dana ne priča toliko o tom ženskom tenisu, koliko o organizacijskom fijasku koji se događa u Cancúnu, a za što je svojim tromim djelovanjem i kasnom objavom domaćinstva zaslužan WTA. Stadion s montažnim tribinama kapaciteta za svega 4.000 gledatelja — koje, usput budi rečeno, zjape poluprazne — bio je gotov u zadnji tren, a betonska podloga na kojoj se igra u najmanju je ruku katastrofalna.
I ne radi se samo o tome da je nedopustivo na takav način tretirati ženski završni Masters, već upravo i o tome da se sve to događa u trenucima kad konačno imamo razloga pričati o ženskom tenisu.
I možemo se samo nadati da je ta priča tek na svom početku.
