Rezultatski uteg je itekako bio prisutan. Atlético Madrid je iza Božića imao ugodnu situaciju na vrhu tablice, pola sezone je prošlo i Atlético je dobrom igrom polako gradio prednost na tablici. A onda je sve to što je polako gradio počeo brzo prosipati. Od veljače naovamo, momčad Diega Simeonea je odigrala 10 prvenstvenih utakmica i od mogućih 30 bodova upisala samo 16, uz ispadanje iz Lige prvaka od Chelseaja. Zaliha od 10 bodova prednosti se istopila te su Real Madrid i Barcelona došli u situaciju da su praktički bodovno poravnati.

Zbog toga je El Clásico bio posebno važan. Barcelona je u njega ušla s druge pozicije i s bodom zaostatka u odnosu na Atlético, a Real Madrid je bio treći, ali je razlika u odnosu na vodeće bila samo tri boda. Na stranu rivalstvo, u Madridu se igralo za prvi startni red u utrci za osvajanje La Lige.

Pojednostavimo li stvari, Barcelona je platila cijenu Koemanove taktičke odluke

Barcelona je dobro krenula u utakmicu. Ronald Koeman se odlučio na formaciju 3-4-3 s Lionelom Messijem i Pedrijem kao desetkama i Ousmaneom Dembéléom kao centralnim napadačem.

To je značilo da Barcelona naprijed ima fluidnu postavku, trojicu mobilnih igrača koji traže loptu u noge u međuprostorima, ali nema ni napadača ni krila. Dakle, Koeman je jako ovisio o bočnim igračima koji su morali dati širinu; Jordi Alba i Sergiño Dest su praktički bili krila kojima su leđa trebala čuvati trojica stopera uz pomoć Frenkieja de Jonga.

Prostor za Messija

Real Madrid se na početku nije najbolje snašao u takvoj raspodjeli i početnih desetak minuta se momčad mučila zatvoriti prostore između linija. Zinédine Zidane je izveo formaciju 4-3-3 s Federicom Valverdeom koji je na desnom krilu imao zadatak pomagati u sredini, ali Barcelona je imala višak u centralnim zonama s obzirom na to da je igrala s dvije desetke i dva centralna vezna.

Luka Modrić i Toni Kroos ponekad naprosto nisu znali koga bi preuzeli.

Pedri i Sergio Busquets se rotiraju; Busquets se podiže gore i onemogućava Modrića da prati Pedrija, a Pedri se oslobađa u prostor ispred zadnje linije u kojem može primiti loptu. Pedri na toj poziciji ne privlači pritisak. Ne napada ga Karim Benzema, koji bi obično u takvim situacijama čuvao Busquetsa, jer ne prepoznaje da je Pedri sada zadnji vezni budući da su on i Busquets zamijenili mjesta, a Casemiro i Kroos ne iskaču prema njemu jer je riskantno napuštati poziciju. Kao posljedica jednostavne rotacije, Pedri prima čistu loptu i ima dovoljno vremena da izabere rješenje.

Još važnije je da ispred sebe ima dobro rješenje. Fascinantno je da ni Casemiro ni Kroos ne zatvaraju apsolutno ništa. Drže liniju, a iza njihovih leđa se poludesno otvara Messi. Ferland Mendy ne može tu suziti jer je Dest visoko, Nacho Fernández ne može pratiti Messija jer bi ostavio Édera Militãa na širokom prostoru s Dembéléom i kao posljedica svega Real ima problem — Messi prima loptu između linija na 40 metara od gola s dovoljno vremena da se okrene licem prema golu u poludesnoj zoni, ondje odakle je njegov udarac lijevom nogom najopasniji.

Real nije imao pravi odgovor za rotacije veznjaka i Messi se često oslobađao u prostoru između suparničke obrambene i vezne linije. To je za Barcelonu dobra pozicija; stvoriti Messiju 60 kvadrata nečuvanog prostora i tri sekunde slobodnog vremena u zoni desnog halfspacea znači igrati dobar momčadski nogomet. Messi je taj koji to nije uspijevao kapitalizirati do kraja.

I onda se dogodio Benzema. Odnosno, pojavila se posljedica onoga što je Barcelonu činilo opasnom u početnoj fazi utakmice — igra s dvije desetke.

Netom prije gola Barcelona je opet otvorila Messija licem prema golu u prostoru između Realove vezne linije i obrane. Messi se odlučio na dribling, izgubio je loptu i Real je bio u poziciji da započne napad iz svoje polovice.

Lopta dolazi do Kroosa, Casemiro se sklanja s puta i podiže 15-ak metara iznad kako bi Kroosu otvorio put prema sredini terena, a Kroos okreće stranu i odigrava na lijevi bok. Ondje Lucas Vázquez agresivno napada Albu i odvlači ga prema natrag, a to Valverdeu otvara prostor koji može napasti s loptom u nogama.

Kontrola prvog poluvremena

Pojednostavimo li stvari do kraja, Barcelona je platila cijenu Koemanove taktičke odluke.

Igrati bez krila i koristiti bočne igrače da bi napadu davali širinu značilo je biti ranjiv na krilima. Pokazivao je to Vinicius Júnior koji je uporno napadao prostor iza Destovih leđa, a to ovdje pokazuje i ova situacija. Kada je Vázquez odvukao Albu, nije bilo nikoga tko bi preuzeo Valverdea. Real je imao situaciju dva-na-jedan na krilu, Benzema je školskim kretanjem okupirao obojicu stopera i onemogućio da Clément Lenglet kao lijevi stoper preuzme Vázqueza, a zatim je — isto tako školski, iz udžbenika napadačkih kretnji — napao prvu vratnicu i pospremio loptu u mrežu.

Real Madrid je do kraja poluvremena kontrolirao utakmicu i bio puno bolji suparnik. Momčad se adaptirala na Barceloninu postavku s dvije desetke i na rotacije veznjaka, uže je postavljala Kroosa prema Casemiru i Valverde je agresivnije reagirao prema Pedriju u takvim situacijama, ostavljajući Vázquezu da se sam brine o Albi. Posljedica takve Zidaneove adaptacije bila je ta da je Pedri pod Valverdeovim pritiskom imao manje vremena na lopti i rjeđe se uopće spuštao, a Kroos i Casemiro su bolje zonski branili prostor iza svojih leđa i, za razliku od prvih 10-ak minuta, lopta više nije mogla prolaziti između njih jer je postojala opasnost od presijecanja i kontre.

Prilagodbu je napravio i Koeman. Bočni igrači su osjetili koliko je opasno ostaviti toliko prostora Realu, tako da su bili puno oprezniji u visokim dolascima u napad, a gotovo nikako nisu obojica dolazila u zadnju trećinu. To je Barcelonin napad učinilo predvidljivijim i lakšim za obranu, a nije riješilo gotovo ništa — Zidane je opet sustavno napadao preko bokova i pokušavao staviti pritisak upravo na Desta i Albu.

Ukratko, Real Madrid je rutinski kontrolirao utakmicu nakon što je poveo 2:0 i prvo poluvrijeme je — osim onih početnih desetak minuta u kojima je Barcelona pronalazila Messija među linijama — otišlo na njegovu stranu. Zidane je točno znao gdje mu je šansa u kontranapadima, a vezni red je strpljivo branio prostore ispred svoje obrane u kojoj još jednom nisu igrali ni Sergio Ramos ni Raphaël Varane.

Odolijevanje pritisku

Drugo poluvrijeme je bila nešto drugačija priča. Kada Koeman zbilja više nije imao što izgubiti s s obzirom na to da je gubio 2:0, na poluvremenu je promijenio postavku i prešao na 4-2-3-1. Uveo je Antoinea Griezmanna na lijevo krilo, Óscar Mingueza je premješten sa stopera na desnog beka, a Dembélé je otišao na desno krilo.

Posljedica takve taktičke promjene je bila da je Realu oduzeta prednost koju je imao na bočnim pozicijama. Sada se ponovo igralo dva-na-dva i Barcelona je posjedom lopte polako pritiskala Real u vlastiti kazneni prostor. Imala je Barcelona posjed i u prvom poluvremenu, ali je bio jalov jer nije imala dovoljno načina da raširi suparničku obranu. S promjenama u drugom dijelu dogodilo se upravo to. Barcelona je imala dobre situacije za ulazak u zadnju trećinu terena i puno igrača u završnici. Sredina terena je bila mekana i oko Busquetsa se otvaralo puno prostora za kontranapade, ali Real nije imao čovjeka koji je tu mogao nešto napraviti. Ni Modrić ni Kroos nisu desetke, a pogotovo nije Casemiro i zato je Zinédine Zidane uveo Isca, baš kako bi imao igrača koji može kreirati kaos oko Busquetsa. Međutim, time je izgubio još dio kontrole nad utakmicom.

Isco je na terenu proveo 20-ak minuta, imao je samo tri točna dodavanja i dobio je samo jedan od pet duela u kojima se našao. To je dodatno pomoglo Barceloni da se približi suparničkim vratima i da stvara pritisak kroz velik volumen napada. U završnici utakmice gosti su konstantno dolazili pred Realova vrata i to s velikim brojem igrača. Uostalom, Mingueza je zabio gol u kojem je — kao desni bek — ušao u kazneni prostor nakon što je dodao loptu na krilo i ostao u njemu do kraja napada bez obzira na to što je lopta otišla na suprotno krilo.

Uostalom, kada Ilaix Moriba pogađa okvir gola u sudačkoj nadoknadi, Barcelona u kaznenom prostoru ima osam igrača. U tom slučaju nije riječ o sreći da se lopta odbije tebi u noge, riječ je brojevima koji ti povećavaju šansu da iskontroliraš loptu i da stvoriš šansu na račun rizika na koji si se odlučio dizanjem tolikog broja ljudi. Međutim, riječ je i o Realu i to onom Zidaneovom koji u takvim situacijama ne paničari, makar igrao bez prva dva stopera. Real je usprkos završnom pritisku uspješno sačuvao vodstvo do kraja i upisao važna tri boda, ona koja su bili rezultatski uteg prije početka utakmice.

Ovom pobjedom se Real Madrid vratio na čelo La Lige nakon šest mjeseci, barem dok Atlético Madrid ne odigra svoju utakmicu protiv Betisa. Međutim, kako god Atlético prošao na gostovanju u Sevilli, do kraja prvenstva je ostalo osam kola i utrka za naslov je još uvijek itekako živa, a suparnici su prilično podjednaki i na kraju će odlučivati nijanse. To je ovaj El Clásico jasno pokazao.