Sastavljajući plan za polufinalnu utakmicu Lige nacija protiv Italije, španjolski izbornik Luis Enrique se odlučio od prve minute na travnjak poslati momčad u formaciji 4-3-3. To je definitivno imalo najviše smisla kada se pogleda što ima na raspolaganju i kako se očekivalo da će suparnik odigrati. Nakon što je donio takvu stratešku odluku, više i nije imao previše manevarskog prostora; u centralnoj trojci Koke je imao svoje fiksirano mjesto, zadnjeg veznog je mogao birati između Rodrija i Sergija Busquetsa, a konkurencija za najofenzivnijeg igrača u veznom redu je bila zbilja mršava. Izbornik se morao snaći između nekoliko ozljeda; ima nekoliko igrača koji su u padu forme i kada je Enrique prekrižio sva imena koja mu ne pašu, na popisu mu je ostao samo Gavi.
Arthur Conan Doyle napisao je Sherlocka Holmesa prateći šprancu koju je u knjigama dodijelio samome Holmesu: kada eliminirate nemoguće, ono što ostane mora biti istina bez obzira na to koliko bilo nevjerojatno.
Kada je Enrique eliminirao nemoguće, ostao mu je Gavi i činjenica da je dečko prije dva mjeseca navršio tek 17 godina više nije bila važna. Doduše, mogao ga je otpisati jer je premlad i ne riskirati s njim bez da bi ga itko upitao zašto. Gavi je klinac, dosad je odigrao točno 374 minute seniorskog nogometa i za njega njega je veliki uspjeh sama činjenica da je dio reprezentativnog kruga. Međutim, Enrique ga je stavio u prvu momčad za utakmicu protiv Italije i pustio ga da radi ono zbog čega ga je pozvao.
Sami time je Gavi – punim imenom Pablo Martín Páez Gavira — postao najmlađi reprezentativac u povijesti Španjolske. Prije njega je to mjesto držao Ángel Zubieta koji je u travnju 1936. zaigrao protiv Čehoslovačke. Zubietin rekord je Gavi popravio za punih sedam mjeseci.
Izbornikova odluka da pruži Gaviju priliku bila je pragmatična, a ne idealistička
Uvijek je lijepo postaviti rekord. Ako ništa, Gavijevo će ime ostati zapisano u povijesti kao ono najmlađeg i kad se pojavi neko mlađi, sjetit ćemo ga se kao što smo se sada sjetili Zubiete. Međutim, fiksirati se isključivo na njegove godine bilo bi pogrešno. One su trenutno sporedna stvar jer to što je Gavi najmlađi debitant u reprezentaciji ne znači nužno da ga čeka mjesto u toj reprezentaciji u idućih 20 godina. On to mjesto mora izboriti, a to nije uvijek toliko lako.
Recimo, Bojan Krkić je bio samo 10 mjeseci stariji od Gavija kada mu je Vicente del Bosque dao priliku da debitira protiv Armenije. Krkić nije star, trenutno mu je 31, a igra u Japanu nakon što je završio epizodu u Kanadi, dok je prije Montreala bio na posudbama u Mainzu i Alavésu na kojima je zabio ukupno jedan gol. Kad sve zbrojite, Krkić je promašio Zubietu za 95 dana, a karijera nije bila ni blizu onoga što je obećavala kada se pojavio na sceni. Krkićev slučaj se događa puno češće nego što mislimo kada se pojavi mladi igrač na velikoj sceni.
U Iniestinu stilu
U Hrvatskoj je najmlađi debitant Alen Halilović, a njegovu priču svi znamo. Međutim, za našu A reprezentaciju su debitirala 22 tinejdžera i od njih 22 čak sedmorica imaju manje od 10 nastupa za reprezentaciju. Neobično je važno shvatiti da rani debi u reprezentaciji znači visok potencijal. To ne znači ni da će uspjeti ni da neće, jer među ova 22 hrvatska reprezentativca koja su debitirala prije 20. rođendana s jedne strane imate Jozu Gašpara, Antu Ćorića ili Josipa Radoševića koji u svojim 20-ima nisu došli blizu reprezentacije, ali s druge strane imate Ivana Rakitića, Matea Kovačića i Igora Tudora koji su nakon ranog debija otišli u najveće europske klubove i dogurali do statusa nositelja reprezentacije. Ali je svaki od njih, pa čak i oni za koje je jasno da nisu uspjeli isključivo svojom krivnjom, imao neospornu dozu potencijala.
Istu dozu ima i Gavi, jer sporiti njegov potencijal bilo bi suludo.
“Već smo unutar stožera razgovarali o tome kako je zbilja nesvakidašnji primjer”, rekao je Luis Enrique nakon utakmice kada su ga novinari tražili komentar Gavijeve predstave. “Tek je navršio 17 godina, Marco Verratti je jedan od njegovih idola i igrač kojem se divi, a onda je stao ispred njega i odigrao kao da se nalazi u vlastitom vrtu bez igdje ikoga. Zadovoljstvo je vidjeti igrača njegovih kvaliteta koji ima takav karakter. On je budućnost reprezentacije kao i mnogo drugih igrača, ali pokazao je i to da je dio sadašnjosti ove momčadi.”
Tu je, zapravo, svedeno sve što morate znati o Gaviju i tome kako razmišlja Luis Enrique. On je budućnost i potencijal je očit, ali puno važnije je to da je i sadašnjost.
Ruku na srce, Gavijev debi nije bio nezaboravan. Protiv Italije je osvojio sedam od 20 duela na tlu i još je sedam puta napravio prekršaj. Međutim, upravo je u tome poanta. Glavni problem koji je Španjolska imala na Europskom prvenstvu bio je manjak probojnih igrača. Okej, Álvaro Morata je promašio neke šanse, ali puno problematičnije bi bilo to što bi Španjolska došla pred suparnička vrata i nastavila kružiti s loptom bez da je imala nekoga tko će u stilu Andrésa Inieste driblingom otvoriti suparničku liniju i poremetiti obrambenu koncepciju.
Zato je ovih 20 duela toliko bitno. Na Europskom prvenstvu je prosjek duela na Gavijevoj poziciji bio 6,2 duela na tlu po utakmici. Pedri i Koke su se rijetko odlučivali izravno napasti suparnika i pokušati proći kroz njega. Perfektno su održavali posjed, rijetko su griješili, ali su još rjeđe pokušavali probiti liniju i urušiti suparničku obrambenu strukturu. Ukratko, tražili su rupu, a nisu je pokušali stvoriti.
Enrique je pronašao rješenje u Gaviju. Eliminirao je sve nemoguće i sasvim je bilo nebitno to što je igraču tek 17. Bitno je bilo to da je u njemu dobio najbolji oblik Andrésa Inieste koji mu je dostupan. Dobio je sadašnjost koja će pokušati proći i koja će nastaviti pokušavati i onda kad ne prolazi i kad gubi duele.
Ono što bi reprezentacija trebala biti
Hoće li Gavi biti i budućnost španjolske reprezentacije, to ovisi o tome kako će se razvijati i tu je reprezentacija najmanji mogući faktor.
Dečko je tek krenuo igrati seniorski nogomet, iza sebe ima pet utakmica u La Ligi i tek je na početku svog puta na kojem ga čeka hrpa prepreka. Na neke od njih će moći utjecati svojim radom, ali na neke od njih — poput ozljeda, trenerovih vizija i sportske politike vlastitog kluba — neće. Trebat će dozu sreće da uopće bude u prilici trenirati, igrati i razvijati se. Sve upućuje na to da je riječ o velikom talentu i budućem nositelju Barcelone i reprezentacije. Međutim, isto je bilo i kod Krkića, koji je sa svojih 18 godina igrao dominantnije nego u zreloj dobi. Što će se dogoditi i hoće li Gavi ikada ispuniti svoj potencijal, to ćemo tek vidjeti.
Ono što možemo sada analizirati je ono što je pokazao u tih pet utakmica. Podijelio je jednu asistenciju i kreirao dvije velike prilike za suigrače, a od prosječnih 37 dodavanja na utakmici, njih 27 je ostvario na suparničkoj polovici. Dakle, igra ondje gdje ga Enrique treba — kao najofenzivnija figura u veznom redu u formaciji 4-3-3, opcija u desnom halfspaceu koja će tražiti loptu između suparničke obrambene i vezne linije i iz tog područja kreirati opasne situacije. Odluka da pruži Gaviju priliku za debi bila je isključivo pragmatična, a ne idealistička.
I to je, na kraju krajeva, ono što bi reprezentacija trebala biti.
Ne nečije igralište za razvoj i nagrade ili ekskluzivni klub u koji se teško upada i još teže iz njega ispada, nego pragmatični skup onih koji u danom trenutku mogu najviše pomoći. Sadašnjost. I to bez obzira na godine.
