Tu stvari treba staviti u kontekst. Gorica jest imala 17 bodova više od Hajduka, ali je imala i dvije utakmice više, baš kao što je imala utakmicu više od Rijeke i od Dinama. Realno, Gorica nije bila u borbi za naslov jer za Dinamom nije zaostajala pet bodova nego sedam, jer je Dinamo prema analitičkim kućama imao nešto malo više od 75 posto šanse da osvoji bodove u zaostaloj utakmici. Isto tako nije imala ni čitavih 17 bodova prednosti nad Hajdukom, ali i preostala zaliha je trebala biti sasvim dovoljna za osiguravanje mjesta u Europi, tim više što je Gorica u iduća dva kola odigrala 1:1 s Osijekom i Hajdukom koji je izgubio priliku da u izravnom dvoboju smanji prednost. Sve je bilo idealno. Gorica je držala treće mjesto na tablici, probila se u polufinale Kupa s čistih protiv Hajduka i trebalo je samo dovršiti posao.

Onda se dogodila ključna točka u sezoni.

Ovo je upozorenje za Črnka i ostatak uprave kojima je trenutih sedam poraza podsjetnik na to koliko je zapravo kratak put od hita do lošeg remiksa

Gorica je nakon prvenstvenih remija protiv Osijeka i Hajduka otišla u goste na Maksimir. Dinamo je dobio 1:0 u prilično izjednačenoj utakmici u kojoj se Gorica nije samo branila. Došla je na Maksimir igrati nogomet; bila je ravnopravna u posjedu lopte, imala nekoliko dobrih šansi i pogodila okvir gola, ali je ipak upisala tijesan poraz. Međutim, stanje na ljestvici je nakon tog kola još uvijek bilo dobro. Rijeka je nadoknadila svoju utakmicu i sada je kasnila devet bodova, a Hajduk je bio na -12 uz dvije utakmice zaostatka. Gorica je imala još točno 10 utakmica da zadrži svoju bodovnu prednost.

Ključna točka nije bio poraz od Dinama. Ključna točka cijele Goričine prošlogodišnje sezone je bila to što se u Maksimiru teško ozlijedio Joey Suk. Tu se mogla vidjeti naznaka ovih 0-0-7 koje sada možemo gledati. Poklopilo se da je Sukov lom noge pratilo to da su u isto vrijeme bili ozlijeđeni i Kristijan Lovrić i Anthony Kalik, koji su preskočili gotovo cijeli zadnji krug prvenstva.

Ozbiljno oslavljena momčad

Gorica je naprosto tanka momčad. Bio je tu niz sjajnih igrača koji su sposobni igrati nogomet na jako visokoj razini, od Farouka Miye do Lovrića. Međutim, kad trener — bilo koji trener, radilo se o Siniši Oreščaninu na kraju prošle sezone, Renduliću sredinom ove ili nekom drugom koji će preuzeti klupu do kraja — nema dvojicu ili trojicu prvotimaca, stvari se mijenjaju iz temelja i apsolutni hit postaje sto puta preslušana pjesma.

I zato se vraćamo na početak. Što da radi trener osim da se našali na vlastiti račun?

Nije da to čovjek radi jer mu nije stalo do svog posla, nego jer ne može ništa drugo. Kvaliteta kadra je trenutno naprosto ograničena. Možda sedam poraza zaredom nije prava slika vrijednosti ekipe, ali to definitivno više nije onaj hit prvenstva. Remiksiran je i izlizan, a Goričina stvarnost više nije vrebanje pogrešaka jačih od sebe i hvatanje Europe.

I nije tu stvar u tome da više nema Lovrića. On jest bio najvrjedniji igrač momčadi, ali još važnije je to što je bio X faktor, čovjek koji je mogao riješiti utakmicu individualnim potezom čak i onda kad Gorica nije igrala nešto posebno dobro. Na kraju krajeva, ove sezone ima ukupno osam golova iz 4,5 udaraca prema suparničkim vratima po utakmici, prošle je imao 15 golova i prosjek od 4,4 udarca, a sezonu prije 13 golova. To je volumen napadačkih akcija koji je teško zamijeniti. Ali nije da Renduliću i onome tko će njega zamijeniti na klupi nedostaje samo Lovrić; ova je momčad ozbiljno oslabljena u odnosu na onu koja je počela prošlu sezonu.

U odnosu na momčad iz jesenskog dijela prošlogodišnjeg prvenstva s kojom je Valdas Dambrauskas stvorio 12 bodova razlike u odnosu na Hajduk, a koje je kasnije Oreščanin podigao na 17, Rendulić ne može računati na petoricu ključnih igrača. Još prošle zime je prodan Kristijan Kahlina koji je, osim što je vrhunski vratar, bio apsolutni vođa svlačionice. Uz njega je u istom prijelaznom roku otišao Marijan Čabraja i iza sebe ostavio rupu na lijevom boku koja se u hodu krpala s Cheickom Keitom, a on je prolazio fazu adaptacije na razinu HNL-a praktički sve do pred kraj ove jeseni. Prodan je Lovrić s lijevog krila, prodan je Dario Špikić s desnog, a Suk se tek vraća od ozljede i protiv Hajduka je ušao s klupe, odigrao osam minuta i izašao jer naprosto više nije mogao.

Situacija je solidna, ne i komotna

Tu pričamo o tome da je Gorica u godinu dana prodala četvoricu nositelja igre — od čega oba krila, što su bili jedini igrači koji su mogli stvarati višak driblingom. Međutim, Gorica je prodavala još. Otišao je Serge-Junior Martinsson Ngouali koji je držao veznu liniju i čije su 2,2 oduzete lopte na utakmici držale vezni red i omogućavale dosta tranzicijskih napada. Otišao je i Ivan Banić koji je od Kahline preuzeo uzde svlačionice, a klub se riješio i onih pomoćnih kotačića kao što su Albi Doka ili Nasiru Moro koji su radili na marginama, ali su uzimali značajan udio minuta i omogućavali da se sve nastavi kotrljati u koliko-toliko kontroliranom smjeru kada jedan ili dvojica igrača ispadnu iz stroja.

Kad se to poklopi s padom forme u kojem se našao Aleksandar Jovičić, a kojeg se nema s kim rotirati, onda se porazi nižu i trener tu ne može puno toga napraviti jer nema šešir iz kojeg može izvući nekog zeca u vidu Lovrića ili Juniora da mu pokrpa sredinu.

I naravno da Gorica mora prodavati. Lovrić mora otići i otišao je, iako za mnogo manje od onih četiri ili pet milijuna eura koje je u izlog izvisio Nenad Črnko. Sutra će morati prodati Hrvoja Babeca ili Krešimira Krizmanića. Ali ne mora prodati Juniora ili Banića. Ne mora dodatno skraćivati rotaciju i činiti se još ranjivijim na svaki izostanak.

Usprkos svemu, Gorica je još uvijek u solidnoj poziciji. Nije u borbi za opstanak niti će biti u njoj. Još uvijek ima imidž odskočne daske kojim može privući igrače poput Tonija Fruka koji u budućnosti mogu doći na Lovrićevu razinu i preuzeti ulogu glavnog kreativca u momčadi. U situaciji je da može dati priliku Caiju da Cruzu i provjeriti što će se dogoditi s njim, može li ispuniti potencijal. Na kraju krajeva, ima unutrašnje rezerve u Suku i Krizmaniću koji tek hvataju formu nakon dugog izbivanja.

Ali Gorica je istovremeno i u situaciji da suspendira Matara Dieyea i onda ga vraća u momčad jer nema nikoga tko može odigrati napadača na razini HNL-a. Situacija je solidna, ali ne i komotna. Momčad je tanka i trener nema baš nekog izbora izvan onog osnovnog.

U tom kontekstu ovih sedam poraza u nizu nisu ništa neobično. To je samo nastavak one priče o tome kako je ključna točka prošle sezone zapravo bio Sukov prijelom noge koji se poklopio s izostancima Lovrića i Kalika. Trener više nema Lovrića, praktički nema ni Suka, još je nekoliko bitnih igrača iz drugog plana pušteno za sitniš, a HNL je preozbiljna liga da se tako oslabi momčad i svejedno ostane konkurentan. To je upozorenje za Črnka i ostatak uprave kojima je ovih sedam poraza podsjetnik na to koliko je zapravo kratak put od hita do lošeg remiksa.

Gorica je taj put prešla u samo godinu dana.