Nakon što se Njemačka kao domaćin izravno plasirala na Europsko prvenstvo, ostala 23 mjesta trebalo je popuniti kroz kvalifikacije; 20 kroz osnovne dio, a preostala tri kroz dodatne mini-turnire za najbolje plasirane reprezentacije u Ligi nacija. Engleska je nakon pobjede nad Talijanima bila prva momčad koja je kroz kvalifikacije osigurala svoje mjesto na proširenoj europskoj smotri; ubrzo su isto napravili Francuzi, pa Španjolci, a onda se kostur prvenstva polako počeo puniti sve dok zadnjeg dana kvalifikacija nije ostala samo jedna dvojba.
Na kraju je Hrvatska bila ta 21. reprezentacija koja se kvalificirala na Euro, zadnja koja je kartu ovjerila regularnim putem.
Kad je Zlatko Dalić na ždrijebu u Frankfurtu saznao suparnike, očekivao se puno lakši put kroz kvalifikacije. Hrvatska je bila nositelj i iz drugog šešira je izvukla Wales, izbjegavajući potencijalne susrete s Francuskom i Engleskom. Ako je Wales bio jedan od lakših suparnika iz drugog šešira, onda je Armenija bila daleko najlakši iz trećeg, a ni Latvija u petom nije bila loš ždrijeb, s obzirom na to da je ondje vrebala Slovačka. Jedini je problem bila Turska kao najjači mogući suparnik u četvrtoj jakosnoj skupini, svi ostali su bili pri dnu svojih potova. Na kraju krajeva, na Europsko prvenstvo idu 23 momčadi od 53 UEFA-ine članice koje su bile u ždrijebu. Hrvatska je bila nositelj i očekivalo se da plasman u Njemačku bude osiguran bez previše komplikacija.
Međutim, zakompliciralo se. Prvo relativno nesretnim remijem protiv Walesa u kojem je Hrvatska odigrala solidnu utakmicu, a onda katastrofalnim porazima protiv Turske i Walesa u listopadskom bloku utakmica. Kompromitirana je čista situacija koju je Hrvatska imala k i na kraju je bilo potrebno pobijediti Latviju (50. u ždrijebu kvalifikacija) kako bi se zadržala šansa za izravni plasman, a onda Armeniju (32.) kako bi se potvrdio plasman na Euro.
Hrvatska je rutinski odradila zadnje dvije utakmice i pokazala koliko potencijalnih rješenja ima, koliko profilno kompatibilnih igrača Dalić može kombinirati
HNS je uoči utakmice s Armenijom pripremio vizuale na kojima je pisalo: “Hrvatska, najbolja kada je najteže”. Analitičke kuće i kladionice davale su Hrvatskoj preko 90 posto šansi da će upisati pobjedu u toj utakmici — nositelj na domaćem terenu dočekuje uvjerljivo najslabiju momčad iz trećeg šešira. Hrvatska je individualno neusporedivo jača od Armenije i nije baš da gosti upadaju u kategoriju najtežih suparnika. Prije utakmice s Hrvatskom bili su u nizu od pet utakmica bez pobjede, a u 2022. i 2023. su upisali 11 poraza. Iz te perspektive, parola “najbolja kad je najteže” zvuči malo melodramatično.
Međutim, situacija na terenu nije bila toliko jednostavna koliko bi omjer u kvaliteti sugerirao. Prvo je poluvrijeme pokazalo da Hrvatska ipak osjeća ozbiljnost situacije i da noge nisu baš lagane, a igra nije lepršava. Armenija je stala u blok 5-4-1 i Dalićeva se momčad mučila sa stvaranjem šansi.
Svrsishodan plan
Ne znači to da Hrvatska nije imala dominantne pojedince. Od 37 duela u prvih 45 minuta, Hrvatska je osvojila 27, a Armenija samo 10. Još bolji indikator individualne premoći je činjenica da su Hrvati u prvom poluvremenu od 10 pokušaja driblinga imali osam uspjelih i da je točnost dodavanja bila na preko 92 posto. Hrvatska je bolja momčad, ali nikako nije mogla doći do prave prilike. Zapravo, prvu je veliku šansu na utakmici imao Kamo Hovhannisjan, izbivši sam pred Dominika Livakovića koji mu je obranio pokušaj loba.
Hrvatska se mučila, ali ne može se reći da nije imala jasan plan.
Hrvatska je protiv Latvije u 90 minuta imala 11 upućenih centaršutova. Za usporedbu, Dalićevi su izabranici samo u prvih 45 minuta utakmice protiv Armenije digli 26 centaršutova prema suparničkom kaznenom prostoru, a na kraju je taj broj narastao na 38.
Činjenica da je Dalić uvrstio Bornu Sosu u početnu postavu najbolje ilustrira da je bombardiranje kaznenog prostora iz bočnih zona bilo dio plana. Sosa je imao niz pogrešaka, između kojih je i Hovhannisjanov bijeg pri rezultatu 0:0, ali i nekoliko drugih loših postavljanja te olako izgubljenih lopti. Međutim, Sosa je igrač s najboljim centaršutom u hrvatskoj reprezentaciji. Njegovi dolasci visoko obično završavaju ubačajem u kazneni prostor, a kad je ondje Ante Budimir, onda je to svrsishodan model ulaska u završnicu.
Odlučujući gol pao je upravo iz Sosina centaršuta na Budimira. Dobro odmjerena lopta na prvu stativu, točno ondje gdje Budimir obično napada i to je bilo 1:0 — vodstvo koje je bilo dovoljno da Hrvatska kontrolira utakmicu pasivnim posjedom lopte, jer je svima jasno da Armenija ne može parirati u sredini terena niti može napraviti višak u postavljenom napadu. Jedini način na koji Armenija može stvoriti probleme su kontranapadi, a Hrvatska nakon gola više nije imala takvu potrebu podizati igrače prema suparničkom golu i uvijek je imala dovoljno ljudi iza lopte.
Očito je da je ovaj oblik dolaska naprijed efikasniji po pitanju onoga što odgovara Budimiru. Uostalom, sam je Dalić prije utakmice s Latvijom najavio da se igra mora prilagoditi njemu i da se u završnicu mora dolaziti preko centaršutova. Tada je, doduše, stavio Joška Gvardiola na beka i Hrvatska nije previše centrirala, ali Budimir je jako dobro radio bez lopte i odvlačio je stopere kako bi otvorio prostor za Andreja Kramarića i Lovru Majera, pozicioniranih iza njega. Oba gola pala su nakon njegovih odvlačenja stopera.
Dalić je dobio opcije
Ovaj put je fokus bio više na njemu, ali Hrvatska je zato izgubila kontrolu prostora između linija. Kramarić je u nekoliko situacija imao dobru razigravačku rolu, ali Majer i, pogotovo, Luka Ivanušec nisu imali onoliko važnu ulogu kao u Latviji, gdje su bez problema stvarali višak.
Ulaskom Marija, a onda i Marca Pašalića, malo su se promijenile uloge i Hrvatska je u Mariju dobila još jednog igrača koji ulazi u kazneni prostor i opasan je na centaršutu, a u Marcu onog koji može pucati po golu kad se obrana uvuče u kazneni prostor braniti centaršut. To se dodatno potenciralo nakon što je u igru ušao i Luka Sučić. Igrao je kratko i bez centralnog napadača oko kojeg će se obrana skupiti, ali i u takvim uvjetima je pokazao da može biti zanimljivo rješenje.
U konačnici, Hrvatska je rutinski odradila zadnje dvije utakmice. Plasman je izboren puno teže nego što se očekivalo, jer sve je prethodno upućivalo na to da će Hrvatska biti među prvim reprezentacijama koje će osigurati plasman na Euro, a ne doslovce zadnja koja je to napravila ovim regularnim putem. Na kraju krajeva, niti sama utakmica protiv Armenije nije bila lepršava demonstracija dominacije, pogotovo u prvom poluvremenu. Međutim, Hrvatska se plasirala na Euro i u ove dvije utakmice pokazala koliko potencijalnih rješenja ima, koliko profilno kompatibilnih igrača Dalić može kombinirati kako bi dobio različite stvari na travnjaku.
A to je jako bitna stvar u kontekstu Europskog prvenstva, puno bitnija od toga je li se momčad kvalificirala kao druga ili kao 21. po redu.
