Ono što je naizgled trebala biti duga suradnja, završilo je nakon samo godinu dana. Kao odgovor na nedostatak financijske moći i tržišne nekompetitivnosti, Roman Abramovič je prošlog ljeta odlučio angažirati trenera kojemu je glavni forte sustav umjesto dosadašnjeg života na račun igre na gol manje i individualnog talenta najboljih igrača. Ubrzo će Englezi upoznati Maurizija Sarrija i njegov Sarriball, a Chelsea će prvu i, kasnije će se pokazati, posljednju Sarrijevu sezonu okončati osvajanjem Europske lige.
Na tom putu se talijanskom treneru pridružio Mateo Kovačić, koji je u London stigao kao dio dogovora za prelazak Thibauta Courtoisa u Real Madrid. S obzirom na to da je potpisao tek pred kraj prijelaznog roka, Kovačić je Chelseaju kao posuđen igrač predstavljao vrlo mali rizik, a potencijalno veliki dobitak.
Iako nije prošao pripreme s novim klubom, odmah po dolasku je postao prvi Sarrijev izbor na poziciji lijeve ‘osmice’, vrlo važne uloge u sustavu zbog blizine pozicije s najboljim igračem Edenom Hazardom. Kako je Belgijac bio ključna točka Chelseajeva napada i o njemu je puno ovisilo, trebao je pomoć nekoga tko je sposoban stvoriti višak proigravanjem ili koristiti prostor koji suparnik ostavlja udvajanjem Hazarda. U teoriji, Kovačić se činio kao idealni izbor za tu ulogu, a kroz suradnju sa Sarrijem trebao je jako profitirati jer su upravo njegovi bivši učenici Piotr Zieliński u Empoliju i Marek Hamšík u Napoliju kao lijeve osmice bili među najvažnijim kotačićima tadašnjih sustava.
Nakon odigranih osam seniorskih sezona, možda je vrijeme na njegove učinke gledati kroz ono što prezentira na terenu, a ne ono što mislimo da bi mogao ili morao biti
Usprkos nekoliko izvrsnih nastupa kao što su bile domaće utakmice protiv Arsenala i Liverpoola, Kovačićevu sezonu obilježila su njegova dva stara neprijatelja: nedostatak kontinuiteta te manjak okomitosti, odnosno konkretnosti po suparnički gol. Kao igrač na posudbi, s 51 odigranu utakmicu u svim natjecanjima, ne može se reći da nije dobio pravu priliku, ali drugi podatak – onaj o prosječno 61 minuta po susretu govori u prilog tome kako je dobar dio sezone izlazio ili ulazio kao zamjena.
Skromni utjecaj u fazi napada doveo je do mizernog konačnog učinka bez gola uz samo dvije asistencije u cijeloj sezoni. Brojke nisu bolje ni kada se pogleda naprednija statistika: 0,7 ključnih dodavanja i 1,7 pokušaj driblinga po utakmici te jedna kreirana velika prilika i 28 udaraca u sezoni — od kojih su samo četiri završili unutar okvira gola. Jednostavno premalo za igrača s reputacijom trostrukog osvajača Lige prvaka.
Bolja reakcija konkurenata
Postoje tri razloga koji su uzrok tome. Prvi je činjenica da nije prošao pripreme i morao je ad hoc uskočiti u sastav. Druga dva razloga su samo nastavak priče koja se ponavlja otkako je otišao iz Dinama.
Dok s jedne strane posjeduje iznimne vještine s loptom u nogama, u igri bez nje je često igrač manje, što kasnije dovodi do slabog snalaženja u uskim prostorima — jer da bi stvorio višak na malom dijelu terena, moraš se prvo naći na pravom mjestu. Umjesto traženja prilike u suparničkoj niskoj zoni, što bi uz sjajnu duel-igru i kreativni potencijal mogao pretvoriti u rezultat, Kovačić se često izvlači izvan bloka kako bi služio kao — najčešće nepotrebna — dodavačka opcija i time olakšao posao suparničkoj obrani.
Ako postoji određeni problem koji Kovačića sprječava igrati bolje, zašto se ne radi na njegovom ispravljanju, nego se on ponavlja u svim klubovima gdje je igrao? Odgovor je vrlo jednostavan — nije bilo potrebe za tim. Osvajanje Lige prvaka i nastup u finalu je nogometni vrh koji rijetki dostižu. Možda je zbog toga postao žrtva svog (preranog) uspjeha.
Kada Kovačić ne bi ispunio očekivanja na utakmici, Sarrijeva je najčešća odluka bila uvođenje Rossa Barkleya. Bivši Evertonov igrač se bolje snašao na Kovačićevoj poziciji te je u manje nastupa i minuta zabio šest puta te dodao još pet asistencija. Iako je znao biti njegov džoker s klupe, Talijan nije previše vjerovao Barkleyu zbog njegove upitne igre u obrani te čestih gubitaka posjeda, i tu je Kovačić ostvario malu pobjedu. Ipak, pravu konkurenciju dobio je promocijom Rubena Loftus-Cheeka, koji je učinkom nadmašio obojicu iako je dobio najmanje prilike. Loftus-Cheek postao je zapravo ono što je Sarri želio: stalna prijetnja u zadnjoj trećini i jedini pravi Robin belgijskom Batmanu. Usprkos skromnoj minutaži od samo 1.995 minuta u sezoni, odnosno 40 utakmica, uspio je doći do brojki od 10 golova i pet asistencija, a unutar okvira je pucao 15 puta više nego Kova.
Bolja reakcija konkurenata za poziciju preusmjerila je Kovačića prema drugim ulogama u sredini. Kako je Chelsea imao prilično dugu sezonu, dovoljan broj utakmica osigurao je nekoliko prilika Kovačiću kao zamjeni za Jorginha te N’Gola Kantéa. Za obje opcije ima argumenata, barem u određenim situacijama. Za razliku od osmice koja traži igru između linija i veći učinak blizu suparničkog gola, uloga povučenog playmakera osigurava doprinos u organizaciji napada i veliki broj kratkih dodavanja, u čemu se Kovačić najbolje osjeća.
Problem s percepcijom
Kovačićev je paradoks u tome što nije dovoljno napadački dobar da bi igrao bliže golu, a opet nema naviku igranja zadnjeg veznog kroz kontekst obrambene odgovornosti, što će ga ograničiti na sudjelovanje isključivo u utakmicama u kojima je Chelsea favorit.
Dok je Sarri odlučio prihvatiti Juventusov poziv i tako zaokružiti put od dna do vrha u talijanskom nogometu, prije nekoliko dana je objavljeno kako će Kovačić ostati u Chelseaju. Nimalo zanemarivo, njegov ostanak u Londonu Real Madridu je plaćen 45 milijuna eura, što je zapravo najskuplji transfer hrvatskog igrača u povijesti.
Jedini razuman razlog zašto su ga u Chelseaju odlučili toliko platiti je skraćeni izbor mogućih pojačanja uzrokovan kaznom koja uključuje zabranu transfera u sljedeća dva prijelazna roka. To se odnosi na registriranje novih igrača — a s obzirom na to da je Kovačić prošle sezone kao posuđeni igrač bio upisan u klupske knjige, nije bilo zapreke za njegovo dovođenje. Zbog nedostatka manevarskog prostora morali su pristati na Realove uvjete, a to je plaćanje 45 milijuna eura za igrača koji se nije uspio izboriti za prvu postavu te s 25 godina na leđima nema etiketu elitnog talenta.
Također, uključujući Dannyja Drinkwatera te povratke Masona Mounta i Tiémouéa Bakayoka s posudbi iz Derbyja, odnosno Milana, Chelsea će u predstojećoj sezoni imati sedmoricu igrača za tri vezne pozicije. Kovačićeva prednost je iskustvo igranja na sve tri, što mu garantira dovoljno minuta u sezoni. Možda je upravo uloga ‘univerzalnog’ veznjaka ono što ga čeka u budućnosti. Primjerice, zbog dobre obrane će moći pokrivati lijevu osmicu protiv jačih suparnika, zatim zadnjeg veznog ili desnu osmicu kad je momčad u ulozi favorita. Također, mogućom Kantéovom ili Jorginhom ozljedom Chelsea ne bi imao opciju na njihovim pozicijama i tu Kovačićev dolazak dobiva smisao.
Tada ne bi postao nositelj igre, na što asocira navedeni iznos odštete, ali ne bi više imao očekivanja onog dijela javnosti koje će uvijek u njemu vidjeti mlađeg, boljeg i većeg. I dovoljno ga zakočiti da to nikada ne postane.
Zato je percepcija najveći problem klasificiranja Kovačića kao igrača. On posjeduje iznimni talent te rijetku kombinaciju tehničkih i fizičkih kvaliteta, objedinjenih u njegov lajtmotiv trka s loptom i osvajanja prostora. No, ako igrač iz određenih razloga ne koristi svoju posebnu vještinu u dovoljnoj mjeri, onda on nije taj igrač kakvim ga se opisuje. Tada opisi postaju osobne želje.
Upravo se to događa kod Kovačića. U svemu što radi, njega se još promatra kao talentiranog, nedovršenog, izabranog, u službi imaginarnog. Nakon odigranih osam seniorskih sezona, možda je vrijeme na njegove učinke gledati kroz stvarnost, ono što sada prezentira na terenu, a ne što mislimo da bi mogao ili morao biti.
