Kada su Los Angeles Clippers u ljeto 2019. doveli Kawhija Leonarda i Paula Georgea, NBA liga je dobila novog contendera predodređenog da u najkraćem roku uzme titulu. Podsjetimo se, samo par mjeseci ranije Leonard je s Raptorsima uzeo titulu a PG je u Thunderu završio kao treći u utrci za MVP-ja. Clippersi su time ostvarili mokri san brojnih momčadi u ligi: dobili su duet krila koja igraju u oba smjera, zvijezde koje žele igrati zajedno i još su ih ubacili na roster prepun zahvalnih igrača zadatka.
Izgledalo je savršeno, a završilo ozbiljnim fijaskom na kraju prve sezone. U doigravanju su Clippersi u drugoj rundi s rezultatom 4:3 ispali od Nuggetsa. Bio bi to još jedan regularni posrtaj kao takav da Clippersi zapravo nisu imali vodstvo od 3:1 u seriji i dvoznamenkastu prednost na poluvremenu u sve tri posljednje utakmice. I uspjeli su to prokockati, što je tako svojstveno franšizi s luzerskom stigmom na čelu, teškim povijesnim naslijeđem i sadašnjosti koja u tom momentu nije postajala nimalo ružičastija s novom titulom LA Lakersa.
Nedugo zatim, kako to biva nakon rezultatskog kraha, prljavi veš je počeo izlaziti na vidjelo. Saznalo se da su Clippersi možda i imali vrhunski roster, ali ne i momčad.
Svlačionica je bila otrovana narušenim međuljudskim odnosima, a sve je počinjalo od Leonarda i Georgea. Njima dvojici nije bio dovoljan uobičajeni status superstar igrača, htjeli su još više od toga. Navodno su imali svoje tjelohranitelje i osobne trenere, birali su utakmice koje žele igrati, određivali su sebi minutažu tijekom utakmica, mogli su otkazati timske treninge, imali su zasebna mjesta u svlačionici, odvojena od ostatka momčadi. Ljudi koji su trebali voditi primjerom i upravljati kolektivom u potpunosti su se odmetnuli od njega i postali zasebni entitet. Naravno da je to izazvalo negodovanja kod ostatka rostera, posebno starosjedilaca koji su im okrenuli leđa, a čak ni najbolja dadilja NBA lige Doc Rivers nije mogao spasiti stvar.
Clippersima se još uvijek ne može u potpunosti vjerovati jer u stanju su ne pojaviti se na nekim utakmicama. Ali da su na tragu nečega ili su već pronašli to nešto – jesu
U ovu sezonu su Clippersi ušli s nekoliko promjena.
Razbili su klan nezadovoljnih suprotstavljen Leonardu i Georgeu, za novog trenera su postavili Tyronna Luea, još jednu dobro poznatu dadilju u ligi, i u trade deadlineu su doveli Rajona Ronda, po novome omiljenu amajliju svih contendera čija je uloga trebala biti upravljanje ne primarno napadom nego svlačionicom, kada to već Leonard i George nisu znali. Dodatak u obliku Ronda — koji je, doduše, znao i razoriti svlačionice — bio je znak da Clippersi ne žele ponoviti lanjsku sezonu i da su naučili lekciju o važnosti kemije i zajedništva u momčadi.
Prijetio je fijasko
Usprkos promjenama i neospornom talentu koji su imali na raspolaganju, Clippersima više nitko nije vjerovao. Kawhi neće odjednom preko noći postati pravi lider, a George ne samo da nema tu lidersku reputaciju, nego je slabašnim predstavama u prethodnom doigravanju pomalo izgubio i onu igračku. Da bi vratili povjerenje, Clippersi su prvo trebali pokazati da mogu biti momčad, i to s velikim M.
Pozitivnih naznaka da bi se to moglo dogoditi bilo je u regularnoj sezoni. Najočitiji znak bila je modificirana igra u napadu. Lue je stavio naglasak na spacing, small-ball postave i kretanje lopte; Clippersi su smanjili broj izolacija, povećali broj pick and roll napada i lopta je kroz slash and kick igru odlično kružila i dolazila do igrača u najboljim pozicijama, uglavnom na trici koju su Clippersi realizirali najbolje u ligi.
Problem je bio na drugom kraju parketa. Igra u obrani je ukazivala da Clippersi niti ove godine nisu spremni. Sve do All-Star vikenda imali su prosječnu obranu, iako su se njihove petorke redovito sastojale od igrača koji su ‘obrambeni plus’ igrači. Uostalom, kako možeš imati tek prosječnu obranu ako na bokovima imaš Leonarda i Georgea, na pleju Pata Beverleyja i u reketu Ivicu Zupca? Uz to još imaš Marcusa Morrisa i Nicolasa Batuma ako želiš preuzimati sve.
Dio odgovora na ovo pitanje leži u tome da je Lue ove sezone dosta eksperimentirao s obrambenim shemama, drugi dio u ozljedama i propuštenim utakmicama upravo Leonarda, Georgea, Beverleyja i Sergea Ibake. Treći dio odgovora, koji je dosta znakovit, krije se u činjenici da ni Leonard ni George nisu narasli kao lideri koji vode primjerom. Bilo je jako puno trenutaka u sezoni u kojima su njih dvojica odmarali dok bi Morris i Batum čuvali, primjerice, Jaylena Browna i Jaysona Tatuma. Bijeg od odgovornosti glavnih igrača zasigurno od Clippersa nije mogao napraviti momčad.
Takva situacija je prijetila Clippersima još jednim epskim fijaskom od sezone. I sve je vodilo tome već u prvoj rundi protiv Dallasa. Nakon prve dvije utakmice Dallas je imao dvostruki break i vodio 0-2. Očekivano, Clippersi nisu imali toliko problema zabijati, ali isto tako očekivano, imali su problema obraniti se.
Luka Dončić ih je uništavao i opet smo gledali kako se stvari iz regularne sezone ponavljaju. Na početku serije Beverley i Morris su bili najčešći Dončićevi čuvari, iako su se događale i sulude situacije da su Clippersi nonšalantno na njega switchali i Zupca i očekivano bili kažnjeni gotovo svaki put nakon takvog poteza. Što je najgore, Dončiću su se pridružili i ostali suigrači ukazujući na grozotu od obrane Clippersa i generalno disfunkcionalnost momčadi. Slušati Luea kako nakon druge utakmice govori da imaju sve pod kontrolom i u svojim rukama bilo je urnebesno. Teško je reći odakle je crpio takvo samopouzdanje. Ili je samo znao da mora ostati miran pred igračima da bi osigurao mir.
Gotovo identična serija
No, Lue je u nastavku serije odradio vraški dobar posao. U prve dvije utakmice protiv Dallasa se nije proslavio, ali ih je iskoristio da prikupi informacije, obradi ih i pripremi se za nastavak serije u kojoj je na koncu odnio pobjedu nad vrsnim taktičarom kakav je Rick Carlisle. Lue je prilagodio rotaciju, izbacio Zupca iz startne postave i limitirao mu minute. Oslonio se isključivo na small-ball i pronašao je skrivene adute u igračima kao što su Luke Kennard i Terance Mann. Nekim igračima poput Reggieja Jacksona ostao je vjeran čak i kad ih nije išlo, što se na koncu isplatilo; neke je, poput Ronda i Beverleyja, brzinski zaledio na klupi, pokazujući trenersku pragmatičnost i odlučnost da ne robuje imenima na dresu. Čovjek je doista osigurao mir ekipi svojim potezima i psihološkom pripremom nakon čega su Clippersi izjednačili na 2:2.
Dallas je poveo u petoj i Clippersi su se ipak morali suočiti s potencijalnom eliminacijom. I tu se dogodio dosta važan moment: ukazao se Kawhi Leonard.
Nije sporno da je cijelu seriju dotad bio najbolji igrač svoje momčadi, ali u iduće dvije utakmice igrao je kao najbolji igrač lige. Iako su Clippersi i dalje switchali, preuzeo je Dončića u obrani kao inicijalni čuvar i u šestoj utakmici uništio Dallas s 45 poena i scorerskom lekcijom u posljednjoj četvrtini. Čovjek je i u šestoj i u sedmoj utakmici pružio sigurnost momčadi, toliku da smo po prvi put u sezoni mogli reći da je napokon uzviknuo (ili bolje reći, prošaptao): “Za mnom!”, a ne: “Naprijed!”
Serija protiv Jazza u drugoj rundi došla je prebrzo za Clipperse. Između sedme protiv Dallasa i prve utakmice protiv Jazza imali su dan odmora. Nabrijani Jazzeri su ih, sa šest dana odmora između pete utakmice protiv Memphisa i prve protiv Clippersa, dočekali na volej u obje utakmice i poveli 2-0.
Ponovio se Dallas, što je bilo užasno frustrirajuće, jer čovjek doista nije znao kakve predstave očekivati od Clippersa i u kakvom će se izdanju pojaviti. Bez obzira na sve otegotne okolnosti, momčad njihova kalibra ne bi sebi smjela to dopuštati. Ono što im je radio Dončić, nastavio je Donovan Mitchell. U prve dvije utakmice pored opet nepostojeće obrane Clippersa izgledao je kao najbolji igrač serije. U osnovi, Clippersi igraju gotovo identičnu seriju kao protiv Dallasa. Uspjeli su izjednačiti nakon što je Lue opet izbrusio taktiku i pripremio ekipu.
Obrisi potencijalno šampionske momčadi
Leonard je opet dominantan, ali je velika novost za momčad što se ukazao George. U ovoj seriji njih dvojica jašu u tandemu. U trećoj i četvrtoj utakmici obojica su zabili preko 30 poena, što su napravili tek četiri puta u svoje dvije zajedničke regularne sezone i dva playoffa. Dominiraju protiv Jazzove obrane kojoj ipak nedostaje visine na perimetru da mečira ovakva dva krila. Clippersi dobivaju i tricaški dvoboj protiv Jazza i uspijevaju iscijediti više od klupe u zadnje dvije utakmice.
Ali ono što je ključno za njihove aspiracije i kemiju momčadi opet je obrana.
Mitchell isporučuje svoju kvotu poena i pogađa nevjerojatno teške šutove, ali su u trećoj i četvrtoj utakmici Clippersi zatvorili suparniku sporedne opcije. Mitchella često udvajaju na picku i preuzimaju, ali ključan su detalj rotacije nakon toga. Skupljaju se u reket, štite obruč, potom rotiraju prema perimetru i opet igraju snažno na loptu, rade presing i pokušavaju se nametnuti čvrstinom. Praktički su oduzeli sve Jazzerima.
Koliko god smo u obrani Clippersa u regularnoj sezoni vidjeli manjak kemije i neke stare boljke, toliko trenutno možemo vidjeti obrise potencijalno šampionske momčadi i pronađene kemije unutar ekipe. Doista, nema boljeg načina za demonstraciju momčadskog jedinstva od igranja obrane. To nisu samo hustle potezi i bacanje na glavu za loptom. To je komunikacija, sinkronizirano kretanje petorice igrača, čuvanje leđa suigraču i povjerenje da će doći pomoć. Obrana i njen intenzitet su često glavni pokazatelji koliko je tko unutra. U napadu će šutovi i ulaziti i izlaziti, ali pristup u obrani i egzekucija dogovorenog su minimum koji se mora zadovoljiti da bi imao šansu nešto napraviti.
Clippersima se još uvijek ne može u potpunosti vjerovati jer u stanju su ne pojaviti se na nekim utakmicama. Ali da su na tragu nečega ili su već pronašli to nešto – jesu. Momčad koja dvaput nadoknadi 0-2 i igra obranu kao što je trenutno igra Lueova momčad, sigurno ima stabilnu svlačionicu i dovoljno samopouzdanja. Ono što ih je lani koštalo rezultata ove bi sezone mogao biti njihov forte.
