Na kraju krajeva, prosječna starost teniske publike, poentiraju to stalno ti ‘progresivci’, iznosi 63 godine. Taj smo podatak nedavno mogli čuti i u sportskoj rubrici RTL-ova dnevnika — točnije, u prilogu koji je izvještavao o Time Tennisu, egzibiciji koja se prošli petak održala u Makarskoj s ciljem promocije upravo tih novih, za mlađu publiku znatno atraktivnijih pravila.

Radi se o projektu iza kojeg stoji Feliks Lukas, poznati borac za pravdu u hrvatskom tenisu, a organizatori će reći i da se radi o “globalnom brendu i revoluciji u svijetu sporta”. Što je točno ‘globalno’ u projektu koji nije privukao velika imena iz svijeta tenisa (izuzev hrvatskog zeta Marcosa Baghdatisa, koji je bio trener jednoj od ekipa) te koji je bio relativno slabo medijski popraćen čak i u Hrvatskoj? To ostaje nejasno. Doduše, na tribinama teniskog centra u Makarskoj skupilo se oko 500 ljudi iz “čitave Dalmacije i regije”. Ostaje nejasno i što je točno revolucionarno u samo još jednoj inačici tog skraćenog tenisa. Dobro, organizatori imaju u planu i formiranje (nekakve) sportske lige, a kažu i da će koncept tenisačima i tenisačicama osigurati fiksne prihode; kako će to točno ostvariti opet ostaje pomalo nejasno.

Tenis i dalje ne iskorištava na pravi način potencijal koji se zove ‘nova publika’. To je, međutim, nešto o čemu se u teniskoj zajednici gotovo i ne priča

Jedna od tih rijetkih prominentnih ličnosti koje su prisustvovale ovom nezaboravnom eventu bio je i Ivan Dodig, koji je tim povodom rekao da se uz nova pravila više neće događati da idemo kuhati kavu (ili nešto takvo) dok u pozadini na ekranu ‘gori’ teniski meč samo da bi nam onda bila servirana ta informacija o prosječnoj starosti teniske publike.

Taj je podatak inače u javni diskurs počeo plasirati Patrick Mouratoglou, poznati teniski trener čije je znanje o samoj igri neupitno, ali i čovjek koji nemali dio svog vremena posvećuje peglanju vlastitog imidža i (samo)promociji nekih svojih projekata. Tako je prije otprilike tri godine dotični (dramatično) objavio da prosječna starost teniske publike iznosi 61 godinu, dodajući i da je ona prije 10 godina iznosila 51, ali i da će za 10 godina iznositi 71. O samoj apsurdnosti ovakvog zaključivanja ne treba uopće trošiti riječi, ali možda je indikativno spomenuti da je Mouratoglou u to vrijeme organizirao svoj premijerni Ultimate Tennis Showdown, još jednu egzibiciju koja promovira ta nova, mlađoj publici zasigurno atraktivnija pravila (igra se na vrijeme, igrači imaju 15 sekundi prije servisa itd…).

Puristi-dinosauri

Svakako je onda važno spomenuti i to da je spomenuti podatak izvučen iz jednog malog istraživanja teniske publike na kabelskoj televiziji u Sjedinjenim Američkim Državama. Ne da nam ono ništa ne govori o ostalih nekoliko stotina milijuna ljudi koji na različite načine prate tenis — znamo i da mlađa generacija sve manje gleda televiziju — nego bi se moglo pomisliti da pojedinci taj podatak upotrebljavaju tendenciozno ili su makar slabo informirani i naivni.

Cijela priča o tenisu kao de facto ‘dosadnom’ sportu koji ne ide u korak s vremenom sagrađena je, dakle, na jednoj u najmanju ruku manipuliranoj premisi, a niz podataka vezanih za atraktivnost ‘proizvoda’ pričaju sasvim drugačiju priču.

Za početak je možda dostatno osvrnuti se na nagradne fondove turnira koji u posljednje vrijeme stalno rastu.

ATP je nagradni fond završnog Mastersa lani podigao na rekordnu razinu, isto kao i ukupni nagradni fond svih ATP turnira za ovu sezonu, a najveći prize money u povijesti podijeljen je i na Challenger Touru. To ide u korak s rastom ATP-jevih komercijalnih prihoda, koji su nakon kratkog šoka u 2020. u idućoj godini ponovno dosegli rekordnu razinu. Sve je to popraćeno i rekordnom posjećenošću samih turnira; primjerice, 2019. je zabilježena najveća posjećenost na turnirima u jednoj sezoni (4,82 milijuna ljudi), a Grand Slamovi svako malo izvještavaju o novoj rekordnoj posjećenosti njihovih turnira. Sve to dobrim dijelom vrijedi i za WTA Tour.

Porast gledanosti bilježe i televizijske kompanije, a isto vrijedi i za streaming servise kao što su Eurosport (bivši Eurosport Player) i Tennis TV; za ovo potonje zasigurno nisu zaslužni ljudi koji će ubrzo u penziju. Također, jedno istraživanje iz 2019. koje je obuhvatilo 3.085 ispitanika (stranica 44) pokazalo je i da famozni milenijalci, kao i Generacija Z, ne misle da su teniski mečevi predugi, a njihov je rezultat pritom korelirao s rezultatima ostalih generacija; tek 13-14 posto ispitanika smatralo je da mečevi predugo traju. Naravno, istraživanje vjerojatno ne daje potpunu sliku o tome, pa daleko od toga i da su u tenisu stvari idilične, kao i da zbog svega ne treba razmišljati o budućnosti. Uostalom, ATP još od 2017 testira nova pravila na NextGen finalnom turniru.

Međutim, pričati o tenisu kao sportu kojeg prate samo nepopravljivi puristi-dinosauri i koji je valjda na rubu izumiranja upravo je tendeciozno ili u najmanju ruku pokazuje kronični nedostatak informacija.

Kad smo već spomenuli i tu dužinu mečeva, zanimljivo je primijetiti da je prosječni meč prvog kola nedavno završenog Mastersa u Šangaju trajao 114 minuta, dok je meč drugog kola u prosjeku trajao 103 minute; samo jedan jedini meč od njih 63 (jedan je završio predajom i zato ga nismo uzeli u računicu) trajao je preko tri sata i on je, naravno, bio jedna od najboljih, ako ne i najbolja priča u ta prva dva kola (Félix Auger Aliassime vs. Márton Fucsovics). Pričati, dakle, čak samo i o ‘dugim’ mečevima — bez ovog da su ‘dosadni’ — opet je u najmanju ruku deplasirano.

Problem pristupačnosti

Ti dugi mečevi koji se uistinu povremeno događaju, neovisno o tome pričamo li sad o best of three ili best of five, daju takav specifični identitet ovom sportu. Tenis svoju popularnost duguje upravo i takvim, povijesnim mečevima koji ga onda ujedno čine jednim od najzahtjevnijih sportova na svijetu. Ti su dugi i u pravilu dramatični mečevi često najbolja priča ili, ako hoćete, najbolja (samo)reklama generalno za tenis.

Ono o čemu eventualno možemo pričati je to da u tenisu ima premalo aktivne igre — samo 17-18 posto — što je opet dosta više u odnosu na neke druge sportove; to je, međutim, tema za neku drugu priliku.

Tenis, na kraju krajeva, ima jedan drugi problem koji ti navodni progresivci ne stavljaju na dnevni red. On, naime, još uvijek ima tu elitističku ili ekskluzivističku auru oko sebe i još uvijek nije široko dostupan masama; ili barem ne onoliko koliko bi mogao biti.

Općepoznato je da se radi o skupom sportu, ali nimalo nevažno nije ni to što je nepristupačan velikom broju (potencijalnih) rekreativaca; pogotovo ako ga želite igrati zimi ili ga igrate zimi, a da to nije u jutarnjim satima preko tjedna. Čak i ako se, dakle, uspijete ‘zakačiti’ za ovaj sport, on je nemalom broju ljudi nepristupačan, a još veći problem predstavlja činjenica da ga zapravo nije lagano pratiti. Pritom ne pričam o (pre)skupim ulaznicama u Splitu ili kartama za neke druge, veće teniske događaje — iako se i to uklapa u ovaj kontekst — već o njegovoj (ne)dostupnosti putem televizijskih kanala ili streaming servisa.

Recimo sad da se netko mlađi zainteresirao za sport zbog meča Carlosa Alcaraza i Novaka Đokovića u finalu Wimbledona; ne biste rekli, zbog još jednog dugog i dramatičnog teniskog meča. Ako taj netko želi pogledati njihov idući meč ili možda samo meč jednog od njih dvojice, a pritom nema neki sportski paket ili generalno naviku gledanja televizije, morat će platiti mjesečnu pretplatu u iznosu od 15 dolara Tennis TV-u; za nekoga tko tek počinje istraživati tenis, složit ćete se, to i nije baš malo (ako ne želi streamati, naravno). To, međutim, ne uključuje Grand Slamove koje je moguće gledati preko Eurosporta (pet eura mjesečno), a ako je taj netko iz Hrvatske, Wimbledon ne može gledati ni preko tog streaming servisa, već mu ostaje opcija ‘običnog’ streama ili da turnir prati preko kladioničarskih stranica.

To je samo djelić puno kompleksnijeg problema, zbog čega se stvarno može zaključiti da tenis i dalje ne iskorištava na pravi način potencijal koji se zove ‘nova publika’. To je, međutim, nešto o čemu se u teniskoj zajednici gotovo i ne priča, a fokus je iz nekog razloga usmjeren na tu priču o navodnoj zaostalosti sporta te potrebi da se (radikalno) mijenjaju pravila. Pritom ne želim reći da ne treba razmišljati o budućnosti, kao i da sva ta silna pravila treba unaprijed otpisati, ali kad u obzir uzmete činjenicu da je tenis u ovom trenutku i dalje iznimno popularan sport s tendencijom rasta — pa tako i među tom mlađom generacijom koju se katkad tretira kao da koletkivno pati od ADHD-a — onda zapravo postane jasno zašto se ta priča toliko forsira.

I možemo se samo nadati da njeni kreatori neće krojiti budućnost tenisa.