“Ne znam izražavam li se dobro, ali to je nešto što možda razumijete”, pokušavao je već neko vrijeme objasniti što želi reći Nadal, na onom svojem nespretnom, ali šarmantnom španjolsko-engleskom. “Dakle, danas sam imao taj osjećaj, i to je stvarno jedan dobar osjećaj. Uživao sam. Patio sam tijekom meča, ali uživao sam u svim problemima koji su se pojavljivali”, kazao je pa još dodao: “Enjoy, enjoy suffering, no?”.

Bilo je to, doduše, već 30. siječnja, negdje oko tri u noći valjda, kad je Rafa na press konferenciji prisutnima pokušavao objasniti zašto je, pobogu, igrao tenis do u sitne noćne sate. Dobro, ipak je to bilo finale Australian Opena, a onda i jedan od onih mečeva koji naizgled nikad neće završiti. Rezultat? Pa i nije toliko bitno, ali ajde: 5-7, 6-4, 6-2, 6-7, 7-5 za Noleta. Pet sati i 53 minute igre, najduže finale Grand Slama u povijesti, a kako to i biva u takvim mečevima, moglo se komotno i još odužiti; tko zna, da je Rafa iskoristio break priliku u zadnjem gemu meča, možda bi na tom terenu, u tom kavezu, ostali do same zore.

“Možda sam imao sličan osjećaj u nekoliko mečeva, ali nikad ništa ovakvo. Bilo je to nevjerojatno izvantjelesno iskustvo”

“Meč iz 2008. bio je za mene nešto posebniji”, referirao se Nadal na finale Wimbledona protiv Rogera Federera. “Ali stvarno shvaćam da je ovaj meč bio poseban, i vjerojatno meč koji će mi ostati u pamćenju. Ne zato što sam izgubio, nikako, već zbog načina na koji smo igrali.”

Taj meč 2012. ni jedan, ni drugi nisu mislili izgubiti — i na koncu ga i nisu izgubili, neovisno o tome što će ostati zapisano. Njegov je povijesni značaj u tome što je, iako se već neko vrijeme jasno naziralo, definitivno u stranu potisnuo tenisku eleganciju i gracioznost, a što dobro ocrtava činjenica da je od 2011. do kraja 2016., kad je tenisom vladala najjača konkurencija u povijesti, Federer osvojio jedan jedini Grand Slam, mnogi su mislili i da mu je to posljednji. U prvi je plan zato došla, ovako ugrubo rečeno, sirova fizička snaga, grajndanje s osnovne linije, ali mnogi će — često oni koji vole neutemeljeno jamrati da je prije bilo bolje — tome dati preveliki značaj; stvar je u tome što ova dvojica tenis najbolje igraju u glavi. Stvar je u tome što samo najviše od svih vole patit i spremni su na to.

“To nije trenutak o kojem treba misliti”

Đoković i Nadal spremni su svesti se na golu životinjsku funkciju, na borbu za preživljavanje. Ne znam, ali nije li u tome i bit? Bez obzira igrate li na terenu broj 7 na Krugama ili u večernjem terminu na Rod Laver Areni? Bilo kako bilo, tranzicija je započela još upravo 2008., kad je Federer svrgnut s trona i kad se počela formirati Velika četvorka, a u svoju završnu fazu ući će 2011., kad je Đoković odigrao jednu od najboljih sezona u povijesti igre, osvojivši tri Grand Slama, uz u jednom trenutku 41 pobjedu zaredom. Meč protiv Nadala u Australiji, pak, potvrdit će da se uistinu radi o monstrumu koji ima naum stizati tada Federerovih 16 naslova, kao i to da nadolazeći epski mečevi baš i neće imati onako romantičnu notu kao onaj iz Wimbledona 2008.

Bit će to, pojednostavljeno rečeno, pitanje života i smrti.

“Danas nisam imao mentalnih problema protiv njega”, vraćamo se sad na Rafinu presicu. “U 2011. sam imao puno tih mentalnih problema“, bio je iskren kao i inače.

Te 2011. Nadal je izgubio svih šest mečeva protiv Đokovića, od toga dva čak i na zemlji, a svih šest dogodilo se i u finalima: redom u Indian Wellsu, Miamiju, Madridu, Rimu, Wimbledonu i US Openu. Ti su mentalni problemi proizlazili iz činjenice da se pritom osjećao poprilično nemoćno.

Nole je, nakon što je gotovo četiri godine gledao u leđa Rogeru i Rafi, te godine počeo igrati iznimno agresivno, približio se osnovnoj liniji i istodobno radio ono što je najteže raditi — kupio je rano lopticu, odnosno igrao s puno rizika, ali i jako malo griješio. Usto je, za razliku od drugih, bio spreman bekendom napasti Rafin forhend i na taj način dobiti još jednu opciju u otvaranju terena. Sve u svemu, dobrim dijelom i zbog besprijekornog reterna, oduzimao je vrijeme Rafi i tjerao ga u preduboku defenzivu, a onda i u deficit sa samopouzdanjem i psihološke probleme, postavši pritom igrač koji je intenzitetom ubijao čovjeka koji je upravo to radio svima drugima.

“U zadnjem gemu, kad sam servirao, imao sam osjećaj da je stvarno pokušavao ući u bekend i forhend, da je išao na sve ili ništa”, priča sada Đoković. Istina je takva da je Nadal podigao razinu agresije i rizika još i puno prije, pogotovo početkom četvrtog seta, kad se činilo da će stvari završiti onako kako su završavale proteklih šest puta — da će izvući nešto, možda jedan set na svoju fanatičnost, ali i ništa više od toga.

“Istina je da sam na 30-15 napravio veliku pogrešku”, referirao se Nadal na to da je kod 4-2 i 30-15 u petom setu na svojem servisu promašio lagani bekend tek za koji milimetar. “Ali to nije trenutak o kojem treba misliti. To je samo jedan od njih u meču koji je trajao šest sati.”

Energija petog seta

Nadal je uvijek bio sposoban sagledati širu sliku — zbog čega će u konačnici ući u seriju pobjeda nad Đokovićem, uključujući i dvije na hardu — pa je podsjetio na to da je kod 4-3 za Novaka u četvrtom setu bio suočen s tri vezane break lopte, samo da bi odigrao: forhend winner, servis-winner, bekend winner, as i servis-winner, pa svojom fanatičnom proslavom zapalio publiku koju će pak u isti čas ugasiti kiša, odnosno prekid od 10 minuta. Dogodilo se to nakon točno četiri sata igre, nekih 10 minuta do ponoći, a 40 minuta kasnije, Nadal će uzeti i tie-break, pa valjda tada, onako šaptom u prolazu upitati Noleta: “Hoćemo li skupa umrijeti?”…

Sad je već 4-4 i ništa-ništa u petom setu, publika je na rubu trećeg ili četvrtog orgazma, a Nole leži na podu.

U kutu, taman iza njega, blinka: pet sati i 23 minute. Nije odlučio sam umrijeti, već ga je Rafa maločas natjerao da odsprinta nekih 90 ili 100 metara s promjenom pravca; odigrali su jedan od onih poena koji su obilježili ovu eru koja polako nestaje, jednu od onih iscrpljujućih izmjena, točnije poen od njih 31. Da, u nekim drugim okolnostima to za ovu dvojicu i nije tako strašno puno, ali u ovima se događa to da tijekom poena obojica odjednom umuknu jer naprosto nema smisla trošiti snagu još i na svoje prepoznatljivo glasanje.

Samo koju minuticu kasnije, još uvijek kod 4-4, ali sada 40-30 za Rafu, Nole odigrava jedan od onih udaraca koji su obilježili eru u nestajanju, svoj retern winner, na što stric Toni Nadal, poput pravog gospodina i nimalo prijetvorno, plješće. Te su dvije scene možda i najupečatljivije; scene zbog kojih se, kako to i biva u takvim mečevima, u jednom trenu iliti valjda tamo nakon četiri sata i 40 minuta igre, zapitate je li uopće važno ono što će ostati zapisano, tko je taj vražji pobjednik.

“Možda sam imao sličan osjećaj u nekoliko mečeva, ali nikad ništa ovakvo”, referirao se Đoković na količinu patnje koju je iskusio, pa i sam potvrdio da je svejedno uživao. Koliko su na koncu bili izmoždeni nabolje ilustrira ona scena za vrijeme ceremonije, kad su tijekom poslovično ispraznih govora organizatora i sponzora jedva stajali na nogama, prije nego što su konačno dobili stolice.

“Bilo je to nevjerojatno izvantjelesno iskustvo”, prisjećao se jednom Đoković i pogodio žicu. Bilo je to nešto što se, u mečevima koji traju i traju, u jednom trenu jednostavno počne odvijati u glavi i negdje tamo, u zraku; da, možete padati, može vas boljeti, mogu vam krvariti žuljevi na rukama ili na nogama, ali vi zapravo i volite patiti. Spremni ste na to jer obožavate tu energiju petog seta, energiju koju vi i vaš rival najintenzivnije osjećate, ali koju smo, zahvaljujući ovoj dvojici, tog 29. siječnja 2012. svi skupa osjećali.

I kako i ne bismo, kad su ljudi bili spremni ići do samog kraja.