Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Meč koji nikad nije završio

Onaj mitski susret Federera i Nadala u finalu Wimbledona 2008.

Zadnja izmjena: 14. srpnja 2020.

U odnosu na veliku većinu drugih sportova tenis ima jednu bitnu i pomalo skrivenu prednost, barem za nas koji ga gotivimo. Naime, teniski meč, a pogotovo onaj koji se igra na tri dobivena seta, može trajati i trajati.

Ne znam za vas, ali često imam dojam da kakva nogometna, a da ne pričam o rukometnoj predstavi, naprosto prođe u tren oka. Da mi tih 60 ili 90 i kusur minuta naprosto nisu dovoljni. Da želim još. Teniski meč, a pogotovo taj na tri dobivena seta, može ponuditi upravo to “još”, može izvući rezervu, prije svega, neočekivanih emocija. Može ponuditi vrtlog ili klackalicu emocija koje se izmjenjuju tijekom tri, četiri ili pet sati, a razina naše emocionalne uključenosti i pobuđenosti postane takva da se nerijetko po završetku meča osjećamo potpuno ‘prazni’, kao da nam je netko isisao dušu.

Pritom je ta razina emocionalne uključenosti tim veća jer se lakše poistovjetiti i saživjeti s akterima meča, lakše je osjetiti njihov nerv i puls; postoje naprosto oni trenuci u meču kad je za njih, a onda i za nas, svaki vražji poen mali gol, kad je svaki poen čin za sebe, a načini na koji se ti činovi smjenjuju djeluju kao da ih je netko namjerno hiperbolično inscenirao. Posebno je fascinirajući onaj varljivi dojam da bi ekstaza i zapravo katarza lako mogli izostati, da bi meč mogao završiti svakog trena, samo da bi kakav izvanzemaljski, recimo, bekend passing taj osjećaj odagnao te meč usmjerio u makar još jedan poen, makar još jedan gem, ili makar još jedan set…

Upravo su takvi mečevi, ti koji traju i traju, uvelike obilježili ovu eru, i upravo smo zbog takvih mečeva, nebrojeno puta poželjeli da se oni nikad ne završe.

“Ajmo zaustaviti ovo i dati im dva trofeja, a oni neka ponovno dođu iduće godine”

Sve je počelo tog 6. srpnja 2008. Onim mečom.

Dugo, ali baš dugo, barem kad pričamo o travnatoj podlozi, Roger Federer, već tada smatran kakvim Božjim poslanikom, nije osjećao strah uoči meča. Ovaj put jest. Federer, tip koji je na teren izlazio u bijelom odijelu i time samo naglašavao svoje navodno božansko poslanje, a koji je toga dana, možda i iz tog pretjeranog respekta prema suparniku, na teren izašao u mrvicu decentnijem izdanju, onoj svojoj bež dolčeviti. Osjećao je, dakle, strah uoči finala Wimbledona, turnira koji je osvajao već pet godina zaredom. Na travi, podlozi na kojoj je imao upisanih 65 pobjeda zaredom, upisavši zadnji poraz 2002., u prvom kolu Wimbledona, onaj od Marija Ančića.

Na milost i nemilost Rafi

Momak od 26 godina, koji je figurirao kao neprikosnoveni broj 1 od veljače 2004., koji je već imao 12 osvojenih Grand Slam naslova, i za kojeg su već tada mnogi lamentirali da je Najveći, znajući da je zapravo pitanje vremena kad će dostići onih 14 Petea Samprasa.

Zapravo, da kojim slučajem iz kućne radinosti strica Tonija Nadala nije iznikao taj golobradi ljevoruki nabildani mladić koji će tog dana na teren izići u pomalo reperskom izdanju, majici bez rukava te onim dugim i širokim hlačama, već bi to bio učinio; imao bi i pokoji Roland Garros u džepu, a teniski bi mečevi bili sasvim siromašni, lišeni one posebnosti da traju i traju.

“Moj problem je bio taj što sam od Rafe mjesec dana prije, u finalu French Opena, izgubio na užasan način”, izjavit će godinama kasnije Federer. “Uništio me. Otpuhao me s terena”, reći će bez trunke zadrške.

Uništiti i otpuhati nekoga s terena značilo bi satrati ga sa 6-1, 6-3, 6-0, a što je ujedno bio Nadalov četvrti uzastopni Roland Garros, također i 11. pobjeda protiv Federera u 17. njihovu ogledu; jest, da, devet od toga, uz jedan poraz, upisao je na zemlji, ali ti su mečevi na zemlji imali veliku važnost iz razloga što su znatno potkopavali Federerovo samopouzdanje. Zamislite da ste nesumnjivo najbolji igrač svijeta, da vam tepaju kao da ste nadprirodno biće, ali da vas istovremeno na zemljanoj podlozi netko nemilosrdno gazi, katkad i na način da se ni ne oznoji. Istovremeno, takav omjer snaga davao je Rafi vjeru da ga možda može pobjeđivati i na drugim podlogama, i sve u svemu, ti su mečevi na zemlji imali veliki psihološki utjecaj na Federera.

Problem je zapravo bio u načinu na koji je gubio.

Apsolutno nitko nikad — ni prije, a ni poslije, nije mogao na taj način ogoljeti slabosti Federerova jednoručnog bekenda; već smo to puno puta ovlaš spominjali, ono s kakvim se poteškoćama jednoručni bekend susreće u matchupu s Rafinim forhendom i top spinom, koliko ga tjera u defenzivu te prepušta golemi komad terena, iliti — koliko ga prepušta na milost i nemilost Rafi.

Mnogima će se takva Rafina taktika protiv Federera učiniti prejednostavnom, ali to je uistinu bilo tako; upravo je zato u jednom trenu imao omjer od 23-11 protiv njega, ali ono što je još brinulo Švicarca bila je činjenica da je Rafa već duže vrijeme bio bitan faktor i na travi; gubio je 2006. i 2007. od Federera u finalu Wimbledona — prvi put 3-1, drugi put 3-2 u setovima, u meču u kojem je imao nekoliko break lopti u petom setu, ali koji je na koncu izgubio 6-2, jer je, kako sam kaže, psihološki klonuo.

“Federer je mogao pobijediti, ali ja nisam mislio izgubiti”

Meč iz 2008. je, pak, imao ono što je mečevima koji traju i traju nasušno potrebno — dramu petog seta; uostalom, on skoro nije završio, barem tog 6. srpnja. Završilo je 6-4, 6-4, 6-7, 6-7 te na koncu 9-7 u petom za Rafu, nakon četiri sata i 48 minuta igre, iliti nakon ukupno šest sati, računajući i dva prekida zbog kiše. Da Nadal nije brejknuo Federera kod 7-7, ili da se meč dovukao do 8-8, bio bi prekinut; završio je netom prije pola 10, a već neko vrijeme Oko sokolovo nije bilo u funkciji jer je bilo premračno.

“U jednom sam trenutku pomislio da neće nikada završiti”, kazat će kasnije čovjek s najboljim sjedalom na centralnom terenu, sudac Pascal Maria. “Pomislio sam čak i da ne bi trebao završiti. Ne želimo pobjednika. Želimo dva pobjednika! Ajmo zaustaviti ovo i dati im dva trofeja, a oni neka ponovno dođu iduće godine”, dodat će u šali u kojoj ima puno istine.

Kod 3-3 u trećem setu Federer je izgledao gotov i bila je to veća prekretnica nego onaj prvi prekid zbog kiše koji je netom poslije uslijedio; gubio je 2-0 u setovima i počeo je srljati, pogotovo s nerezonskim izlascima na mrežu, te je bio suočen s tri vezane break lopte… Samo da bi tip osvojio pet poena zaredom; u onom epskom tie-breaku četvrtog seta je, pak, spasio potom i dvije meč lopte. Da, jednu onim kultnim, božanski dobrim bekend passingom, koji valjda u cijeloj godini nije odigrao tako dobro. Spasio je zatim i dvije vezane break lopte kod 5-5 u petom setu, spasio je i kod 7-7 ukupno tri break lopte prije nego što će ga Rafa brejknuti, a spasio je i još jednu meč loptu kod 8-7 za Rafu. I sve je te propuštene prilike, kojih je u takvom meču u pravilu malo, Rafa uspio potisnuti. Jučer je jučer

“Mogao sam izgubiti finale, ali nisam mislio podbaciti”, pričat će Nadal. “Bio sam spreman boriti se do kraja. Federer je mogao pobijediti, ali ja nisam mislio izgubiti”, kazat će te nehotice usput otkriti zašto je već tada, sa svega 22 godine, nosio one tapeove za patele na oba koljena.

Romantična drama

Baš negdje pri kraju meča, kad je već neko vrijeme publika istovremeno skandirala “Rafa/Roger”, BBC-jev komentatorski dvojac nije više puno pričao; jednostavno, Andrew Castle, a pogotovo Tim Henman, bili su svjesni veličine trenutka. Bili su svjesni da gledaju razinu tenisa kakvu nikad prije nisu vidjeli. Bila je to nova, dotad neviđena razina psihološke i fizičke ustrajnosti i izdržljivosti, nešto što naprosto nije bilo s ovoga svijeta.

Puno je toga govorilo i u kadru često lice Björna Borga, koji je sve spokojno i blaženo promatrao iz lože i koji će kasnije ustvrditi da se radilo o najboljem meču svih vremena. U percpeciji mnogih to je i danas najveći svih vremena, dijelom baš zato jer se tako snažno urezao u pamćenje; no, kao što smo istaknuli u uvodu — njegova je veličina, osim u samoj činjenici da je uistinu bio veličanstven, i u tome što je najavio eru mečeva koji traju i traju, eru u kojoj je pretpostavljati neke mečeve drugima neka vrst svetogrđa.

Dakako, postoji još jedan moćan i pomalo očit razlog zašto je stekao mitski status.

To je onaj da ljudi jednostavno favoriziraju Federera i Nadala, romantizirajući njihovo rivalstvo koje je tada dobilo novu dimenziju, čak i tu ljubavnu, s elementima romantične drame; jer koliko je god bilo veliko razočaranje ili sreća jednoga ili drugoga, u očima obojice mogla se zamijetiti golema količina respekta, pa i uzajamne zahvalnosti, ono što rivalstva već i mogu iziskivati.

Bio je to i dan kad je Federer odlučio da će igrati do kad treba; nije on to nikad eksplicitno izrekao, ali Rafa je ujedno tog dana skinuo etiketu specijalista, osvojio prvi nezemljani Slam te utro put onom što će postati danas. Postao je rival u punom smislu te riječi, onaj koji će Federera svladati i koji mjesec kasnije, u finalu Australian Opena iduće godine.

Cijela je ta 2008. bila svojevrsna prekretnica, godina koja je pokazala Federerovo ljudsko lice, ali i pomalo neljudsko onih koji su ga ganjali; Novak Đoković je još početkom te godine osvojio svoji prvi Slam, onaj u Australiji, a Andy Murray je na US Openu upisao prvo GS finale, gdje ga je pobijedio upravo Federer. Godinu je završio kao četvrti igrač na svijetu te kumovao formiranju Velike četvorke; Nadal je konačno skinuo Federera na broju 1, Đoković mu je na trećem mjestu puhao za vratom, a u top 10 su se ukrcali Jo-Wilfried Tsonga i Juan Martin del Potro

Iliti pojednostavljeno rečeno — započela je era onih mečeva koji traju i traju. Era mečeva koji u našim sjećanjima nikad nisu, i nikad neće završiti.

Ne propusti top članke