U sinoćnjem Otvorenom dogodila se scena u kojoj je Željko Kerum, na konstataciju Mislava Togonala kako su javni natječaji u kojima se političkom trgovinom unaprijed dogovori tko će dobiti mjesto nezakoniti, reagirao tako da je šokirano upitao: “Kako?!?” Kerumu je, naime, normalno da na javnoj televiziji kaže kako je unaprijed sve dogovoreno i da javni natječaji nisu tu da prođe najbolji kandidat jer stvari tako naprosto funkcioniraju. Nama je normalno da nam je to urnebesno duhovito. Sve je stvar percepcije.
Neovisno o sudačkim odlukama i o Zoranu Mamiću koji je u samo četiri dana izgubio vjeru u sustav u kojem do jučer nije bilo nikih problema, Dinamo je u uvodnih 20-ak minuta derbija odigrao sjajan nogomet.
Mislav Oršić je zabio dva sjajna gola iz svog karakterističnog udarca i na taj način je pokazao klasu, ali Dinamo je i mimo toga odigrao jako dobro, možda i najkompletniji period utakmice u ovoj sezoni HNL-a i protiv Hajduka koji uopće nije bio loš na otvaranju. Stvar je u tome da je Dinamo u tih 20-ak minuta nakon primljenog gola bio zbilja odličan.
Mamić se ponovo odlučio za postavljanje Brune Petkovića i Marija Gavranovića kao tandema, jednako kao što je to napravio protiv Osijeka i protiv Gorice. Petković, doduše, igra nešto povučenije te služi kao ‘magnet’ za duge lopte iz prve faze izgradnje napada, a onda te lopte distribuira dalje Lovri Majeru, Oršiću i Arijanu Ademiju. Iz ove perspektive, to izgleda kao priprema za utakmice u Europskoj ligi.
Hajduk je žrtvovao dobar dio opasnosti u zadnjoj trećini kako bi dobio obrambenu stabilnost po izgubljenom posjedu. Stvari su se promijenile u drugom poluvremenu
Zamjenom mjesta Petković i Gavranović prelako stvaraju kaos u suparničkim obranama, čak i onima koje su puno ozbiljnije od Hajdukove. Petković počne postavljen bliže suparničkom golu, natjera stopera da ga ‘pokupi’ i onda se povlači prema veznom redu u međuprostor, a Gavranović se podiže prema liniji zaleđa i ondje vreba poziciju u kojoj može iskoristiti svoje instinkte za gol. Na taj način njih dvojica tjeraju obranu da komunicira — ili će napraviti preuzimanje, ili će i obrambeni igrači zamijeniti mjesta.
Kad Petković primi loptu u međulinijskom prostoru, počinje biti primarni razigravač momčadi. Može izdržati duel i prilično mu je teško oduzeti loptu, dobar je tehničar i vidi da su na drugoj strani Majer, Oršić i Joško Gvardiol, opet trojica sjajnih tehničara i vrhunskih kreatora koji mogu bez ikakvih problema suparniku stvoriti višak, čak i na puno većoj sceni od HNL-a. Uostalom, sva trojica su to već dokazala u Europskoj ligi, a i protiv Hajduka su bili odlični.
Hajdukov korak naprijed
Mamić se kroz ovakve utakmice sprema za specifičnog suparnika i provjerava opcije koje je prije koristio sporadično, a Hajduk se prvo mora generalno spremiti i pronaći svoju igru.
“Neovisno o rezultatu, momčad je napravila dobar korak naprijed u gradnji igre”, izjavio je nakon utakmice Paolo Tramezzani. “Razlog za određene promjene u igračkom kadru je velik broj utakmica. Trenirajući ovu momčad sam vidio mnogo igrača koji su dobro reagirali i željni su igre.” Međutim, u dobrom dijelu prvog poluvremena taj korak naprijed i nije bio pretjerano dugačak u odnosu na jesenski dio prvenstva.
Dok je Luki Ivanušecu bila ukazivana pomoć — dakle, u trenucima dok je Dinamo na terenu imao igrača manje — Hajduk je organizirao napad iz zadnje linije.
Mario Vušković iznosi loptu iz svoje polovice i ulazi u suparnički dio terena bez pritiska na sebi. Njegova meta je jasna, traži Miju Caktaša (označenog zvjezdicom) koji se nalazi u džepu slobodnog prostora polulijevo. No, ono što sugerira da korak nije pretjerano dugačak je automatska reakcija ostatka momčadi. Nekoliko igrača Vuškovićevo podizanje prati na način da se spušta natrag i samim time se onemogućuje da napad bude dobro organiziran.
Tramezzani je na taj način osigurao bolju obrambenu strukturu, što velikim dijelom objašnjava zašto Dinamo nije stvarao šanse nakon Oršićevih golova. David Čolina prati Vuškovićevo podizanje automatskim spuštenjem, spušta se i Stanko Jurić, ali i ostatak momčadi se skuplja prema sredini. Nitko od njih što prilaze, osim možda Umuta Nayira, zapravo ne traži primanje lopte, svi samo zauzimaju pozicije s kojima će održati obrambenu kompaktnost, jer u slučaju da Vušković krivo doda i izgubi posjed, iza lopte su ostala petorica igrača, a šesti, sedmi i osmi su bili dovoljno blizu da reagiraju.
Problem je u tome što na taj način pati napad. Hajduk nema širinu na lijevom krilu. Caktaš prima loptu i nalazi se u idealnoj poziciji da zatvori trokut s Čolinom i Janijem Atanasovom, pri čemu će imati situaciju tri-na-dva protiv Kévina Théophilea-Catherinea i Gavranovića, koji je preuzeo Ivanušecovo mjesto. Međutim, Čolina je postavljen previše nisko i Caktaš ne može razigrati dubinu preko njega, tako da napad gubi prednost i ulazi u slijepu ulicu, iako je početna pozicija bila sasvim solidna.
Konkretni primjer je anegdotalan i dodatno ga naglašava činjenica da je Hajduk u tom trenutku na terenu imao figuru više nkoja mu je olakšavala izgradnju napada i koja mu je stvorila ekstremno povoljne uvjete, ali slične stvari su se događale veći dio prvog poluvremena. Hajduk je naprosto strateški žrtvovao dobar dio opasnosti u zadnjoj trećini kako bi dobio obrambenu stabilnost i kako bi po izgubljenom posjedu imao dovoljno ljudi iza lopte.
Otvaranje u drugom dijelu
Drugi faktor je taj što je Tramezzani na Poljudu točno devet dana. Nije prošao pripreme s momčadi, odradio je dva gostovanja i iz te perspektive bi bilo nepošteno, pa i zločesto, suditi treneru i njegovoj napadačkoj strukturi. Iza njega je tek pet ili šest treninga i nemoguće je očekivati da sredi puno toga, a zašto je trener doveden toliko kasno i zašto mu je skraćen manevarski prostor — to je pitanje za one koji su u klupskoj hijerarhiji iznad njega.
Stvari su se promijenile u drugom poluvremenu kada je Tramezzani napravio adaptacije i umjesto Bassela Jradija uveo Ivana Dolčeka. Nakon toga Hajduk je postao opasniji.
S Dolčekom, ali i Marinom Jakolišem koji je prešao na krilo, Hajduk je dobio širinu u napadu kakvu nije imao u prvom dijelu s obzirom na to da je Caktaš često ulazio prema sredini. S druge strane, Tramezzani nije izgubio puno u obrambenom aspektu, jer i Dolček i Jakoliš su dobar dio sezone odigrali kao bekovi, tako da je kroz njih dobio taj radni aspekt koji mu je trebao da limitira Dinamo u prve dvije faze izgradnje napada.
Pogotovo to vrijedi kad Čolina (označen zvjezdicom) ulazi prema sredini kao dodatni vezni igrač. On to radi implicitno, onamo ga vodi igra i osjećaj, a ne Tramezzanijevi zahtjevi, ali to je zanimljiv dio jer s Čolinom u sredini Hajduk zadržava bolju strukturu u obrambenoj tranziciji, budući da drži sredinu u slučaju gubitka lopte, ali ima i bolju strukturu u napadu jer Atanasov preko njega može okrenuti stranu i razigrati krilo koje daje širinu. Zasad je riječ o spontanom kretanju igrača koje nije dio trenerovih zahtjeva, ali potencijalno može biti zanimljiva sistemska opcija protiv momčadi koje će se braniti u dubokom bloku.
Još jedna prednost igre s krilima je činjenica da Caktaš može igrati ono u čemu je najbolji, posebno kada igra s Umutom. Umut se dobro kreće i ima naviku igrati leđima te brzo odlagati loptu, tako da se njegova spuštanja u međuprostor bolje nadopunjuju s Caktaševim dubinskim kretnjama nego što je to slučaj kad je u igri Dimitrios Diamantakos. Na takvim temeljima Tramezzani može nešto graditi za nastavak sezone.
Sve je stvar percepcije. Iz nogometne perspektive — a ovo je taktička analiza, za druge stvari će bit drugih tekstova — derbi je bio jedan od boljih u zadnje vrijeme. Konkretan Hajdukov početak, Dinamovih sjajnih 20-ak minuta kojima je Mamić pokazao kolika je kvaliteta kojom raspolaže, a onda Hajdukovo preuzimanje kontrole utakmice i nekoliko dobrih šansi u drugom poluvremenu nakon što je Tramezzani napravio adaptacije kojima je otvorio igru.
Iz nekih drugih perspektiva, nenormalne stvari su u našem društvu odavno postale normalne.
