Od 23 igrača s kojima je Zlatko Dalić osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, samo je osam reprezentativaca bilo dio momčadi koja se četiri i pol godine kasnije iz Katara vratila s brončanom medaljom. Preostalih 15 sudionika ruske delegacije možemo podijeliti na dvije skupine. Prvu čini sedam ili osam igrača koji su imali značajnu minutažu na samom SP-u i u kvalifikacijama za njega. Jednom riječju — nositelji. Dobar dio te grupe se umirovio, drugi dio se oprostio od reprezentacije, a treći je prekrižen nakon sukoba s Dalićem. Druga skupina su putnici; igrači koji su bili u krugu reprezentacije, ali nisu odigrali više od 20 posto minuta i čija je uloga bila u drugom ili trećem planu.
Tih sedmorica ili osmorica dio su normalne fluktuacije igrača u reprezentaciji. Neki od njih danas nisu dio momčadi jer imaju debelo preko 30 godina i karijera im je u očekivanoj silaznoj putanji. Bili su dio momčadi, na trenutke su mogli pomoći i na trenutke su bili bitni kotačići koji su uskakali iz drugog plana, ali biologija je odradila svoje i dogodio se pad performansi. Drugi su još u najboljim godinama, ali su imali probleme s ozljedama koje su im osakatile karijeru i zbog kojih nikad nisu realizirali potencijal, a treći su, da budemo potpuno realni, poziv dobili kao nagradu za dobro odigranu HNL sezonu i nikad nisu ni imali neku projiciranu ulogu u reprezentaciji.
Jedini koji se ne uklapa u nijednu kategoriju je Tin Jedvaj.
Njegov je slučaj prilično neobičan. Jedvaju su u Rusiji bile 22 godine i karijera je bila ispred njega. Nije bio HNL igrač, već je bio napravio transfer u Romu, a iza toga su ga Talijani prodali u Bayer Leverkusen za koji je odradio 65 bundesligaških utakmica prije nego što se u Kalinjingradu zakotrljala lopta na utakmici između Hrvatske i Nigerije.
Nije se do kraja adaptirao na seniorski nogomet, loše čita situacije i ne donosi dobre odluke. Ponavljaju mu se pogreške i ne pokazuje nikakve znakove napretka
Uostalom, Jedvaj je bio dio reprezentacije na Europskom prvenstvu 2016. i dobio je 90 minuta u utakmici protiv Španjolske, a sličnu ulogu je odigrao u Rusiji kad mu je Dalić dao priliku da nastupi u utakmici protiv Islanda koja nije imala rezultatsku težinu. Sve to pokazuje da je imao projiciranu ulogu u reprezentaciji. Mogao je pokriti poziciju desnog beka, ali na njega se u javnosti gledalo kao na budućnost na stoperskoj poziciji koja je u tom trenutku izgledala puno tanje nego sad.
Na kraju krajeva, Jedvaja je i Dalić koristio netom nakon završenog Svjetskog prvenstva. U prvom izdanju Lige nacija je odigrao 75 posto dostupnih minuta, a Dalić ga je koristio i u obje prijateljske utakmice u tom ciklusu. Nakon toga je odigrao pet od osam kvalifikacijskih utakmica za Europsko prvenstvo, početak drugog izdanja Lige nacija te dvije prijateljske koje su se smjestile između.
Krivulja razvoja
Kad se podvuče crta, Jedvaj je nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji odradio 15 utakmica u dresu hrvatske reprezentacije od 20 mogućih. Bio je standardni reprezentativac i Dalić ga je koristio kako bi krpao lijevi i desni bok. Upravo je to najbolje opisivalo njegove igračke karakteristike. Jedvaj je bio stoper, ali imao je odlične fizičke i tehničke sposobnosti. Mogao je iznositi loptu, bio je brz i mogao je ponavljati sprintove, tako da ga se dalo iskoristiti i na bočnim pozicijama.
Zapravo, Jedvaj dijeli puno svojih karakteristika s Joškom Gvardiolom. Gvardiol je uvijek bio viša razina talenta, imao je puno jači imidž u javnosti — za čiju procjenu nisu relevantni hrvatski mediji, nego strane konzultantske kuće i specijalizirani skauti — i vjerojatno je riječ o drugom najzanimljivijem prospektu u kadetskom uzrastu hrvatskog nogometa u zadnjih 20-ak godina, odmah iza Alena Halilovića. Znalo se da je stoper, ali je ulazak na višu razinu nogometa odradio kao bočni igrač kako bi se adaptirao na nove uvjete prije nego što se spustio natrag na stopera.
Jedvaj nije bio baš taj kalibar mlade zvijezde, ali je bio debelo podcrtan u bilježnicama skauta europskih klubova. Ako ništa, zbog toga što ne možeš naučiti nekoga da bude brz i prirodno čvrst u duelu kao što je to bio on. Mogao je pokriti bočne pozicije, ali kombinacija vještina upućivala je na to da ima predispozicije postati dobar stoper koji može iznositi loptu i držati zadnju liniju visoko jer ima brzinu kojom može pokrivati dubinu.
Međutim, Jedvaj nije realizirao svoje potencijale. Marko Pjaca i Marko Rog iza sebe imaju seriju ozljeda i kod njih će to uvijek ostavljati, ako ništa, neku vrstu mira. Jedvaj nije imao nikakvih ozbiljnih ozljeda. Najduži izostanak u karijeri je 13 utakmica koje je propustio krajem 2015. zbog ozljede zadnje lože. Jednostavno, čovjek se ugasio.
Gotovo svi mladi igrači, a posebno stoperi koji prelaze s juniorskog na seniorski nogomet, imaju zajedničku krivulju razvoja. Prvo slijedi strelovit skok u formi, ponajprije zato što se ne očekuje od mladog igrača da se nosi sa starijim igračem, a onda i zbog njihova pristupa kad ulaze s istim samopouzdanjem kao da igraju s juniorima. Zatim uslijede neizbježne pogreške, sami igrači se suoče s realnošću da nisu toliko dominantni kao što su bili u nižem razredu, mijenjaju pristup i događa se blagi pad u formi. Taj pad nakon nekog vremena prestaje i hvata se konstanta na platou koji mladi igrač drži dok se potpuno ne adaptira na novu razinu nogometa u kojoj ne igra s vršnjacima nego s odraslim ljudima i dok ponovo ne krene igrati kao što je igrao kad je bio junior.
Uostalom, to je imao i Gvardiol, koji je praktički skrivio Dinamovo ispadanje od Ferencvárosa u Ligi prvaka. Ali Gvardiol je vrlo brzo došao u zadnju fazu u kojoj se s tog platoa forma lansira na vrhunac, viši od skoka koji se pojavio na početku.
Neispunjen potencijal
Efekt pada je posebno oštar prema stoperima jer njihove pogreške iskaču, ali isto prolaze gotovo svi igrači. Ako pričamo o trenutnim talentima, odličan su primjer Stipe Biuk i Martin Baturina. Ušli su u seniorske momčadi, ostavili su odličan početni dojam, a onda su ih suparnici počeli shvaćati kao prijetnju i forma je ušla u silaznu putanju. To je naprosto prirodni put kojim se najbolji uspiju lansirati naprijed. Najboljima od najboljih, kao što je Gvardiol, za to treba kraće vrijeme, ali gotovo nijedan vrhunski talent nema linearni rast.
I to nema veze s fizičkom snagom — jer da ima, Nikola Vlašić ne bi upao u onu zonu kad je u Hajduku, nakon jako dobrog starta, bio u nizu od 50-ak utakmica bez postignutog gola. Nije on tada bio previše fizički slabiji nego godinu kasnije, ali je počeo dominirati HNL-om jer je prošao proces sazrijevanja, psihološkog jačanja i motoričkog učenja te je krivulja razvoja skočila prema gore, a samim time mu je skočila i cijena.
Jedvaju je problem taj što je uvijek ostao na onom platou koji slijedi nakon inicijalnog pada forme. On je napravio prijelaz u seniorski nogomet, ali ni u jednom trenutku nije probio tu razinu i napredovao dalje. Odradio je ukupno 115 utakmica u Bundesligi, skupio je 26 utakmica u seniorskoj reprezentaciji, ima fizičke i tehničke karakteristike da igra nogomet na ozbiljnoj razini. Međutim, njegova je karijera išla iz Njemačke u Rusiju, pa sad u Ujedinjene Arapske Emirate jer nije podigao razinu svojih odluka. Nije se do kraja adaptirao na seniorski nogomet, loše čita situacije i ne donosi dobre odluke. Ponavljaju mu se pogreške i ne pokazuje nikakve znakove napretka.
Da je netko u 2018. godini uzeo popis reprezentacije za Svjetsko prvenstvo i tražio imena koja će igrati u Kataru, vjerojatno bi prekrižio Vedrana Ćorluku, Marija Mandžukića, Ivana Rakitića, pa vjerojatno i Luku Modrića. Teško da bi predvidio da u Kataru neće biti Jedvaja. On se nije uklapao ni u jednu od standardnih kategorija, ali negdje putem se potpuno izgubio. Igrački razvoj mu je stao, a igrački potencijal je ostao neispunjen jer je ostao u fazi koju je davno trebao pregaziti.
