Rudeš je već sada ispao iz HNL-a i može biti sretan ako upiše ijednu pobjedu, ali — pogotovo to vrijedi za dio sezone pod Robertom Prosinečkim — igra nogomet koji je puno više od klasičnog bunkera i pokušaja da kroz grubu igru dođe do rezultata. No, sama svijest da je takav autsajder u ligi i da drugi klubovi znaju kako će Rudeš ispasti odredila je je je način na koji su ušli u sezonu.

Istra, Gorica, Lokomotiva, a pogotovo Slaven Belupo i Varaždin mogli su svoje odluke donositi s drugačijom poslovnom logikom. Recimo, baš su Slaven i Varaždin imali ponudu za jednog iskusnog igrača koji ima svoje mušice i može stvoriti potencijalne probleme, ali bi definitivno bio pojačanje. Ni jedni ni drugi ga nisu odlučili potpisati. Zašto i bi? Neće biti prevaga koja će uvesti momčad u krug kandidata za europska natjecanja, a neće ni ispasti. Na kraju krajeva, nitko se nije odlučio uhvatiti za Ivana Krstanovića koji je prošle sezone pokazao da može biti prilično efikasan u smanjenoj ulozi. Ne zato jer bi Krstanović bio problematičan ili loš utjecaj, nego zato što je racionalan pristup uštedjeti tih 100-tinjak tisuća eura po sezoni.

Rijeka ima odličan napad i dovoljno stabilnu obranu, a Hajduk ima jaku obranu i dovoljno razrađen napad. I jedni i drugi su u oba pravca barem solidni

Prošle sezone nitko nije imao privilegij razmišljanja o štednji. Gorica je u zimskoj pauzi dovela igrače poput Dinu Štigleca i Filipa Mrzljaka, koji iza sebe imaju pristojne HNL karijere i sasvim respektabilne inozemne izlete. Recimo, Štiglec je s trima različitim momčadima igrao kvalifikacije za europska natjecanja, a Mrzljak s dvjema. Tim Matavž nije zabio golove zbog kojih je doveden, ali on u svom životopisu ima nastupe u klubovima liga Petice, transfer od sedam milijuna eura i nastupe u grupnim fazama Europa lige s trima različitim klubovima.

Gorica je spašavala prvoligaški status, ali kako su ondje dovodili Štigleca, Mrzljaka i Matavža, morali su reagirati i drugi. Slaven Belupo se pojačao Antoniom Peroševićem, Šibenik je pokušao s Dejanom Radonjićem, Zoranom Kvržićem i Dariom Čanađjom, Istra s Antom Majstorovićem i Matejom Vukom, a Varaždin s Domagojom Drožđekom.

Osijek: Dobar napad, užasna obrana

Ne znači to da ove zime neće biti dolazaka. Naravno da hoće, pogotovo s obzirom na to da će trebati pokrpati odlaske koji se očekuju. Međutim, prošle sezone se moralo reagirati i uložiti novac kako bi se zadržao korak s konkurencijom, bez obzira na to što je Gorica prošle sezone na zimskoj pauzi imala samo sedam bodova u 16 odigranih utakmica. Međutim, Gorica je bila konkurentna i ostali su znali da postoji mogućnost da napravi ono što je napravila na kraju sezone. Do tih sedam bodova je došla s 24 primljena gola i šestom obranom lige, a Rudeš je dosad inkasirao 40 komada, što kod klubova koji su ispred njega otvara prostor za mir, uštedu i guranje mladih igrača jer, za razliku od prošle sezone, znaju da su osigurali opstanak u ligi.

Rudeš nema ni kadar ni financijsku situaciju ni operativnu organizaciju za opstanak u HNL-u, a to znači da su Istra, Slaven Belupo, Varaždin i Lokomotiva na autopilotu.

Gorica je u nešto drugačijoj situaciji i ona trenutno jest u borbi za Europu. U zadnje tri utakmice je dvaput igrala doma, a zabila je samo jedan gol i upisala jedan od devet mogućih bodova, čime je kompromitirala pobjede protiv Hajduka i Dinama, ali je još uvijek poravnata s Osijekom.

Gorica je momčad s najmanjim postotkom posjeda lopte u ligi, ali ima impresivnu obranu. Nakon tri komada koja je inkasirala od Hajduka i još tri od Varaždina, pala je na treće mjesto po primljenim golovima, ali dugo vremena je bila na samom vrhu i Ivan Banić je odradio fantastičnu polusezonu. Gorica je šesta u ligi po oduzetim loptama, ali je treća po presječenim i treća je u kategoriji otklonjenih opasnosti. Radi vrlo malo prekršaja; 11,8 po utakmici, mrvicu više od Hajduka i Dinama, a manje od Rijeke i puno manje od Osijeka. Dakle, Gorica svoju šansu u hvatanju europskih kvalifikacija vidi u obrambenoj fazi, a mora popraviti napadački učinak jer je tek osma momčad po udarcima i šesta po kreiranim velikim prilikama.

Osijek, s druge strane, ima sasvim dobar napad, ali užasnu obranu. Zabio je 37 golova i to ga čini najefikasnijim napadom lige, stvorio je najviše velikih prilika i treći je po broju udaraca prema suparničkim vratima. Međutim, primio je 28 i od njega su lošiji samo Rudeš, Slaven Belupo i Istra, koji drže tri pozicije na dnu tablice. Zoran Zekić je donekle stabilizirao stvari i momčad je u 10 utakmica otkako ju je preuzeo primila 11 golova što nije sjajan rezultat, ali je i dalje neka vrsta napretka.

S obzirom na to da se Osijeku ove sezone nije ni predviđala borba za naslov prvaka, pozicija u kojoj se nalazi je donekle očekivana i favorit je za četvrto mjesto, ali situacija nije sjajna i Osijekova sezona ostavlja jak dojam razočaranja, pogotovo nakon ambicija koje je postavio Nenad Bjelica.

Dinamo: Raštimani orkestar

Slično vrijedi i za Dinamo, koji igra svoju najlošiju sezonu u zadnjih desetak godina. Momčad Sergeja Jakirovića ima najveći postotak posjeda lopte u HNL-u, najviše točnih dodavanja i driblinga, druga je po točnim centaršutovima i druga po udarcima. Međutim, tek je četvrta po stvorenim velikim prilikama i to je na tom četvrtom mjestu bliže Gorici i Lokomotivi na šestom i sedmom mjestu nego Osijeku i Rijeci na vrhu.

Dinamo je našao način kako uspostaviti kontrolu i konstantno ima inicijativu, ali se muči sa stvaranjem šansi. Dojam jalovosti posebno je bio naglašen kad je Bruno Petković bio ozlijeđen i Dinamo se toliko mučio da je “razočaranje” jedina riječ kojom se može opisati ova sezona.

U ljetnom prijelaznom roku prodani su Luka Ivanušec, Josip Šutalo i Dominik Livaković, ali Dinamo još uvijek ima uvjerljivo najskuplju momčad, najširi kadar i najviše individualne kvalitete, a veći dio sezone je izgledao kao raštimani orkestar, pogotovo u fazi obrane. Čak i kada se statistike skaliraju na broj posjeda i broj prilika koje Dinamovi igrači imaju za napraviti obrambenu akciju, a što je, logično, smanjeno jer imaju viši postotak posjeda lopte, Dinamo u gotovo nijednoj obrambenoj kategoriji nije blizu vrha. A neke od pogrešaka koje su napravili Boško Šutalo, Dino Perić, Maxime Bernauer i Stefan Ristovski neshvatljive su i teško ih se može opravdati.

Za razliku od Dinama koji je podbacio, Rijeka je odigrala debelo preko očekivanja i ima jasno prepoznatljiv stil igre. Jakirović je otišao, na njegovo mjesto je došao Željko Sopić, a Rijeka je nastavila igrati okomito, brzo i agresivno.

Zapravo, Sopić je još intenzivirao taj stil stavljanjem četiriju krila iza napadača i samo jednog klasičnog veznog koji im čuva leđa. Ostaje za vidjeti koliko će taj pristup ostati efikasan nakon što je Lindon Selahi poslan na klupu, jer njegova je moć popunjavanja sredine terena bila ključna u oslobađanju napadačkih potencijala Nike Jankovića i Tonija Fruka iz centralnih zona, ali Rijeka stvara prilike (dioba prvog mjesta), puca (najviše udaraca u ligi), postiže golove (drugo mjesto) i pogađa stative (uvjerljivo najviše pogođenih stativa); samo što Rijeka — za razliku od, recimo, Osijeka koji je isto impresivan u napadu — ima jako dobru obranu koja počinje sa Selahijem, ali ne treba zanemariti ni stopere, a pogotovo ne Ivana Smolčića koji ostaje kao dodatno osiguranje.

Rijeka je s dobrim razlogom toliko visoko i ono što je pokazala upućuje na momčad koja je pronašla svoj model igre i može lomiti suparnike ritmom. Imala je sreće s nekim udarcima s distance, imala je nesreće s nekim pogođenim stativama, ali utakmice s Lilleom su pokazale da može pratiti europski tempo i da je njen učinak u HNL-u čak podcijenjen. Nagrađen je pozivima u reprezentaciju koje su dobili Marko Pjaca i Marco Pašalić te pretpozivom Franji Ivanoviću, ali se nekako uzima zdravo za gotovo s obzirom na to da je Rijeka prošle sezone u ovo doba bila na dnu prvenstvene ljestvice, a i da je preko ljeta promijenila petoricu nositelja igre.

Nije čudo da su Hajduk i Rijeka na vrhu

Hajduk je obrambeno najbolja momčad HNL-a i to je tema za sebe. Međutim, ono što dijeli Hajduk i Rijeku je činjenica da je Rijeka nakon promjene trenera zadržala relativno sličan stil igre, a Hajduk ga je promijenio.

Zvuči gotovo nevjerojatno, ali Hajduk je u mandatu Ivana Leke bio uvjerljivo zadnja momčad po broju driblinga. Po posjedu lopte je bio četvrti, po broju upućenih udaraca peti, što je kompenzirano činjenicom da je dobar dio tih udaraca bio u stvarno dobrim situacijama i da se nije pumpao volumen, ali Hajdukov posjed lopte često je bio sterilan i bez rizika. Nije se driblalo, nije se pokušavalo probiti kroz sredinu i struktura je bila okrenuta tome da se momčad osigura od kontranapada.

Mislav Karoglan je to promijenio i Hajduk se počeo podizati. Obrana je ostala na visokoj razini; Zvonimir Šarlija, Filip Uremović i Mihael Žaper su pojačanja čiji je doprinos itekako usporediv doprinosu kakav za Rijeku imaju Pjaca, Ivanović i Pašalić, ali igra s loptom je postala uređenija. Hajduk se podigao do drugog mjesta po prosječnom postotku posjeda i točnih dodavanja, treći je po broju kreiranih velikih prilika, a gotovo je udvostručio broj uspješnih driblinga po utakmici. Na kraju krajeva, Hajduk je pod Karoglanom odigrao osam utakmica u kojima je postigao 12 golova, a primio je samo dva. Pod Lekom je odigrao 11 utakmica, a gol razlika je bila 13:8.

Osim toga, Marko Livaja je povećao broj svojih dodira s loptom, dolazi u bolje situacije i ponovo je povećao svoj doprinos igri koji je u jednom trenutku kod Leke bio potpuno marginaliziran, a i krilni igrači imaju veću potporu i nalaze se u boljem kontekstu nego u prvom dijelu sezone, pa samim time izgledaju bolje. Utakmica protiv Dinama, gdje su morali pokazati nešto samostalno i stvoriti višak na temelju individualne kvalitete, pokazuje koliko je Hajduku potrebno nadograditi prednju liniju, ali razrađeniji napadački sustav je Hajduk ostavio na prvom mjestu nakon krize u koju je upao pod Lekom.

I nije ni čudo da su Rijeka i Hajduk na vrhu tablice. Osijek ima sjajan napad i lošu obranu, Gorica obrnuto, a Dinamo ima individualnu kvalitetu, ali relativno jalov napad bez neke prepoznatljivosti i obranu sklonu pogreškama. Rijeka ima odličan napad i dovoljno stabilnu obranu, a Hajduk ima jaku obranu i dovoljno razrađen napad. I jedni i drugi su u oba pravca barem solidni; u sezoni u kojoj izravni suparnici imaju ovoliko problema, a veći dio donjeg doma na autopilotu, to je sasvim dovoljno za dobar rezultat.

Možda i takav koji će biti iznad inicijalnih predviđanja.