Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Bišćan nokautirao Dinamo

Rijeka je imala sreće, ali pobjeda u finalu kupa je prije svega zasluga njena trenera

Zadnja izmjena: 23. svibnja 2019. Igor Kralj/PIXSELL

Prije samo 11 dana Rijeka i Dinamo su odigrali prvenstvenu utakmicu koja je u suštini bila ‘kamilica’. Obojica su trenera odlučila iskoristiti relativno nebitnu utakmicu kako bi barem malo sakrili karte za finale Kupa i to se odrazilo na kvaliteti prikazanog.

Međutim, Igoru Bišćanu je i takva utakmica, poput boksača koji traži nokaut, poslužila kao poligon za utvrđivanje polazišne točke. Prvi put u sezoni Bišćan je na teren postavio formaciju s trojicom stopera, a usto je eksperimentirao s načinima preuzimanja u veznom redu i testirao koliko toga mogu pokriti njegovi bočni igrači. Rijeka je, doduše, izgledala neambiciozno i u nekim segmentima igre potpuno je nadigrana usprkos tome što je Dinamo imao tek četiri udarca u okvir gola, ali Bišćan je u suštini dobio ono što je tražio. Dobio je polazišnu točku, dobio je informaciju kako suparnik reagira na fintu, koje kombinacije koristi i gdje ostavlja prostor za nokaut.

I to je iskoristio na finalu Kupa.

Bišćan je odradio puno bolji posao od Bjelice u pripremi utakmice

Doduše, malo je adaptirao ideju. Bišćan je u analizi shvatio da nije mogao izlaziti u kontranapad jer nije imao dovoljno okomitosti na krilima, tako da je bio prisiljen napraviti zamjenu. Umjesto Stjepana Lončara je zaigrao Luka Capan, ali ne kao vezni igrač nego kao desni bočni. Na taj način Bišćan je napravio rošadu i oslobodio Zorana Kvržića, a preko njega dobio dimenziju više u pružanju širine i dubine napadu.

I s tim je potpuno pogodio jer je Kvržić, iako je kasnije skromno izjavio da tu titulu zaslužuje Simon Sluga, bio igrač utakmice.

Cijena defenzivne sigurnosti

Druga stvar koju je Bišćan morao promijeniti bio je izbor prvog napadača. Umjesto Jakova Puljića, čije je specifične kvalitete u igri bez lopte i kroz napadanje dubine trener promjenom uloge jako dobro iskoristio, u sastav je ušao Antonio Mirko Čolak zbog svoje sposobnosti da zadrži loptu u igri leđima. Sve drugo je više-manje bila replika onoga što je Rijeka odigrala na Rujevici u prvenstvenoj utakmici.

Postavio je momčad u 5-4-1 s bočnim igračima koji su iskakali prema krilima i veznom linijom koja je smanjivala distancu prema stoperima te na taj način oduzimala Dinamu priliku da kreira u međulinijskom prostoru.

Na istoj situaciji se vidi i zašto je Bišćan bio u pravu. Nenad Bjelica je postavio momčad u formaciju koja je nominalno bila 4-2-3-1, ali u kojoj su obojica bočnih igrača često ostajala ispod linije centra, u kojoj su Arijan Ademi i Ivan Šunjić bili centralni veznjaci iako je obojici jača strana destrukcija suparničkih napada, u kojoj su krila rijetko ulazila unutra i u kojoj je jedini igrač koji se kretao tražeći loptu u međuprostorima bio Dani Olmo.

S tako postavljenim Dinamom ovakva Rijeka defenzivno nije imala problema. Zadnja linija je igrala prilično nisko kako ne bi dopustila utrčavanja u dubinu; sve što je Dinamo pokušao na bokovima uspješno je branila jer je u 5-4-1 mogla duplirati krila, a sredinu je zatvorila kroz gustoću dvostrukog bloka i striktno praćenje Olma. Jedini problem je bio taj što je na početku utakmice bila premalo opasna prema naprijed.

Zbog želje da održe kompaktnost linija i da se stoperi ne izlažu visokim izlascima, Rijeka je osvajala loptu preduboko u svojoj polovici. To je značilo da je najdalji igrač kojem stoper u ovom trenutku može predati loptu Tibor Halilović, koji se nalazi u liniji kaznenog prostora, glavni organizator igre Domagoj Pavičić je još u vlastitom kaznenom prostoru, a Kvržić, koji je bio ispušni ventil, je ispred sebe imao Šunjića, Ademija, beka i obojicu stopera, te 80 metara prostora koji je trebao osvojiti. To je bila cijena koju je Bišćan morao platiti za ovakvu defenzivnu sigurnost.

Jasno je bilo da je Rijeci u takvom rasporedu snaga najbolja šansa bio prekid.

Bjelica standardno  brani kornere s Brunom Petkovićem zonski postavljenim na vrhu peterca jer želi iskoristiti njegovih 193 centimetra visine, dok su drugi visoki igrači koje ima na raspolaganju koncentrirani na suparničke skakače. Međutim, protivnici često gađaju baš taj njegov prostor. To je napravila Viktoria Plzeň u Europskoj ligi, a to je napravila i Rijeka.

Petković se naprosto nije snašao u čišćenju situacije, a Čolak je znao — vrlo lako moguće jer je imao dobru pripremu prekida s obzirom na to da ovo nije izolirani slučaj, ili možda zato što je osjetio gdje će lopta — kako to iskoristiti i Rijeka je povela, što je stavilo dodatni pritisak na Dinamo i još više ojačalo poziciju koju je Bišćan zauzeo na terenu. Odjednom je defenzivna postavka imala braniti vodstvo, a ne samo nulu.

Bočna dinamika i ulasci iz drugog plana

U drugom poluvremenu Bjelica je odmah promijenio stvari. Uveo je Marija Gavranovića i Marina Leovca, ali su se stvari promijenile i geometrijski na samom terenu.

Ademi i Šunjić su i dalje ostajali nisko kontrolirati sredinu i eventualnu kontru, ali Bjelica je podigao Leovca visoko, s tim da se Emir Dilaver (označen zvjezdicom na grafici) pozicionirao kao veza između obrane i bočne pozicije gdje je Dinamo sada imao poziciju dva protiv dva. S Olmom koji je premješten na desno krilo odakle je ulazio prema sredini, te dvojicom napadača koji su okupirali stopere i napadali prostor, Dinamo je postao jako opasan i Rijeka je bila na samom rubu.

Zapravo, recept je bio prilično jasan — bočna dinamika i ulasci iz drugog plana. Uostalom, jedan od ključnih faktora kod postignutog gola bio je Ademijev ulazak u kazneni prostor, za koji Rijeka jednostavno nema dovoljno igrača da ga isprati zbog načina pokrivanja prostora. U tom kontekstu postaje jasno da je Bjelici ponestalo zamjena kojima bi mogao poništiti pogrešnu postavku iz prvog poluvremena. Umjesto Ademija ili Šunjića puno više bi dao Amer Gojak zbog svojih navika pridruživanja napadu iz drugog plana jer, kako je to pokazala utakmica s Benficom, Gojak može promašiti šansu, ali on se u njoj nađe puno češće nego drugi.

Međutim, Rijeka je izdržala svoj knockdown. Sluga je obranio kazneni udarac koji je Damir Batinić dosudio nevjerojatno neodlučno, a tu je Dinamo i psihološki pao. Kvržić je majstorski iskoristio još jednu grešku Dinamove obrane i završava priču.

Konačnih 3:1 možda navodi na zaključak da je Dinamo bio individualno jako loš, a to i nije prava istina. U drugom poluvremenu Dinamo je imao dobrih segmenata igre s kojima je mogao preokrenuti utakmicu u svoju korist nakon što je Bjelica napravio taktičke i kadrovske promjene, ali Rijeka sasvim zasluženo uzima trofej pobjednika Kupa. Bišćan je odradio puno bolji posao od Bjelice u pripremi utakmice i tu se stvorila presudna razlika.

Kako je već pokazao ove sezone, Bišćan je majstor reaktivnog pristupa i ovakve utakmice su njegov dnevni boravak, nogometni kontekst u kojem se najugodnije osjeća. U prošloj utakmici je odredio polazišnu točku, snimio je kako suparnik reagira na različite stvari i strpljivo pripremio situaciju za nokaut. Imao je možda i dozu sreće — što zbog ranog gola iz prekida, što zbog toga što je Sluga obranio kazneni udarac, ali ispravio je svoje pogreške, ispravno je pročitao suparnika našavši rupe koje može iskoristiti i završio je posao sa stilom.

A trofej treću godinu zaredom u trećoj ekipi govori da to nije slučajno.

Ne propusti top članke