Dinamo je u Trnavi položio ispit zrelosti. Nakon 90 minuta nogometa na praznom Stadionu Anton Malatinský momčad Nenada Bjelice došla je na mali korak od ostvarenja sna koji traje gotovo pola stoljeća i sada je to mitsko ‘proljeće u Europi’ gotovo osigurano.
Trener je na konferencija za novinare uoči susreta naglašavao da su njegovi igrači koncentrirani isključivo na utakmicu, a ne na ono što ona može donijeti. Razlozi za bojazan, premda je Spartak šest puta jeftiniji i nesumnjivo neusporedivo manje kvalitetan od Dinama, bili su opravdani i momčad Radoslava Latala ispostavit će se kao najteža prepreka u dosadašnjem tijeku natjecanja po skupinama.
Ti strahovi nisu bili samo psihološke prirode, postojali su i striktno nogometni razlozi.
Za razliku od gotovo svih svojih prethodnika na Dinamovoj klupi, koji su često lutali i mijenjali pristup od utakmice do utakmice, Bjelica se od početka svog mandata jasno opredijelio za reaktivni stil igre i on je postao novi identitet ovog Dinama. Međutim, takvom pristupu, koji je donio uspjeh u prva dva kola ovosezonskog izdanja Europske lige protiv etabliranih, na papiru jačih suparnika, prijetilo je gušenje u Spartakovoj jedostavnoj igri bez rizika. Slovaci su nakon 32 kola prošle sezone u kojoj su se okitili naslovom nacionalnog prvaka primili 28 i postigli samo 42 gola. Iako su od tada promijenili trenera, bilo je jasno kakav zadatak je pred Dinamom.
Bjelica je preuzeo rizik i Salida je sinoć spasila Dinamo. Ademijevo spuštanje u zadnju liniju imalo je višestruki efekt
Bez prave mogućnosti da prepusti inicijativu suparniku i strpljivo čeka njegove pogreške, vrebajući prostor koji njegovi igrači ostavljaju iza svojih leđa, Dinamo je prisiljen izaći iz obrambenog bloka i stvarati prilike kroz vlastite mehanizme u posjedu lopte. Drugim riječima, izaći iz svoje zone komfora i raditi suprotno od onoga što mu odgovara i na što ga je Bjelica naviknuo.
Ključni potez
Prva reakcija na takav tip izazova bilo je pomicanje zadnje linije 20-tak metara bliže protivničkom golu. Marko Lešković i Dino Perić, koji su u početnoj postavi zamijenili suspendiranog Kévina Théophilea-Catherinea i ozlijeđenog Emira Dilavera, bili su zaduženi za organizaciju napada koji se utapao u suparničkoj obrambenoj strukturi. Markiranjem čovjek-na-čovjeka u klasičnom 4-4-2 rasporedu Spartakovi su igrači kontrolirali dodavanja iz zadnje linije za Dinamove vezne igrače i napadače, dok su suradnjom Alija Ghorbanija i Erika Grendela isključili pivota Arijana Ademija iz igre i na taj način onemogućili progres Dinamova napada.
Bez pripremljenih rotacija kojim bi razbio suparničko markiranje, Dinamo je bezuspješno kružio oko obrane domaćina i napade završavao nerezonskim pokušajima da dugim loptama pronađe svoje napadače iza suparničke zadnje linije. No, dok nešto takvo nije prolazilo gostujućoj ekipi, prošlo je domaćoj: u 32. minuti Jakub Rada dodavanjem iza leđa Dinamova veznog reda pronalazi Vakhtanga Chanturishvilija, koji je uvlačenjem u sredinu terena oslobodio lijevo krilo za Matuša Čonku. Spore reakcije Petra Stojanovića i Izeta Hajrovića omogućavaju Spartakovom beku neometan ubačaj. U neredu koji pravi Dinamova obrana pokušavajući ga iskontrolirati najbolje se snalazi Ghorbani, koji pogađa za vodstvo.
Na odmor se otišlo se dojmom da Dinamo teško može napraviti išta da u zadanim okolnostima promijeni situaciju. Činilo se da je 17 posto posjeda lopte više u odnosu na prvo poluvrijeme utakmice s Anderlechtom prevelika promjena za ekipu koja je navikla čekati, umjesto provocirati prilike. Iz takvog se pristupa izrodio tek jedan udarac unutar okvira domaćeg gola.
Tako je počelo i drugo poluvrijeme, ali nakon 15-ak minuta Bjelica radi ključnu prilagodbu; jednim potezom potpuno mijenja tijek utakmice i okreće je u korist svoje momčadi.
La Salida Lavolpiana jednostavan je, ali u pravim okolnostima i s pravim igračima izuzetno efikasan koncept koji je ime dobio po argentinskom treneru Ricardu La Volpeu, a popularizirao ju je, između ostalih, Pep Guardiola. Radi se o metodi iznošenja lopte iz zadnje linije tako da se izbjegne prva linija suparničkog pritiska. Mehanizam se sastoji od toga da se kod momčadi koja ima loptu zadnji vezni spušta u zadnju liniju između dvojice stopera, koji se onda mogu raširiti i pokriti veći prostor. To ‘rastezanje’ obrane posljedično omogućuje podizanje bekova prema naprijed i formacija se u posjedu efektivno pretvara u 3-4-3, donoseći ekipi nove opcije za dodavanje i numeričku prednost u zonama ključnim za prenošenje lopte iz posljednje linije.
Zvuči jako jednostavno, ali zahtijeva koordiniranost i razumijevanje među igračima, pa je puno lakše za objasniti nego za realizirati. U svakom slučaju predstavlja dodatni rizik jer ‘štekanje’ u provedbi može rezultirati katastrofom. Bjelica je preuzeo taj rizik i Salida je sinoć spasila Dinamo.
Konačni dokaz zrelosti
Ademijevo spuštanje u zadnju liniju imalo je višestruki efekt. Dinamo je dobio igrača više u organizaciji napada i učinio prvu liniju suparničke obrane, koja je do tog trenutka odrađivala značajan posao u njegovu usporavanju, beskorisnom. S Ademijem pozicioniranim između njih, Lešković i Perić su, za razliku od prvog poluvremena, s loptom u nogama mogli neometano prelaziti na suparnički dio terena, potiskivati Spartakovu odbranu i prisiljavati domaćina na rotacije.
Nastalu situaciju Bjelica pretvara u potpunu dominaciju na terenu podizanjem lijevog beka Amira Rrahmanija, koji kontinuiranim pridodavanjem napadu oslobađa Mislava Oršića, čija sposobnost stvaranja viška u izolacijama postaje Dinamov put do stvaranja prilika. S potisnutim protivnikom, nije trebalo dugo čekati da Mario Gavranović nakon akcije na lijevom krilu pogodi za izjednačenje, dok je konačnu potvrdu briljantnog poteza Dinamova stratega donio Oršić svojim golom u 77. minuti.
Drugi je gol značio da se Dinamo može vratiti svojim navikama. Do kraja susreta Bjelica pojačava obrambeni blok Ivanom Šunjićem, koji je u igru ušao umjesto Danija Olma. Spartak nije našao načina da se vrati u utakmicu pa je Dinamo upisao i treću pobjedu iz isto toliko susreta. Sada je na bod od osiguravanja europskog proljeća, ali još je važniji način na koji je došao u takvu situaciju.
Put do željene destinacije je moguć samo konstantnim napredovanjem, a sinoćnja reakcija je veliki korak u tom smjeru. Preokret protiv discipliniranog suparnika koji ju je natjerao da izađe iz svoje zone komfora i nađe odgovore na travnjaku konačni je dokaz zrelosti ove ekipe i pokazatelj da se ne zadovoljava prosjekom.
