Kao glavna figura u Hajdukovom osvajanju kupa nametnuo se Dario Melnjak koji savršeno opisuje ono što se događalo na terenu. Igrajući na poziciji lijevog beka, zabio je dva gola, dao je tri ključna dodavanja, našao se u još dva zicera, a ukupno je uputio osam udaraca prema suparničkim vratima. Dominirao je lijevom stranom, potpuno se nametnuo Princeu Ampemu i svojim ulascima iz drugog plana je konstantno bio najveća opasnost za Nediljka Labrovića.
“Melnjak nije čudo nego je jako dobar igrač”, komentirao je njegov trener Valdas Dambrauskas nakon utakmice. “No, ako analizirate njegovu igru, onda vidite doprinos svih igrača. Čim se Marko Livaja spusti, to je magija, otvara prostor i to onda možemo napadati. Ne znam ni koliko udaraca na gol je Melnjak imao danas, vjerojatno više nego naš suparnik ukupno. Bio je fantastičan.”
Kada je Hajduk prije 20-ak dana igrao prvenstvenu utakmicu protiv Rijeke, u prvom poluvremenu je omjer osvojenih duela bio 18 prema šest u korist Hajduka. Nije se to dogodilo zato što su Filip Krovinović, Marco Fossati i Lukas Grgić odjednom postali fizički dominantniji igrači od Lindona Selahija, Domagoja Pavičića i Adama Gnezde Čerina, nego zato što su taktičkom postavkom konstantno dovođeni u situaciju u kojoj su suparničke linije razvučene, što je omogućavalo da imaju povoljnije pozicije za duele.
Vrlo slična stvar vrijedi i za Melnjaka. Odradio je nevjerojatnu utakmicu. Bio je raspoložen, koncentriran i iznimno opasan u utrčavanjima u završnicu. Na kraju krajeva, čovjek je s pozicije lijevog beka došao u poziciju da šutne osam puta i da suigračima posluži tri ključna dodavanja.
Rijeka nije mogla odgovoriti na višak koji je Hajduk sustavno stvarao za Melnjaka; bez stihije i maksimalno kontrolirano
Što znači osam puta pucati na gol u 90 minuta igre možda najbolje ilustrira podatak da je Livaja, igrač s debelo najviše udaraca u HNL-u, imao tri utakmice u kojima je uputio osam udaraca na suparnički gol; protiv Osijeka 25. srpnja i 19. prosinca te protiv Hrvatskog dragovoljca 20. kolovoza. To je bio maksimum, u nijednoj utakmici nije išao preko osam. To pokazuje okvire dominantnost Melnjakove izvedbe protiv Rijeke. Njegov napadački doprinos u finalu Kupa spada u razred s Livajinim najaktivnijim utakmicama ove sezone.
Međutim, to ne znači da je Melnjak odjednom od lijevog beka postao materijal za prvog napadača reprezentacije. To samo znači da je taktičkom postavkom konstantno dovođen u situacije u kojima može biti opasan.
Rješavanje problema presinga
Goran Tomić se odlučio za formaciju 3-4-1-2. Bio je to logičan izbor jer je u toj formaciji na Poljudu dvaput pobijedio, a na Rujevici je iz prve ruke vidio da na stoperskim pozicijama nema dovoljno kvalitete da s dvojicom stopera zatvori Livaju i Nikolu Kalinića. Kalinić na kraju nije bio u kadru za utakmicu, ali Tomiću je trebala petorka u zadnjoj liniji da mu se ne bi dogodio scenarij s Rujevice, gdje ga je Hajduk toliko razvukao po terenu da mu je cijela momčad u prvih 45 minuta osvojila samo šest duela. To je bilo jedino logično. Bilo je jasno da će igrati s trojicom stopera, upitno je bilo samo hoće li uz Josipa Drmića staviti Roberta Murića koji se voli pozicionirati šire prema desnoj aut liniji ili će se odlučiti za klasičnog napadača.
Bilo je to jasno i Dambrauskasu. Tomić se bojao da mu se ne ponovi Rujevica ako krene u formaciji s četvorkom u zadnjoj liniji, a Valdas se bojao da mu se ne ponovi utakmica s Poljuda u kojoj je Rijeka imala jako dobar presing iz 3-4-1-2 i potpunu kontrolu drugih lopti. Zato je prilagodio način na koji Hajduk otvara napade, sve kako bi dobio stabilnost u izgradnji igre iz zadnje linije.
Hajduk je napade otvarao u strukturi 3-1. Fossati bi se spustio između stopera, Josip Elez i Ferro bi se raširili prema aut linijama, a Grgić bi se pozicionirao centralno.
Dambrauskas je na taj način riješio problem presinga kojim ga je Tomić mučio u prvom ovosezonskom dvoboju. Usprkos tome što je Tomić ponovo ostavio Murića na klupi kako bi dobio radnijeg napadača, riječka prednja linija naprosto nije mogla staviti suparničku zadnju liniju pod pritisak.
Drugi faktor su bili Krovinović i Emir Sahiti. Oni su se pozicionirali u lijevi i desni halfspace, tako da je Hajduk strukturu 3-1 u otvaranju igre nadogradio s još dvojicom igrača u centralnim zonama. Krovinović i Sahiti (označeni bijelim strelicama) svojim pozicioniranjem fiksiraju trojku koju je Tomić poslao na travnjak i onemogućavaju Selahija i Gnezdu Čerina da iskaču kao treći čovjek u pritisku na zadnju liniju ili da se rotiraju prema bočnim zonama i ondje zatvaraju suparnika.
Hajduk je imao brojčanu prednost u otvaranju napada i to mu je dalo stabilnost u izgradnji igre kojom je mogao potiskivati Rijeku na vlastitu polovicu. Na početnu strukturu su nadograđeni Krovinović i Sahiti, pa i Marko Livaja koji se često rotirao sa Sahitijem i otvarao u prostoru između suparničkih linija, tako da su Selahi, Pavičić i Gnezda Čerin morali ostajati usko, dok je Jan Mlakar napade počinjao široko kako bi ušao u sredinu i za sobom povukao zadnju liniju koju bi Livaja narušio svojim spuštanjem.
Rijeka nije imala odgovor
Sve je to otvaralo prostor za Melnjaka, preko kojeg je Hajduk osvojio kup.
Čovjek je naprosto imao slobodu. Selahi je bio zauzet Krovinovićem i nije mogao iskakati prema aut liniji kako bi mu skratio prostor, Livaja je oko sebe stvarao gravitacijsko polje koje bi riječku obranu odnosilo prema desno svaki put kada bi se spustio na tu stranu, a Ampema bi Mlakar povlačio za sobom i Melnjak je konstantno dolazio u situacije u kojima je svako okretanje strana bilo izravna opasnost jer bi ispred sebe imao golemi komad prostora.
Melnjak je u igri bez lopte mogao napadati dubinu kroz prostor između Ampema i Antona Krešića koji je bio fiksiran na Mlakara, napadati drugu stativu ili ulaziti u međuprostor i nuditi se za primanje. Paleta rješenja u igri je bila široka i nudila je izravnu opasnost za suparnički gol, a kada bi primio loptu na svojoj poziciji, ispred sebe je imao samo Ampema protiv kojeg je mogao igrati jedan-na-jedan. I to u najgorem slučaju, jer Ampem je obično bio postavljen usko i nisko, blizu stoperima, tako da je Melnjak s lakoćom mogao osvajati prostor.
Situacije u kojima, kako je to Valdas rekao, vidite doprinos svih igrača. Melnjak je odigrao sjajnu utakmicu i Hajduk je dominirao na njegovim krilima, ali ključ je bio u tome što je taktičkim rješenjima doveden u povoljne pozicije. Jednostavno, otvoren mu je prostor. On ga je majstorski koristio, bio je agresivan i raspoložen, ali je njegova partija prije svega ogledalo rada cijele momčadi.
Hajduk je bio dominantan čak i u prvom dijelu, kada se našao u rezultatskom minusu i kada su snage bile brojčano poravnate. Rijeka je prodala kontru, ali to je bilo sve od Tomićeve momčadi koja nije mogla odgovoriti na višak koji je Hajduk sustavno stvarao za Melnjaka; bez stihije i maksimalno kontrolirano. Točno onako kako je Valdas posložio, bez obzira na važnost utakmice.
