Već će za desetak dana svi zaboraviti dojam i ostat će samo gola činjenica kako je Rijeka prošla Red Bull Salzburg. Međutim, bilo je jako blizu, puno bliže nego što je Matjaž Kek želio da bude. Bilo je premalo prave kontrole protivnika i zbivanja na terenu, a previše posla za fantastičnog Simona Slugu. Čak i u defenzivnoj poziciji, Kek je taj koji voli kontrolirati opcije suparniku i usmjeravati ga gdje on želi. Protiv Red Bulla to nije bilo tako, što utakmicu dovodi u vode u kojima odlučuje jedan incident, jedna sudačka odluka ili jedna gužva. Ovaj put su stvari otišle na stranu Rijeke, međutim utakmica nije odigrana tako da Keka čini sretnim.
Rijeka je u utakmicu krenula s jasnom idejom kontrole Salzburgove tranzicije, odakle su detektirana najveću prijetnju. Bilo je to za očekivati i iz samog sastava, gdje je mjesto u ekipi zaradio Mate Maleš, a ‘razbijeno’ je partnerstvo Filipa Bradarića i Josipa Mišića. Do zaključenja teksta nije odrađena detaljna statistička obrada utakmice, tako da ne znamo točan broj dodavanja koji su imali igrači Rijeke, ali primjetan je zanimljiv uzorak.
Još u prvoj utakmici, Matjaž Kek je odlučio kako ga Red Bull neće uhvatiti u presing mašinu koja melje. Način na koji je to odlučio sprovesti jasno je vidljiv na pass mapi prve utakmice.
Well done by HNK Rijeka!
Excellent shot locations, direct play to avoid RBS' press, prevented CB's to pass into midfield.#xGplot #passmap pic.twitter.com/LGOEA7F1l1— 11tegen11 (@11tegen11) July 27, 2017
Konekcije između stopera i zadnjih veznih jednostavno ne postoje, a dodavanja između stopera su potpuno izbjegnuta. Filip Bradarić, neupitni poslovođa Kekove momčadi, odigrao je tek 36 dodavanja u Salzburgu, dok tek tri dana kasnije protiv Istre imao čak 94 točna pasa. S druge strane, Stefan Ristovski je imao 59 pokušaja dodavanja u prvoj utakmici. Lopta je planski odigravana u širinu prema bekovima i onda u dubinu prema napadačima, rijetko su dodavanja išla prema sredini gdje je postojala opasnost da Red Bull zatvori presing zamku i napadne kontrom. Identični mehanizmi igre bili su upotrebljeni i na Rujevici.
Red Bull preuzeo kontrolu
Red Bull je s druge strane pokušavao drugačijom filozofijom igre.
Igrajući u rombu, bekovi su bili ti koji bi trebali dati širinu napadu. U početku utakmice bili su svjesno ostavljeni niže, konzervativnija taktika zbog otvorenosti rezultata i straha od Rijekine tranzicije. Međutim, zato su tri igrača iz romba igrala prilično nisko i usko, nudeći se stoperima za prijenos lopte. Ne samo to, nego se često spuštao i napadač, gotovo do centra.
Naime, Rijeka je igrala svojih klasičnih 4-4-2. Nebitno, u zoni u srednjem bloku ili u presingu shematika igre je postojana. Red Bull je pokušavao razbiti strukturu domaćina s nisko postavljenim veznjacima koji su onda mogli kontrolirati posjed lopte, a spuštanjem napadača gosti su dobivali siguran brojčani višak. čime bi oslobodili ‘desetku’ u prostoru između linija, istodobno tjerajući krilo i beka Rijeke da preuzimaju igrača široko.
Način na koji je Rijeka odigrala sigurno ne čini Keka previše sretnim. Znamo da je reaktivna igra njegov teren, ali ovdje je bilo premalo kontrole i previše igre slučaja
Ne samo da su tako stvarali šanse, nego su potpuno preuzeli kontrolu utakmice. Kad su ušli u ritam dodavanja, bez velikih problema bi potisnuli Rijeku u poziciju gdje bi mogli sigurno ući visoko u teren s većim brojem igrača, a onda Rijeka više ne bi mogla duplirati opasne zone. Jasno, postoje i neki dodatni razlozi. Rijeka je imala pozitivni rezultat kojeg je branila ( i uspješno obranila! ) tako da se možda i podsvjesno povlačila. Vrijeme je bilo nemoguće za igru, trčati i održati potrebnu energetsku razinu na temperaturi od preko 30 stupnjeva je jako teško. Kada se branite i ulazite iz duela u duel, praktički nemoguće. Pad je bio očit, ali više je imao uporište u zaista teškim uvjetima nego u lošoj kondicijskoj pripremi ili nekom navodnom strahu. Jednostavno, trebate iskoristiti posjed lopte da se malo odmorite, da vi diktirate tempo i tjerate protivnika da krpa.
Rijeka se odrekla posjeda, posebno preko osovine Bradarić-Mišić i zato je veći dio drugog poluvremena bila u ozbiljnoj krizi.
Liga prvaka nadohvat ruke
Sve je jako brzo postalo jasno. Red Bull je definirao zone u kojima je loptama u prostor tražio šanse, fantastični Valon Berisha je sijao kaos, a Rijeka je većinu vremena bila prenisko i previše defenzivno postavljena za učinkovite protunapade. Sve se znalo i ostalo je jedino pitanje egzekucije. Red Bull svoju inicijativu nije pretvorio u golove, nije pokazao potrebnu rutinu, što je normalno kad uzmemo u obzir koliko je promijenjen taj sastav. Istodobno, Rijeka je imala dozu sreće, ali i mentalnu stabilnost. Nije bila bolja, ali svoju utakmicu od 50 milijuna kuna nije izgubila i klub sigurno čeka grupa europskog natjecanja.
Ne samo to, nego u zadnjem izdanju Platinijeva puta šampiona Riječani mogu izvući ciparski APOEL ili slovenski Maribor, koji će biti lakši protivnici od Red Bulla. Ostali potencijalni suparnici su danski prvak Kopenhagen koji je ekipa vrlo vrlo slična Rijeci, te škotski Celtic i grčki Olympiakos, koji zvuče mnogo teže nego što zbilja jesu. Da se razumijemo, koga god Rijeka izvuče to će biti utakmica s podjednakim šansama, ali za desetak dana kad svi zaboravimo dojam u povijesti će lako moguće upamtiti utakmicu protiv Red Bulla na Rujevici kao najveću stepenicu na putu Rijeke u Ligu prvaka.
Način na koji je Rijeka odigrala sigurno ne čini Keka previše sretnim čovjekom. Znamo da je reaktivna igra njegov teren, ali ovdje je bilo premalo kontrole i previše igre slučaja u kojoj je Rijeka ovaj put imala sreće. Kek, za razliku od svih drugih, neće zaboraviti dojam za desetak dana i upravo ovakve utakmice će iskoristiti za dodatni rast momčadi. Međutim, sreća je sastavni dio nogometa, cilj je ispunjen i Riječani imaju sve razloge za slavlje. Liga prvaka nikad nije bila bliže Kvarneru.
