Ako je Zlatko Dalić nekim slučajem i imao plan da utakmicu protiv Kanade odigra oprezno kao što je odigrao protiv Maroka, ta se opcija ugasila nakon samo 68 sekundi. Čim je Alphonso Davies zabio gol — a zabio ga je doslovno u prvom napadu na utakmici — postalo je jasno da Hrvatska neće moći čekati. Sve su eventualne kalkulacije pale u vodu, Dalićeva se momčad morala otvoriti, preuzeti konce igre u svoje ruke i odigrati napadački.
Upravo to je na kraju napravila.
“Danas smo odigrali odličnu partiju”, rekao je Marko Livaja u izjavi nakon utakmice. “Doživjeli smo šok nakon par minuta, mislim da smo odlično reagirali, ispunili sve izbornikove zadatke i zasluženo pobijedili. Velike momčadi gube, uvijek ima šokova na početku, na ovom SP-u ima dosta iznenađenja, ali odlično smo reagirali, pokazali karakter i snagu da ova ekipa može igrati odličan nogomet kada hoće.”
Možda bi bilo najpoštenije reći da je Hrvatska počela igrati odličan nogomet nakon 20-ak minuta. Ne radi se samo o prvom napadu u kojem su Joško Gvardiol i Marcelo Brozović pustili Cylea Larina da bez imalo pritiska primi loptu iza leđa hrvatske vezne linije, nakon čega su Borna Sosa i Ivan Perišić bili potpuno pasivni na boku gdje je Tajon Buchanan neometan centrirao u sredinu prema Daviesu, koji je s lakoćom nadskočio Josipa Juranovića. To je serija pogrešaka i nonšalantnosti u jednoj akciji, ali Kanada je cijelih 20-ak minuta izgledala jako dobro.
Možemo naučiti nešto od ove Kanade koja je talentom potpuno inferiorna Hrvatskoj, ali je stvorila igru kojom maksimizira svoje prednosti. To mora raditi i Hrvatska
John Herdman je promijenio formaciju u odnosu na utakmicu protiv Belgije i otvorio je s četvoricom u zadnjoj liniji, ali Kanada je ponovo radila dobar pritisak prema lopti, zatvarala centralne zone terena i maksimizirala ono što ima kao prednost — a to su fizičke predispozicije — kako bi rotirala prema aut linijama gdje je zatvarala zamke.
Što se promijenilo u 20. minuti da su Kanađani prestali biti konkurentni? S njihove strane baš ništa. Tek je u drugom poluvremenu izašao Stephen Eustáquio, što je bio veliki udar za kompaktnost u sredini terena jer njegova zamjena nije ni blizu Eustáquijeve razine u Portu, ali Kanada je u drugoj polovici prvog poluvremena igrala isto kao na početku utakmice. Promijenila se Hrvatska jer otprilike u toj 20. minuti su Gvardiol i Dejan Lovren prvi put iskočili prema lopti u međuliniji, a nisu se povlačili unatrag i otprilike u toj 20. minuti Mateo Kovačić je prvi put probio suparničku liniju.
Okrenuli kanadski mehanizam protiv nje
To je bila osnova na kojoj je Hrvatska okrenula utakmicu. To što su se stoperi postavljali nekoliko metara više i što se nisu povlačili osiguralo je kompaktnost linija koja je onda oduzela Kanađanima ključne prostore u kojima su kroz svoju brzinu stvarali višak.
Iduća stvar u domino-efektu bila je to da su hrvatski vezni igrači bili u boljim pozicijama.
Obrambena je linija postavljena tako da su stoperi na centru, a bočni igrači u liniji sa zadnjim veznim. Kovačić se ne spušta ispred suparničkih napadača kao što je to često radio u utakmici protiv Maroka. Izvlači se polu-lijevo, ali dopušta Gvardiolu da mu donese loptu na 40-ak metara od suparničkog gola. Nije na svojoj polovici i ne mora proći još 30 ili 40 metara terena kako bi donio loptu do opasne zone; dovoljno mu je osvojiti desetak metara prostora i već je u poziciji je za udarac ili ključno dodavanje.
To je razlika između općenite strategije i konkretne taktike. Podizanje zadnje linije automatski podiže sve linije i približava loptu napadačima, a veznjake čini opasnijima. To je strateški pristup koji je određen onime koliko ćete biti hrabri i koliko ćete riskirati s podizanjem stopera. Ono što je konkretno i zašto je Kovačić u ovoj utakmici bio toliko dobar jest situacija koja se događala zbog načina na koji se Kanada brani i zadataka napadača koji su bili zaduženi da spriječe protok lopte prema Brozoviću i centralnim zonama generalno. Kovačićevo pozicioniranje u polu-lijevu zonu trebalo je popratiti dizanjem Sose, koji sa sobom povlači suparničkog krilnog igrača i Kovačić je konstantno dolazio u situaciju izolacije protiv suparničkog centralnog veznog.
Riječ je o dobroj pripremi utakmice. Bez obzira na to igra li 4-4-2 ili 3-4-3, Kanada u sredini terena ima dvojicu centralnih veznjaka koji iskaču u ove zone na suparničke osmice. To su protiv Belgije radili Axelu Witselu, te u pripremim utakmicama Aou Tanaki i Federicu Valverdeu. To je naprosto karakteristični mehanizam koji Kanađani imaju u fazi obrane bez obzira na to protiv koga igrali.
Hrvatska je imala način kako taj mehanizam okrenuti protiv njih samih. Ali trebalo je ispuniti neke stvari.
Da je Brozović bliže Kovačiću, centralnom bi veznjaku u pritisku mogao pomoći jedan od dvojice napadača, u ovom slučaju Jonathan David. Da je Sosa ostao u liniji sa stoperima, pomogao bi mu Richie Laryea. S ovakvom napadačkom strukturom i ovakvim distancama između hrvatsih nogometaša, Atibi Hutchinsonu ne može pomoći nitko. Iskače iz linije s Eustáquiom (drugi igrač označen crnim krugom) i ostaje u nepovoljnoj poziciji u kojoj brani jedan-na-jedan na relativno širokom prostoru, a ostatak suigrača Kovačiću dodatno širi teren. Luka Modrić (označen zvjezdicom) ostaje visoko i okupira Eustáquija, koji ne može doći u korekciju, Livaja i Perišić (označeni strelicama) napadaju dubinu i džep prostora iza Hutchinsonovih leđa se još povećava.
Sva tri elementa
Na to se nadopunjava Dalić izbor u napadu.
Hrvatska je protiv Maroka bila potpuno neopasna u napadu. Dobrim dijelom zato jer je odabrana loša strategija u kontekstu ovog općeg dijela priče; koliko će zadnja linija biti visoko i koliko će se riskirati u postavljanju veznjaka koji su protiv Maroka bili 30-ak metara niže. Ali drugi dio je taj što Hrvatska nije imala prisustvo u kaznenom prostoru. Andrej Kramarić se izvlačio široko, Nikola Vlašić je pokušavao primiti loptu između linija gdje je imao nekoliko suparničkih igrača oko sebe i Hrvatska je bila neopasna.
Protiv Kanade se Dalić odlučio za samo jednu kadrovsku promjenu. Kramarića je povukao na desno krilo umjesto Vlašića, a na poziciju centralnog napadača je ubacio Livaju. Kombinacija Livaje i Kramarića pokazala se dobrom još u utakmici protiv Slovenije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Tada je, doduše, Luka Modrić bio ozlijeđen i Hrvatska je igrala u 4-2-3-1 s Kovačićem i Brozovićem na zadnjim veznima te Mariom Pašalićem na poziciji desetke, što donekle mijenja kontekst, ali suština ostaje ista: Livaja i Kramarić su se odlično nadopunjavali.
U trenutku kad Juranović odigrava dupli pas i ulazi u sredinu — a dupli pasovi i kretanje nakon upućenog dodavanja su, generalno, bili način na koji je Hrvatska krajem prvog poluvremena najlakše stvarala višak u drugoj fazi posjeda — Livaja dolazi u prilaz kako bi primio loptu. Kramarić odmah shvaća da Livaja sa sobom vuče stopere i da mu se otvara prilika napasti dubinu, a ova slika jasno pokazuje koliko mu se prostora nudi i koliko dobro tempira svoj ulaz. U ovom je slučaju Livaja taj koji daje gol. Kad je shvatio da Kovačić stiže u zonu u kojoj je došao u prilaz, shvaća i da nema potrebe da obojica budu u tih desetak kvadrata te odlučuje napasti dubinu kako bi razvukao obranu. Lopta mu se odbija relativno sretno jer Juranović nije imao potpunu kontrolu, ali to je ono u čemu je glavna razlika između Brune Petkovića i Livaje.
Obojica su dobra u prilasku, građenju lopte i razigravanju suigrača kada su leđima okrenuti golu. Zapravo, Petković je tu dominantan i kad je Dalić protiv Maroka ostavio svu trojicu veznjaka na svojoj polovici, Petković je bio logičnije rješenje za centralnog napadača od Kramarića jer može zadržati loptu dok se ostatak momčadi priključi. Ali Petković je uvijek u prilazu, vrlo rijetko napada dubinu i to Kramariću oduzima prilike kao što je bila ona kod prvog gola kad je Livaja paralelno s njim napravio dubinsku kretnju i za sobom povukao obojicu stopera, a to je Kramariću otvorilo prostor za gol.
Hrvatska je pobijedila i igrala je jako dobru utakmicu. Napadala je, stvarala je šanse i rutinski je slomila suparnika. Ali Svjetsko prvenstvo nije gotovo. Još nije riješen niti prolazak grupe, a onda možemo naučiti nešto od ove Kanade koja je talentom potpuno inferiorna Hrvatskoj, ali je stvorila igru kojom maksimizira svoje prednosti.
To mora raditi i Hrvatska. Od strategije koja određuje koliko će riskirati, preko konkretne taktike kojom će stvarati višak, do logičnih kadrovskih rješenja koji taj višak mogu realizirati. Protiv Kanade je Hrvatska imala sva tri elementa i rezultat je jasan. A dojam je još jasniji.
