Međutim, usprkos specifičnim situacijama koje su mu išle u korist, jasna je Conteova namjera da maksimalno standardizira momčad kako bi dobila automatizme. Nakon što je u sedmom prvenstvenom kolu odbacio igru s četvoricom u zadnjoj liniji i prešao na formaciju 3-4-2-1, prva postava je igrala stalno i tek su se Pedro, Willian i Cesc Fàbregas mijenjali ovisno o kontekstu suparnika i zahtjevima na terenu. Ostalih 10 ste unaprijed znali i rutina kojom su oni igrali bila je Conteov cilj.

Takva razina konstantnosti ove sezone naprosto nije moguća s obzirom na sve okolnosti u kojima se danas igra nogomet. Primjer za to je Marcelo Brozović, koji je testiran pozitivan na COVID-19 nakon utakmice Hrvatska-Turska i kojemu je propisana samoizolacija. To automatski znači da je Brozović propustio 15-ak dana treninga i najmanje tri utakmice, među kojima je i Interov susret Lige prvaka protiv Real Madrida.

Ovo što je Conte pokušao u situaciji u kojoj je ostao bez Brozovića i Sensija jednostavno nije moglo upaliti

Conte je učinio sve što je bilo u njegovoj moći. Činjenica da je i prošle godine imao osam igrača koji su u sezoni odigrali 3.000 minuta jasno pokazuje da ono što se dogodilo u Chelseaju 2017. nije bilo slučajno. Njegov trenažni proces i periodizacija kondicijskog rada razrađeni su do najsitnijih detalja i dovedeni na nevjerojatno visoku razinu, zbog čega Conteove momčadi već tradicionalno imaju iznimno nizak postotak ozljeda jer to je osnova za standardiziranje kakvom Conte teži.

Međutim, ponekad postoji viša sila na koju se ne može utjecati.

Vidal nije razigravač

Bez Brozovića — ali i bez Stefana Sensija, koji je mogao preuzeti dio Brozovićevih zadataka u organizaciji igre i okretanju strana, ali je izvan natjecateljskog ritma zbog manjka treninga — Conte zapravo nije imao pravu opciju. Morao je na poziciju centralnog veznog staviti Artura Vidala.

Inter je igrao u klasičnih 3-5-2 s Lautarom Martínezom kao napadačem koji se spuštao u prostor između linija. U tom kontekstu, Vidal je bio ključni čovjek u organizaciji igre.

On se izvlačio ispred zadnje linije kako bi primio loptu s obzirom na to da se Real Madrid branio u zoni 4-4-2 s dvojicom usko postavljenih napadača s kojima je branio dotok lopte prema sredini. U ovakvim situacijama Vidal ima opciju ili okretanja strane dugom loptom prema Achrafu Hakimiju ili traženja Lautara između linija. Zbog toga što je Real postavio krila i napadače usko kako bi zatvorio sredinu terena, Hakimi je ostavljen u situaciji da je izoliran protiv suparničkog bočnog igrača i može stvoriti višak jedan-na-jedan. To je naprosto sistemski rizik na koji je Zinédine Zidane pristao kada je odlučio na ovaj način zatvarati sredinu te pomoći Luki Modriću i Toniju Kroosu pozicioniranjem napadačkih igrača oko njih, budući da nije bilo Casemira da im čuva leđa.

Dio kalkulacija u Zidaneovu riziku bio je u tome što je znao da Vidal nije dovoljno dobar razigravač i da Inter s njim neće moći kazniti prostor koji se ostavlja na bokovima. Zapravo, Vidal uopće nije razigravač. U 33 minute na terenu imao je tek 10 točnih dodavanja i nijednom nije pokušao okrenuti stranu dugom loptom, a jednom je krivim dodavanjem doveo Real Madrid u šansu za gol.

Dok je Marcelo Bielsa vodio Čile, Vidal je ponekad spuštan u zadnju liniju i od tamo je vodio igru. Međutim, on je igrač energije, a ne metodičnosti. Niti u Bielsinom sustavu nije razbijao suparničke linije dodavanjima nego napadanjem s loptom u nogama. Baš kao što je radio u Juventusu i Bayernu, on je taj koji daje okomitost u veznom redu svojim vertikalnim kretnjama kojima kreira prostor za razigravače.

Ovo što je Conte pokušao u situaciji u kojoj je ostao bez Brozovića i Sensija jednostavno nije moglo upaliti.

Grupa pod kontrolom

A kad je Vidal u 33. minuti na nevjerojatno glup način dobio dva žuta kartona u svega desetak sekundi, to je bio kraj priče. Inter je ostao bez ikakvih šansi i Real je do kraja bez velikih problema kontrolirao utakmicu, usprkos svim izostancima koji su pogodili Zidanea.

Real je kontrolirajući posjed lopte kontrolirao zbivanja na terenu. Modrić, Kroos i Martin Ødegaard su zatvarali trokut u kojem su međusobno kombinirali, a treba istaknuti i pozicioniranje bočnih igrača te Nacha Fernándeza.

Nacho se podizao u suparničku polovicu i zauzimao poziciju trećeg veznog kako bi Real Madrid imao miran protok lopte oko Interove zone. Dani Carvajal je na desnom boku odlazio visoko i držao se linije, a Ferland Mendy se podizao i zauzimao mjesto u lijevom halfspaceu. Na taj način je manipulirao markiranjem koje je inače izvodio Hakimi i uvlačio ga prema sredini terena kako bi otvorio mjesto za Edena Hazarda koji se pozicionirao široko prema krilu.

Real Madrid je dobrom pozicijskom strukturom s igračem više ubio utakmicu. Kontrolirali su gosti svaki detalj utakmice i pokazali koliko su kvalitetni, jer su posao dovršili zbilja rutinski. Doduše, nisu stvorili puno šansi i nisu bili pretjerano opasni po gol, ali su imali rezultatsku prednost i Inter se zbio duboko na svoju polovicu sa svim preostalim igračima iza lopte, tako da Conteova momčad ni nakon eventualne oduzete lopte ili pogrešnog Realova dodavanja nije bila opasna. Naprosto je bila predaleko od suparničkog gola i morala je prijeći previše terena da bi ugrozila Thibauta Courtoisa.

Što zbog Conteove loše procjene koliko mu Vidal može pomoći u organizaciji igre, što zbog Vidalove nevjerojatne gluposti i manjka samokontrole, Real je prilično lagano upisao pobjedu na gostovanju u Milanu. S ta tri boda Zidane je stavio grupu pod kontrolu. Borussia Mönchengladbach trenutno drži prvo mjesto, ali Real je bod iza i visoka je vjerojatnost da će osvojiti prvu poziciju. S druge strane, Inter je u lošoj situaciji. Već u utorak ide u goste Gladbachu i sve osim pobjede znači eliminaciju iz Lige prvaka.

S obzirom na ambicije s kojima je Inter ušao u sezonu, to bi bio vrlo ozbiljan udarac za Contea.