“Danas nije bilo sve idealno, ali Kup je tu”, izjavio je Rožman nakon utakmice. “Imali smo neke probleme tijekom tjedna, imali smo i malo sportske sreće. Jebiga, nije važno kako smo došli do trofeja, važno je da smo ga osvojili.“

Taktički je utakmicu odredila Tomićeva odluka da se prilagodi Rijeci i da ‘zrcali’ ono što je Rožman poslao na teren.

Treneri su odlučili skinuti odgovornost sa sebe te je prebaciti na igrače

Rijeka igra u formaciji 3-5-2 i Tomić je odlučio poslati na teren momčad u identičnom rasporedu, baš kao što je napravio i u zadnjem prvenstvenom dvoboju na Rujevici. Tada je Rijeka bila osjetno bolja, imala je 21 udarac i Lokomotivu je poraza spasio Ivo Grbić s dvije sjajne obrane, ali Tomić ovaj put nije ni imao puno manevarskog prostora. Njegov izbor je dijelom bio uvjetovan činjenicom da nije mogao računati na Kristijana Jakića koji se oporavljao od ozljede i nije bio spreman započeti utakmicu od prve minute. Bez Jakića Lokomotiva gubi važnu polugu u sredini terena i Tomić nije želio riskirati da ga Rijeka pregazi u centralnoj zoni terena.

Myrto Uzuni i Lirim Kastrati bili su postavljeni kao centralni napadači koji su igrali prilično usko protiv Rijekine zadnje linije, a primarni cilj im je bio zatvoriti linije dodavanja prema sredini terena. Iza njihovih leđa su se zapravo događali individualni dvoboji. Bekovi su se međusobno poništavali, Fran Karačić je išao na Danijela Štefulja, a Ivan Čeliković na Filipa Brauta, po cijeloj dužini terena i u obrani i u napadu, cijelu utakmicu. Slična stvar je bila u sredini terena, gdje su Marko Tolić, Enis Çokaj i Oliver Petrak igrali protiv Tibora Halilovića, Domagoja Pavičića i Stjepana Lončara.

Obrambena neodgovornost

Ukratko, Tomić nije želio riskirati.

Nije tražio prostor na desnoj strani napada gdje Lokomotiva obično lomi suparnike i nije pokušao opteretiti Štefulja s Kastratijem i Karačićem kako bi ondje stvorio višak po cijenu toga da izgubi sredinu terena. Žrtvovao je najbolje igrače koje ima, odbacio je glavni mehanizam igre i odlučio je pretvoriti utakmicu u seriju individualnih dvoboja računajući da su mu bočni igrači dovoljno kvalitetni da dobiju svoje bitke i tako riješe utakmicu.

Samim time prvo poluvrijeme s taktičke strane nije bilo pretjerano zanimljivo. Treneri su odlučili skinuti odgovornost sa sebe — što možda više vrijedi za Tomića nego za Rožmana koji standardno igra u 3-5-2 i koji nije previše mijenjao svoj sustav igre, ali ni on nije previše provocirao promjenu težišta igre i stvaranje situacija u kojima će Rijeka imati sistemski višak u nekoj zoni terena — te je prebaciti na igrače.

Ipak se igralo za trofej, nikome nije bilo ugodno riskirati, tako da je najvažnija stvar na terenu bila ne primiti gol. To je na primjeru pokazao Rožman kada je umjesto ozljeđenog Franka Andrijaševića u igru stavio Ivana Lepinjicu; imao je na klupi Roberta Murića i Sterlinga Yatékéa koji su dokazali da mogu biti individualno jako opasni prema naprijed, ali se odlučio presložiti momčad kako bi kroz Halilovića dobio dodatnu stabilnost i obrambeno odgovornijeg čovjeka iza leđa Antonija Čolaka.

Iako je Andrijaševićevim izlaskom i padom energije igrača, što uzrokuje više pogrešaka, drugo poluvrijeme bilo jako zanimljivo i s neusporedivo više akcija i prilika nego prvo, u takvom rasporedu snaga odlučujući gol je pao na jedini način na koji je mogao — nakon individualne obrambene neodgovornosti.

Rijeka je u zadnju trećinu terena ušla na uobičajen način. Iz zadnje linije je odigrana lopta na Štefulja, Karačić je iskočio kako bi ga pokrio, a Štefulj je odigrao iza njegovih leđa u prazan prostor koji napada vezni igrač i na taj način prisiljava stopera da ide široko to zatvoriti.

Jakić, koji je samo pet minuta prije primljenog gola bio ušao umjesto Çokaja, nije se dobro snašao u seriji situacija.

Prvo, nije zatvorio Lončara koji je kao vezni igrač otišao široko, što je prisililo Jona Mersinaja da zatvara taj prostor i otvori kanal između sebe i centralnog stopera koji je Čolak fiksirao. Drugo, i puno bitnije, ne prati svog igrača od kojeg je bio udaljen samo nekoliko centimetara, jednostavno dopušta Pavičiću da uđe u taj kanal i neometano primi loptu u kaznenom prostoru te da mirno odigra povratnu na Halilovića koji zabija gol.

Na kraju krajeva, i kod Halilovićevog udarca najbliži čovjek je upravo Jakić. Doduše, tu nije mogao napraviti apsolutno ništa konkretno i nije kriv za to što je Halilović ostao sam, ali to ne mijenja činjenicu da nije ništa ni pokušao nego je reagirao prilično letargično s lošim govorom tijela, što je u utakmici koju obojica trenera igraju na jedan gol jako problematičan pristup.

Uspješna sezona

Jasno, mogla je utakmica završiti i drugačije jer je Lokomotiva imala svoje šanse. Najbolja je bila ona kada je Tolić pucao nakon kombinacije s Kastratijem, koji se u toj situaciji spustio s pozicije napadača u zonu u kojoj se puno bolje osjeća i stvorio višak duplim pasom koji ga je oslobodio da napadne prostor i zavrne povratnu. Osim te prilike, u kojoj je Lokomotiva iskoristila Kastratija desno nasuprot centralnoj poziciji na kojoj je proveo veći dio utakmice, imala je Tomićeva momčad i dva pogođena okvira gola pri čemu su odlučivali milimetri, ali je Rijeka je ostala na nogama i zaslužila je trofej.

“Mi smo u prvom poluvremenu imali dvije izvanredne prilike, isto tako i u drugom dijelu”, komentirao je Tomić. “Nogomet se igra za golove, Rijeka je zabila jedan više, sve je tu čisto i jasno i čestitam joj.“

Lokomotiva je svoju najvažniju pobjedu ostvarila u zadnjem kolu prvenstva kada je osigurala drugo mjesto u prvenstvu i izlazak u kvalifikacije za Ligu prvaka. Rijeka se ovom utakmicom pridružila pobjednicima sezone, uzela je trofej i, premda joj je pobjeglo drugo mjesto i premda je propustila priliku da si olakša ulazak u skupine Europske lige zbog ishitrenih prodaja obrambenih igrača koje su Rožmana koštale nekoliko ključnih bodova, ova sezona je itekako uspješna.

A nova počinje već za dva tjedna.