U posljednjih nekoliko godina u teniskoj se javnosti sve više priča o potrebi da se sport učini atraktivnijim i dinamičnijim. Postoje razne varijacije na temu, ali ono što je zajedničko većini tih ideja jest to da bi igru trebalo (bitno) vremenski skratiti.
Tenis je specifičan jer nije strogo vremenski ograničen, što onda predstavlja problem i televizijskim kućama, a nemali je broj i onih koji će reći da su teniski mečevi naprosto predugi. Najjednostavniji način da se to promijeni zapravo je intervencija u sam sustav bodovanja; naravno, pritom valjda uopće nije sporno kakve bi bile posljedice jedne takve ogromne promjene. Potrebno je, mantraju takvi, “prilagoditi se tržištu” i toj novoj, mlađoj publici koja valjda kolektivno pati od poremećaja pažnje.
Iako iza većine takvih ideja stoje osobni interesi ili makar slaba informiranost ili u konačnici možda i samo glupost, određene promjene koje idu u tom smjeru već su se zapravo dogodile. Mečeve na tri dobivena seta već neko vrijeme možemo gledati samo na Grand Slamovima, a i mečevi parova na većini se turnira već duže vrijeme igraju u bitno skraćenom formatu.
Vjerojatno i najrelevantniji događaj u tom je smislu već nekoliko godina završni turnir tenisača mlađih od 22 godine. NextGen ATP Finals od ove se godine inače igra u Saudijskoj Arabiji — počeo je prekjučer u Džedi — a od samog svojeg osnutka turnir je služio i za nova, eksperimentalna pravila; mečevi se još od prvog izdanja igraju i u tom skraćenom formatu: na tri dobivena seta do četiri — u slučaju da je 3-3 igra se tie-break — dok se kod rezultata 40-40 primjenjuje i no ad pravilo, odnosno odmah se igra odlučujući poen.
Teniski bi mečevi u konačnici postali i nešto kraći, ali važnija je stvar u cijeloj priči ona da bi se promijenio subjektivni doživljaj gledatelja
Iako se radi o formatu koji u dogledno vrijeme sigurno neće zaživjeti na ATP Touru, postoje neka druga, jako zanimljiva pravila. Pravila koja ne bi (bespotrebno) intervenirala u samu srž igre, ali bi je mogla učiniti upravo atraktivnijom i dinamičnijom.
Istina je takva da tenis ima određenih problema i to je nešto od čega ne treba bježati. Radi se o sportu koji ima puno ‘praznog hoda’ i to zna iritirati i najveće fanatike. Tenis je, naime, sport u kojem postoji svega oko 17 posto aktivne igre ili vremena koje otpada na čistu igru. Taj podatak nije nužno sasvim precizan — uzorak su činila samo dva meča — ali poprilično je jasno da je prosjek otprilike tu negdje. Postoje sportovi u kojima ima još manje aktivne igre, ali tenis je u suštini samo jedan od tih sportova. Pritom je bitno istaknuti da većina tog ‘mrtvog’ vremena otpada na vrijeme između poena te na changeovere, odnosno pauze koje slijede nakon svakog neparnog zbroja gemova.
Shot clock je još usporio igru
Možete ovaj sport voljeti, ali mislim da ne postoji osoba koju priprema za servis Rafaela Nadala (njegovi nadasve poznati rituali) ili Novaka Đokovića (udaranja loptice o tlo) nije makar jednom iživcirala. Iako je u pravilima stajalo da igrači imaju 25 sekundi između poena (na GS-ovima čak i 20), radilo se zapravo o sivoj zoni koju su mnogi zlorabili; suci su rijetko davali opomene, a upravo još rjeđe kad su u pitanju bila imena poput Nadala ili Đokovića.
Da se radi o nečemu što može bitno usporiti te u konačnici produžiti meč sugerira podatak da je na Roland Garrosu iz 2015. meč između Nadala i Jacka Socka trajao 41 minutu duže od meča između Rogera Federera i Gaela Monfilsa, iako je u njemu odigrano ukupno dva poena manje. Bilo je možda nešto malo više dužih izmjena u tom meču (iako je to samo pretpostavka), ali većinom se radi o tome da Nadal uzima puno više vremena na servisu od Federera (pa i Monfilsa), inače poznatog po brzom stilu igre.
Stvari se mogu sagledati i iz povijesno-taktičke perspektive. Mečevi su u međuvremenu postali duži dobrim dijelom zato što je servis-volej prestao biti dominantni taktički obrazac u igri; sve se više igralo s osnovne linije, tenis je općenito postao fizički zahtjevniji i igračima je trebalo više vremena za oporavak, iako tu treba istaknuti da se više vremena uoči servisa zapravo najčešće uzima na ‘velikim’ poenima. Zbog svega toga je još 2018. uveden famozni shot clock, alat koji je u suštini trebao ubrzati igru. Igrači koji bi prekoračili granicu od 25 sekundi dobili bi opomenu, potom bi gubili prvi servis, a onda konačno i poen.
Puno se pričalo i o tome kako će to utjecati na Nadala i Đokovića — koji su stvarno bili među onima koji su ‘krali’ najviše vremena, pogotovo Nadal — ali stvari su za njih postale još boljima. Shot clock, naime, nije uopće ubrzao igru, već ju je još malo usporio. Problem je u suštini u tome što ga suci pokreću tek nakon što izgovore rezultat i tu su oni očito poprilično fleksibilni, pogotovo nakon dužih poena, poslije kojih na velikim mečevima čekaju i da se publika barem malo primiri. Netko bi onda mogao reći i da je problem u tome što shot clock ovisi o ljudskom faktoru i stvarno ne vidim nijedan razlog zašto se on ne bi pokretao automatski nakon poena.
Naravno da je pritom jasno da u tenisu stvari ne idu uvijek glatko; netko će nekad nekog ometati uoči servisa, ali to je onda samo manji broj situacija prilikom kojih se može pokazati određena fleksibilnost. Također, nemali broj igrača vjerojatno će istaknuti da nije isto imati 25 sekundi nakon poena s pet izmjena i nakon poena s 20 izmjena, što svakako stoji. Međutim, koliko je taj problem stvarno problem?
U suštini benigne promjene
Jedno od pravila koja se već neko vrijeme primjenjuju na NextGenu je ono da server nakon poena kraćeg od tri izmjene ima 15 sekundi za sljedeći servis; zašto se onda nakon dužih poena ne bi davalo više sekundi ili općenito napravila određena gradacija? Ista stvar vrijedi i za različite vremenske uvjete, jer nije isto duže poene igrati u dvoranskim uvjetima i na 35 stupnjeva s visokom vlagom. Još jedno hvale vrijedno pravilo koje se ujedno prvi put testira na NextGenu je ono da server nakon promašenog prvog servis ima osam sekundi za drugi; upravo Đoković zna uzimati (podosta) više od toga, pogotovo na tim velikim poenima.
Tu onda dolazimo i do changovera koji je također predug. Pravila inače kažu da pauza između (neparnih) gemova maksimalno može trajati 90 sekundi, a između setova 120 sekundi. U praksi to, međutim, često izgleda drugačije. Primjerice, u meču koji se u nedjelju igrao u finalu Davis Cupa Jannik Sinner i Alex De Minaur imali su pauzu između gemova koja je ukupno — dakle, od trenutka kad je završio zadnji poen te započeo idući — trajala dvije minute; pauza između setova pak potrajala je ukupno dvije i pol minute. Doduše, tu vjerojatno postoje određene prepreke čisto marketinške prirode, ali vjerojatno postoje i načini da se changeoveri ipak skrate. Na NextGenu, primjerice, nema onog nakon prvog gema, a i pauza između setova je skraćena za 30 sekundi.
Netko bi mogao reći da bi sva ta nova pravila tenis učinila sportom koji je previše opterećen vremenskim ograničenjima, pa i da bi ona ozbiljno narušila rituale koji tenisačima nesumnjivo pomažu u fokusiranju. Bilo bi za neke možda iritantno u početku, pa remetilo bi možda i fokus jer bi se stalno osvrtali na shot clock; netko se u konačnici znoji više i treba češće odlaziti po ručnik, a netko bi vjerojatno morao mijenjati i te neke od svojih rituala. Međutim, s vremenom bi se naprosto prilagodili jer to je ono što ljudi čine: prilagođavaju se novonastalim uvjetima. Uostalom, ako je moguće prilagoditi se tenisu na koledžu koji se odvija u praktički nogometnoj atmosferi, svakako je moguće i ovim u suštini benignim promjenama.
Moguće je onda da bi se trebale dogoditi neke sitne promjene i u trenažnom procesu, ali generalno gledajući, ništa od svega toga ne predstavlja ili ne bi trebalo predstavljati prepreku implementaciji tih pravila. Teniski bi mečevi u konačnici postali i nešto kraći, ali važnija je stvar u cijeloj priči ona da bi se promijenio subjektivni doživljaj gledatelja. Igra bi postala upravo atraktivnija i dinamičnija, bez toliko puno praznog hoda koji zna iritirati i najveće fanatike.
Ako hoćete, bio bi to zapravo prvi pravi pokušaj tenisa da se prilagodi tom tržištu. I to bez toga da se intervenira u nešto što je ovaj sport učinilo toliko neodoljivim.
