“Želim najveće nagrade koje nogomet može ponuditi. Želim osvajati trofeje, a mi to sada baš i ne radimo“, izjavio je Kane za Sky Sports nakon što je Tottenham krajem travnja izgubio od Manchester Cityja u finalu Carabao Cupa. “Individualne nagrade su super, riječ je o fantastičnim uspjesima. Kad dođem na kraj karijere i pogledam unatrag, to su stvari koje ću uzimati u obzir i koje će nositi svoju težinu, ali sada, kao igraču, cilj mi je osvajati trofeje s momčadi. Osjećaj je sladak i gorak. Individualne nagrade laskaju i ponosan sam na njih, ali radije bih osvajao momčadske trofeje.”

U travnju je već bilo jasno kako Daniel Levy nije ispunio svoje obećanje. Kane je, kao prenosi Paul Gilmour sa Sky Sportsa, još prošlog ljeta imao dobru ponudu jednog engleskog kluba, po svemu sudeći Cityja. Kane je razgovarao je s Levyjem, a ovaj ga je uvjerio da ostane kako bi odradio punu sezonu s Joséom Mourinhom jer Tottenham je solidno odradio onaj dio sezone nakon covid-pauze. Predsjednik mu je obećao konkurentniju momčad i Kane nije radio probleme. Čovjek je odrastao u klubu i ostao je pokušati još jednom. Pokazao je lojalnost, pokazao je da mu je stalo do kluba i onda je, što je najbitniji dio priče, pokazao da je klasa te pošteno odradio svoj dio posla postavši prvi strijelac i prvi asistent Premier lige.

City je navodno ponudio preko 130 milijuna eura fiksne odštete za Kanea plus nešto bonusa i Tottenham je to odbio

Drugi dio Levyjeva razgovora s Kaneom — onaj ključni, u kontekstu ovog ljeta — bilo je obećanje da će ga ove sezone pustiti ako Tottenham ne bude konkurentan za naslov.

Tottenham je završio na sedmom mjestu i pokazao se nekonkurentnim usprkos Kaneovoj monstruoznoj sezoni; City je poslao ponudu, a Levy ju je odbio i Kane je postao svjestan da će City teško zadovoljiti visoko postavljene Tottenhamove apetite, tim više što Pep Guardiola paralelno završava transfer Jacka Grealisha za kojeg Aston Villa traži 100-tinjak milijuna eura. Kako bi prisilio Tottenham da ga pusti u City za razumnu odštetu, Kane je odlučio odbiti trenirati.

S krive strane sukoba

U srpnju 2012. na gotovo istu taktiku se odlučio Luka Modrić. Tottenham je tražio više novca nego što je Real Madrid bio spreman ponuditi i dogovor se činio daleko. Modrić je došao na razgovor u klub, Levy nije uvažio njegove argumente i Modrić je, umjesto na trening, odlučio sjesti u svoj Bentley i otići doma. Odbio je trenirati jer se, kako je kasnije objasnio novinarima, nije osjećao psihički spremnim.

I Kane i Modrić, ali i sva sila drugih igrača, se odlučuju za nešto što se u suštini svodi na ucjenu. Stvaraju probleme u svlačionici i šalju poruku klubovima da se tih problema mogu riješiti tek ako ih prodaju.

Kane ima još tri sezone ugovora za koji ga nitko nije tjerao da potpiše. Po tom ugovoru treninzi su jedna od obaveza koje mora redovito ispunjavati. Ako je neprihvatljivo da klub odbije isplatiti igrača kojeg se želi riješiti kako bi iskamčio raskid ugovora — a neprihvatljivo je, te čak i kažnjivo od disciplinskih komisija u lokalnim savezima i u FIFA-i — onda je jednako neprihvatljivo da igrač ne ispunjava svoju stranu ugovora i odbija trenirati. Kako postoje disciplinske mjere za klubove koji se mangupiraju, tako bi trebale postojati jasne kazne i za igrače koji ne poštuju ugovor koji su sami potpisali.

U kontekstu ovog izoliranog slučaja, Kane je potpuno s krive strane sukoba i ponaša se kao derište koje nije dobilo ono što želi. Sam je i potpuno svjesno potpisao dugoročni ugovor s finom plaćom i sada, kad mu više taj ugovor ne odgovara, želi iznuditi prekid tako što odbija trenirati. Ali ako gledate širi kontekst, stvari i nisu baš toliko jednostavne.

Na stranu to što je Levy prekršio obećanje da će pustiti Kanea. Igrač ima pravo biti ljut zbog toga i njegov štrajk čak možda i ima veći legitimitet nego što su ga imali Gareth Bale, Modrić i većina drugih igrača koji se odlučuju na istu strategiju. Međutim, to je opet koncentracija na konkretan slučaj. Poanta je u tome da su nogometaši u drugačijoj poziciji od drugih zanimanja na tržištu rada.

Nogomet (ni)je drugačiji

“The Guardian već dugo prati tvoj rad, ima te na radaru i želi te dovesti sebi. Ponudit će ti, recimo, četiri puta veću plaću plus bonuse, bolje radne uvjete i globalni doseg, priliku da se dokažeš u jednoj od vodećih organizacija u industriji. Što ćeš učiniti?”, ispričao je za Telesport Stefan Szymanski, profesor sportskog menadžmenta na Sveučilištu Michigan i vodeći ekonomski autoritet u nogometu.

“I sad zamisli da tvoja firma kaže — okej, možeš ići, ali The Guardian nam mora isplatiti odštetu u visini onoga što bi kod nas zaradio u idućih 10 godina, plus 20 posto od eventualne iduće odštete, ako budeš od njih odlazio negdje dalje. Može li to učiniti? Naravno da ne može i da bi to palo na svakom sudu, jer europskim zakonima je zajamčena radna mobilnost. Bez obzira na to jesi li novinar, ekonomist, fakultetski profesor ili vodoinstalater, imaš pravo prihvatiti bolju ponudu i promijeniti posao bez da te poslodavac u tome sputava, bez da te ucjenjuje. S nogometom ne bi smjelo biti drugačije.“

Nogomet je tradicionalistički sport. Stvari se mijenjaju sporo i rijetki su drastični preokreti paradigme. Najbolje je to pokazao slučaj Superlige, kod kojeg je javnost jednostavno spustila rampu na inicijativu najmoćnijih klubova jer se kosila s tradicionalnom nogometnom hijerarhijom i važnošću lokalnih natjecanja. Iz te perspektive tvrdnja da su nogometaši i novinari, ekonomisti, profesori ili vodoinstalateri na istom tržištu rada zvuči kao glupost. Transferi, ugovori, pregovori; to je nogomet i to je oduvijek bilo tako.

Stvar je u tome što to i nije baš istina.

Prije samo 25 godina je sve bilo puno drugačije, da ne idemo u drevnu prošlost. Kad bi nekome prije 30-ak godina istekao ugovor — evo, možemo pričati o Kaneu, ali ne o Kaneu danas nego za tri godine kada mu istekne ugovor s Tottenhamom — taj netko bi i dalje ovisio o ispisnici kluba. U konkretnom primjeru, Kane niti za tri godine ne bi mogao otići u City jer bi Tottenham držao njegove papire, iako ugovor više nije važeći, sve dok ga Levy ne bi odlučio pustiti jer su u korektnim odnosima ili jer je iskamčio da mu City uplati koju funtu da prekine natezanje. Dakle, ugovor je postojao, ali kao da nije, jer je de facto imao neodređeni rok.

Nama je to danas potpuno apstraktno jer sve se promijenilo onog trenutka kada je Jean-Marc Bosman tužio RFC Liège, belgijski savez i UEFA-u, pozivajući se na slobodu kretanja radne snage na zajedničkom tržištu Europske ekonomske zajednice, propisanu Rimskim ugovorima iz 1957. Europski sud pravde u Luksemburgu je pet godina kasnije presudio u njegovu korist i zapravo je izjednačio nogometaše sa svim drugim radnicima.

Zato argument da je nogomet drugačiji ne drži vodu.

Sve što preostaje

Kane ima ugovor, ali ima ga svatko od nas koji smo zaposleni. Netko ima ugovor o stalnom zaposlenju, netko je zaposlen na određeno vrijeme, netko ugovara konkretan posao. Kaneov ugovor nije ništa drugačiji od ugovora nekog građevinara koji je s naručiteljem pogodio izgradnju kuće. Ako u međuvremenu dobije ponudu da gradi zgradu, za očekivati je da će građevinar prekinuti radove na kući i prijeći na gradilište zgrade jer ondje može više zaraditi. Prvi ugovor će raskinuti, platit će neke penale naručitelju koje će kompenzirati zaradom na drugom mjestu i to je kraj priče.

Problem s nogometom je što su ti penali često nerealni. U konkretnom slučaju, City je navodno ponudio preko 130 milijuna eura fiksne odštete za Kanea plus nešto bonusa i Tottenham je to odbio.

Upravo o tome priča profesor Szymanski. Ako građevinar napusti gradilište kuće koje vrijedi 100.000 eura i koje je izgradio napola, njegovi penali će biti nekih 20 ili 30 tisuća eura. Odradio je 50 tisuća eura posla, bit će mu isplaćeno otprilike pola i investitor neće udariti odštetu od pola milijuna eura kad cijela kuća vrijedi 100.000. Ako i potražuje pola milijuna, nijedan sud mu neće priznati takav odštetni zahtjev. Ili ako neki doktor dobije stipendiju ili specijalizaciju, točno se zna koliko je ‘dužan’ odraditi i kolika je odšteta koju mora platiti matičnoj ustanovi ako odluči otići na drugi posao. Ali ta odšteta ne može biti veća od vrijednosti koju je dobio.

U nogometu je to potpuno drugačije. Kane od Tottenhama prima nekih 12,5 milijuna eura po sezoni, što bi značilo da mu je vrijednost ugovora do isteka nešto manja od 40 milijuna eura, a Levy je odbio 130 milijuna eura plus bonuse. Dakle, dobio je ponudu u kojoj je vrijednost ugovora pomnožena s četiri i svejedno mu je malo.

Na ovoj Kaneovoj razini o nogometašima u pravilu pričamo kao o bogatašima čije su svote na računima potpuno apstraktne običnim ljudima i sasvim je očekivano da će dobiti etiketu derišta koje cvili jer nije dobilo što želi i zato odbijanjem treninga iznuđuje raskid ugovora koji je sam potpisao.

Ali ako stvari pogledamo malo dublje, ti isti nogometaši su često zarobljenici u zlatnim krletkama. Imaju novca, ali ruke su im vezane nevidljivim lisičinama nerealnih odšteta koje ih stavljaju u sasvim podređeni položaj na tržištu rada u usporedbi s građevinarima, doktorima ili novinarima. I onda često nemaju ni izbora. Sve što im ostaje jest ponašati se kao Kane i odbijati trenirati ili čekati nekog novog Bosmana koji će stvari pokušati riješiti na sudu.