Najavljujući utakmicu četvrtfinala Lige prvaka, oba trenera fokusirala su se na istu stvar. Zinédine Zidane je ponavljao kako se prva utakmica mora gledati kao cjelina s uzvratom idući tjedan, a Jürgen Klopp je nekoliko puta naglasio kako je pred Liverpoolom 180 minuta borbe s Real Madridom. Obojica su povukla istu poantu, nakon čega su je nekoliko puta dodatno naglasili. Prijevod tih fraza — jer Zidane i Klopp nisu htjeli pojasniti pravila u strahu od toga da će ljudi zaboraviti kako se igra uzvratna utakmica — je taj da su oba trenera utakmicu pripremila bez velikog rizika. Nitko nije bio spreman preuzeti inicijativu i izložiti se. Obojici trenera je dosadna, teška i nesadržajna igra na sredini terena bila sasvim prihvatljiv scenarij razvoja utakmice u Madridu. Jer igra se 180 minuta i prva utakmica se mora gledati kao cjelina s uzvratom idućeg tjedna.
Za Kloppa je ispalo loše to što je Zidaneov Real Madrid kralj takvih utakmica.
Bez obzira na to što je trener prije same utakmice ostao bez Raphaëla Varanea, bez obzira na to što je već neko vrijeme bez Sergija Ramosa i Danija Carvajala te bez obzira na to što Marcelo više nije ni približno toliko bitan dio momčadi, Real zna igrati ovakve utakmice. To više nije onaj isti sastav koji je osvojio tri uzastopne Lige prvaka; obrana je potpuno drugačija, nema više Cristiana Ronalda i Garetha Balea, ali je to i dalje u osnovi ista momčad.
“Naši igrači su igrali u mnogo velikih utakmica i možemo ostati mirni u teškim situacijama jer znamo da možemo dobiti svakoga”, izjavio je Toni Kroos pred treće uzastopno osvajanje Lige prvaka i sažeo stvari na čistu bit koja Real razlikuje od svih drugih. “Imamo kvalitetu, nje smo svjesni i iz nje povlačimo samopouzdanje. Iako ne pobjeđujemo, znamo da možemo promijeniti utakmicu. Iskusili smo mnogo situacija, tako da ne postajemo nervozni.”
Ne radi se o kompliciranom sustavu i sofisticiranim mehanizmima koji su uigravani mjesecima. Međutim, ne radi se niti o slučajnosti
Kada utakmice postanu dosadne, teške i nesadržajne, druge vrhunske momčadi imaju običaj postati nervozne jer su naprosto navikle dominirati. Real dobiva takve utakmice jer igrači su svjesni da ne moraju cijelo vrijeme dominirati, dočekat će svoju šansu za koju su 100 posto sigurni da će doći i onda će je iskoristiti jer su potpuno samopouzdani da to mogu napraviti.
Uostalom, tako je bilo i ovaj put. Real je, ukupno gledano, bio bolji, ali nije razbio suparnika atraktivnom i napadačkom igrom te nije stvorio puno prilika. Zidane se naprosto nije ni imao namjeru nadigravati s Liverpoolom. Real Madrid je na svom travnjaku imao manji postotak posjeda lopte i odigrao je pomalo nevjerojatnih 78 dugih lopti.
Izbjegavanje sredine
Taj broj može nekome biti apstraktan. Za orijentaciju: u četvrtfinalu Lige prvaka sinoć je Liverpool pokušao 38 dugih dodavanja, Manchester City 40, a Borussia Dortmund 52. Dakle, Borussia je igrala protiv dominantnog suparnika, a Real je uputio 26 dugih lopti više, točno 50 posto više. Možda je najbolja usporedba da bismo shvatili koliko je 78 dugih lopti zapravo puno činjenica da su prošlo kolo u HNL-u igrali Varaždin i Slaven Belupo te je Varaždin uputio 69, a Belupo uputio 74 duge lopte. Jedni su tri, a drugi pet bodova udaljeni od zadnjeg mjesta; jedni nisu upisali pobjedu pet, a drugi osam prvenstvenih kola, ali i jedni i drugi su napucali manje dugih lopti od Reala. Dakle, 78 je enormno puno.
Plan igre je bio prebacivati težište igre iz sredine terena. Zidane je u sredini imao Casemira, Kroosa i Luku Modrića, ali nije htio riskirati i uvoditi ih u duele s Fabinhom i Georginiom Wijnaldumom te omogućavati Liverpoolu da iz takvih situacija započinje kontranapade. Real je sustavno koristio duge lopte kako bi izbjegavao sredinu terena.
Casemiro, ali puno važnije, Modrić i Kroos su u gužvi, okruženi igračima u crvenim dresovima. Međutim, njihova namjera u nijednom trenutku nije bila osloboditi se i primiti loptu. Oni namjerno ostaju gdje jesu, u lošoj pozicijskoj strukturi, jer tako okupiraju Liverpoolovu prednju liniju koja blokira linije dodavanja prema njima i veznjake koji ih čuvaju. To na drugom boku otvara prostor za Lucasa Vázqueza koji je sam i kojeg stoper traži dugom loptom.
Važno je napomenuti da obratite pozornost na to kako Marco Asensio ne dolazi u prilaz prema Vázquezu. Dok je lopta bila lijevo, pomaknuo se prema sredini; kada je bila kod stopera, spuštao se prema međulinijskom prostoru, ali čim je shvatio da ide duga lopta na bok, okreće se i napada dubinu kako bi suigraču stvorio još više mjesta i kako mu ne bi dovukao još jednog obrambenog igrača.
Kako lopta dolazi prema Vázquezu, tako se — sasvim prirodno — oba vezna reda pomiču prema lopti. Liverpool želi zatvoriti prostor, a Modrić želi primiti loptu. S obzirom da su sedmorica igrača u crvenim dresovima bila pozicionirana u dijelu terena uz lijevu aut liniju, kada se kreću približavati sredini terena i kada krenu zatvarati Vázqueza, logično je da se onda otvara prostor ondje gdje su bili.
Kada je shvatio da nema opcije ispred sebe i da mora dodati prema sredini, Vázquez se odlučuje za još jednu dugu loptu — upravo na lijevu aut liniju prema Ferlandu Mendyju, a on koristi prostor koji se otvorio pomicanjem veznjaka prema sredini, probija Trenta Alexander-Arnolda i zavrće loptu prema sredini, odakle Vinicius Júnior promašuje jako dobru šansu.
Zidaneov stroj
Real je, dakle, došao od stopera do šanse iz kaznenog prostora kroz dva dodavanja i jedan dribling. Međutim, nije riječ samo o dvije točne duge lopte. Riječ je o ponašanju cijele momčadi; riječ je o tome da svi imaju jasnu sliku o tome što je generalna ideja momčadi i da vjeruju suigračima da će egzekucija biti savršena. Nitko ne prilazi Éderu Militãu da primi loptu od njega, isto kao što nitko ne prilazi ni Vázquezu. Dapače, kada on prima loptu, Asensio odlazi od njega da mu kupi još malo vremena na lopti.
Isto tako, kada Mendy ide u dribling, on zna točno gdje može ići — jer ako izgubi loptu toliko visoko i toliko blizu aut linije, Real je u dobroj situaciji da zaustavi kontranapad. Sve da mu i Alexander-Arnold oduzme loptu, Liverpool nema gdje od tamo. Modrić, Kroos i Casemiro nisu pokušali niti jedan jedini dribling, a Mendy je imao tri i sva tri su bila visoko u suparničkoj polovici terena.
Ne radi se o kompliciranom sustavu i sofisticiranim mehanizmima koji su uigravani mjesecima. Međutim, ne radi se niti o slučajnosti. Zidane je stvorio efikasni stroj koji počiva na individualnoj kvaliteti i svijesti o vlastitim kvalitetama te samopouzdanju koje se stvara iz toga. Svi znaju koji je plan i znaju da su dovoljno dobri da dobiju utakmicu bez potrebe da odigraju neki spektakl.
Uostalom, oba prva gola padaju na isti način kao dokaz da nema govora o slučajnosti.
Kroos koristi to što nema pritiska ni od vezne linije ni od napadača — možda i jedine dvije takve situacije ili barem među rijetkima — i šalje loptu na lijevo krilo ciljajući zonu koju bi trebao kontrolirati Alexander-Arnold ili u kojoj bi barem trebao raditi pokrivanje leđa suigraču koji skače na prvu loptu. Duga lopta preko veznog reda i ulazak u šansu kroz malo strukturirane igre.
Zidaneov plan je bio logičan. Koliko god zvučalo kao fraza, njegova momčad zna igrati ovakve utakmice i uglavnom dobije one u kojima igra nije nešto posebno sadržajna. Dokazala je to dovoljno puta u zadnjih pet-šest godina i ovo je bio samo klasični Real Madrid, rutinska utakmica kakvu smo navikli od njega. Zidaneov plan je bio logičan i iz perspektive da je bio bez Varanea, Ramosa, Carvajala i Edena Hazarda.
Kloppov nije. Koliko god imao objektivnih problema ove sezone te koliko god je bio problematičan izostanak Virgila van Dijka za koncept igre i podizanje zadnje linije koje uzrokuje bolju kompaktnost ostatka momčadi, Liverpool ima svoj prepoznatljiv stil igre i jasne okvire na kojima može graditi utakmicu. Ako nećeš napasti Real bez prva dva stopera i bez Hazarda, onda ga nećeš napasti nikad.
Jasno, to je rizik. Ali rizik je i ovo jer računaš da ćeš biti bolji od Reala u onome što Zidaneov Real radi najbolje. Jednostavno, to je klasični Real i klasična utakmica koju Zidaneova momčad u pravilu uzima.
