Ključevi scudetta

Inter je dobio gradski derbi i nastavlja prema naslovu

Zadnja izmjena: 23. veljače 2021.

Kada je Inter dovodio Antonija Contea, nije u planu imao dugoročno rješenje. To, naravno, ne znači da ga je klub planirao otpustiti nakon dva mjeseca, ali nitko u klubu nije gajio iluziju da će Conte na Meazzi graditi dinastiju i da će u njemu dobiti trenera koji će na klupi ostati 10 godina.

Conte nije takav trener. On je previše težak lik da bi se negdje zadržao toliko vremena; intenzivan je i troši sebe i sve oko sebe, tvrdoglav je, tiranin je, fundamentalist je, ambiciozan je, zahtjeva puno od igrača i stvara konstantnu tenziju iz koje izvlači maksimum. Conte se teško prilagođava i još teže priznaje svoju pogrešku, a zbog toga ima naviku da nakon nekog vremena uđe u sukob s nadređenima.

Međutim, Conte sve to koristi kako bi pobjeđivao.

I to je poanta svega. Inter ga je doveo da pobijedi. Odmah i sada. Pragmatično i bez previše razmišljanja o tome što će biti za 10 godina, jer već 10 godina Inter nema nijedan trofej, čak niti neki od ovih manje važnih natjecanja i Conteov primarni zadatak je bio promijeniti to.

Na temelju svoje pragmatičnosti i detaljnosti Conte je pobijedio Piolija, a time je preuzeo je ključeve borbe za scudetto

Prošle godine Conte nije uspio. Nije osvojio ništa, a onda je ove sezone ispao iz Lige prvaka već u grupnoj fazi, dok je u kupu u polufinalu naišao na Juventus i nije uspio proći. Takav rasplet je domaće prvenstvo učinilo još važnijim. Naslov prvaka Serie A je postao imperativ kako bi Conte opravdao imidž s kojim je doveden i jedina stvar koja je mogla njegov mandat u Interu učiniti zaista uspješnim.

U tom je kontekstu utakmica protiv AC Milana bila ključna. Inter je prije utakmice imao bod više u odnosu na gradskog rivala i u međusobnoj utakmici je morao kapitalizirati kiks koji je Milan napravio u prošlom kolu protiv Spezije. To je bila utakmica u kojoj je Inter mogao ili otići na četiri boda razlike, ili se vratiti u poziciju u kojoj lovi zaostatak od -2, a budite sigurni da će takve utakmice Conte posebno detaljno pripremiti.

Lukakuova uloga

Conteu je na ruku išlo to što je znao da Ismaël Bennacer neće moći nastupiti za Milan. Samim time je Stefano Pioli ostao bez jake karike za kontroliranje sredine terena, a Conte je našao faktor koji može sistemski iskorištavati.

Iza napadačke briljantnosti koju je pokazao Romelu Lukaku ostao pomalo sakriven velik dio posla koji je Interov napadač odradio u fazi obrane i time omogućio Conteu da bude pragmatičan.

Lukaku i Lautaro Martínez nisu naganjali stopere; njihova primarna zadaća u obrani bila je spriječiti da lopta dođe do centralnih veznjaka. Milan je otvarao napade iz zadnje linije, a Lukaku i Lautaro su ostajali desetak metara iznad centra i zonski su pokrivali središnju zonu. Kad su se uvjerili da Franck Kessié i Sandro Tonali ne mogu primiti loptu i da su stoperi počeli kretati prema naprijed kako bi započeli napad — ovo posebno vrijedi za Alessija Romagnolija — tek onda su Conteovi napadači — a ovo posebno vrijedi za Lukakua — iskakali u pritisak.

Treba napomenuti kako je svako od tih iskakanja bilo napravljeno tako da se strogo pazi da mu Kessié ostane iza leđa, da zadrži položaj tijela i kut pritiska u kojem će stvarati ‘sjenu’ prema Kessiéju koja će onemogućiti Romagnoliju da loptu odigrava prema sredini i umjesto toga ga prisiliti da igra okomito dodavanje prema naprijed.

Lukaku je tu pokazao nevjerojatnu disciplinu i odlično shvaćanje prostora. Jako dobro je kontrolirao sredinu i prostor iza svojih leđa, što je omogućilo veznjacima da naprave koji korak natrag i zadrže kompaktnost s kojom su jako dobro kontrolirali prostor između linija da bi čim lakše neutralizirali Hakana Çalhanoğlua i Alexisa Saelemaekersa, ali i spuštanja Zlatana Ibrahimovića prema sredini terena.

Osim obrambene svrhe, Lukakuova kontrola sredine i prisiljavanje Romagnolija na izlaske naprijed imali su efekta i na napad. Romagnolijeva dubinska lopta — na koju je bio prisiljen, jer je Lukaku štitio dodavanje prema sredini — bila je Conteov okidač za kontranapade. S obzirom da su u takvim situacijama obojica Milanovih stopera bili visoko, a da je Interov vezni red bio duboko te u poziciji blizu obrane i s puno igrača na malom prostoru, otvarala se pogodna situacija da Inter iskontrolira tu okomitu loptu i odmah odgovori svojom dubinskom loptom kojom će tražiti Lukakua. A on koristiti to što je dominantan u duelima jedan-na-jedan, kao i to što Milan ovisi o podizanju svojih bočnih igrača.

Conteova pragmatičnost

Upravo na taj način pada prvi gol.

Prvo dodavanje iz obrane ide prema boku na Achrafa Hakimija, on traži dubinu na Lukakua, a Milan je u sasvim drugačijoj poziciji nego Inter na prvoj slici.

Veznjaci su udaljeni od obrane te između Tonalija i Kessiéja i stopera ima 25-30 metara. Pioli obično koristi svoje bočne igrače visoko, za Milan je jako važno da se bekovi priključuju napadu, a s obzirom da je Inter igrao u formaciji 3-5-2, Theo Hernández je imao zahtjev iskakati prema Hakimiju. Veznjaci daleko i bekovi visoko daju situaciju da se Lukaku bez problema izvlači na stranu i dolazi u poziciju u kojoj se on i Romagnoli nalaze na otvorenom prostoru, a to su uvjeti u kojima je Lukaku nezaustavljiv. Kombinacija snage, brzine i tehnike ga čini nevjerojatno opasnim, a Romagnoliju nitko nije mogao doći u pomoć.

Treba obratiti pozornost na još jednu stvar.

Da, Milan je razvučen i po dužini terena i po širini. Međutim, Interov vezni red ostaje duboko i nije čudno da je Lukaku imao 20 izgubljenih napada. Naprosto mu često nitko nije bio dovoljno blizu da pomogne. Pa čak i kod ovog gola u napad idu Lukaku, Lautaro koji napada prostor između dvojice stopera i Ivan Perišić koji sprinta s druge strane. Ali i to je bilo dovoljno jer Lukaku je, praktički, mogao igrati sam.

Jasno, dobrim dijelom mu je to omogućio Conteov plan. Conte je našao faktor koji može sistemski iskorištavati, znao je da Tonali nije dobar u demarkiranju i otvaranju iza napadača, tako da su stoperi bili prisiljeni uvoditi loptu u igru. Znao je i da bekovi u Piolijevu sustavu moraju ići visoko i da će Hakimija pokrivati Hernandezovim iskakanjem, tako da se Lukaku mogao izvlačiti prema desnoj aut liniji i dolaziti u povoljne situacije. Conte ga je ubio time što je pragmatično ostavljao veznu liniju nisko, ali ga je i otvorio tako što ga je sistemski dovodio tamo i omogućavao mu je da iskoristi svoje kvalitete u dobrim uvjetima. Ne stalno, jer često je Hernández bio dovoljno blizu, ali Conte je znao da će Lukaku pet ili šest puta ostati sam protiv Romagnolija i da će to iskoristiti.

To pokazuje i statistika. Lukaku je imao samo 12 točnih dodavanja u cijeloj utakmici, ali tri su bila ključna i još jedno je bila asistencija. Dobio je 2/7 duela i uspješno je driblao samo jednom iz tri pokušaja. Za usporedbu, Zlatan je imao 14 dodavanja, 5/7 duela i pet udaraca. Međutim, nakon svakog od tih duela bi bio zaustavljen i dupliran od vezne linije koja je bila blizu, a kada bi Lukaku dobio loptu, dobivao ju je u situacijama u kojima ga ništa više nije moglo zaustaviti.

Conte nije napravio ništa novo. Bio je pragmatičan, detaljno je pripremio jednu stvar i iskoristio je povoljnu situaciju na terenu kako bi forsirao ono što mu je odgovaralo. Na temelju svoje pragmatičnosti i detaljnosti je pobijedio Piolija, a time je preuzeo je ključeve borbe za scudetto. Imao je Milan svojih dobrih dionica, krajem prvog poluvremena i početkom drugoga je prodisao, ali Inter je imao veću kvalitetu u izvršenju plana koji je Conte zacrtao. I sasvim zasluženo ima četiri boda na vrhu ljestvice, za što je Conte i doveden.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.