Ostaje dojam da je Lukas Kačavenda najbolje iskoristio svoju priliku. Sa svojih 18 godina, postao jedan od glavnih nositelja igre U-21 reprezentacije; svih šest utakmica je započeo u prvoj postavi i odlično se uklapa u ideju igre.

U suštini, ta ideja se bazira na tome da Bišćan želi približiti izvedbu mlade reprezentacije standardima koji vrijede u seniorskom nogometu. Zanimljiv je to paradoks, jer sve reprezentacije u svojim U-21 selekcijama imaju igrače koji iza sebe imaju iskustvo igranja na seniorskoj razini, većina njih i po nekoliko sezona. Poneki imaju i milijunske transfere koji su ih svrstali među nositelje igre svojih klubova. Međutim, kada dođu u U-21 reprezentaciju, kao da podemone i ponovo krenu igrati juniorski nogomet.

Kačavendi ide u prilog to što Bišćan želi približiti izvedbu mlade reprezentacije standardima koji vrijede u seniorskom nogometu

U seniorskom nogometu broj uspješnosti radnji — dakle, onih s loptom: dodavanja, duela, driblinga, oduzimanja lopte, udaraca itd. — varira između 70 i 80 posto. Na utakmici između Hrvatske i Švicarske na Euru je uspješnost akcija za obje momčadi bila 58 posto. U mladim reprezentacijama se naprosto igra s manje discipline. Igrači vide neki prostor koji se potencijalno otvara, vide priliku koju možda mogu iskoristiti i nešto ih povuče da riskiraju.

Odličan primjer je Nikola Moro koji je na utakmici Europskog prvenstva protiv Engleske dodao loptu kroz sredinu kaznenog prostora nakon koje je uslijedio kazneni udarac za suparničku momčad. Moro, koji je tada igrao već šestu seniorsku sezonu, koji iza sebe ima nastupe u Ligi prvaka i koji je prodan za 8,5 milijuna eura u Rusiju, na klupskoj razini već godinama nije napravio takvu pogrešku. Međutim, mlada reprezentacija nije seniorski nogomet. To su seniorski nogometaši koji još uvijek na trenutke igraju juniorski nogomet koji u prvom planu obilježava ležernost u odigravanju i povremena nedisciplina zbog želje za nadigravanjem.

Više ulazi u šanse nego što kreira

U tom kontekstu treba gledati Bišćanovu odluku da u mladoj reprezentaciji igra s trojicom stopera. Nije to isključiva formacija. Recimo, protiv Azerbajdžana je igrao u 4-2-3-1 s Martinom Baturinom na poziciji desetke te Juricom Prširom i Antom Palaversom iza njega, pri čemu je Hrvatska planski igrala na posjed lopte i na kraju je imala loptu 73 posto vremena, a protiv Estonije je igrala ta ista trojka u sredini i posjed lopte se zaustavio na čak 84 posto. Međutim, ostaje dojam da je Bišćan sve bitne utakmice postavio tako da Hrvatska igra s trojicom stopera i dvojicom stabilnih bočnih igrača te veznom linijom koja je imala zadatak držati kompaktnost. Tako je igrao protiv Norveške, a tako je postavio momčad i protiv Austrije.

Zanimljivo, Kačavenda je imao svoju ulogu u svim utakmicama. Protiv Azerbejdžana i Estonije je bio krilo, a kada se Bišćan protiv Norveške i Austrije odlučio za trojicu u zadnjoj liniji, Kačavenda je preselio u sredinu terena, gdje je s Lukom Sučićem činio tandem pokretnih veznjaka koji jako dobro shvaćaju igru bez lopte i odlično se kreću bez lopte, neovisno o tome brani li se njihova momčad ili napada.

Pogledamo li Kačavendine ovosezonske brojke u Lokomotivi, gdje je također standardan — ove je sezone odigrao 13 od 15 utakmica i u svih 13 je bio u prvoj postavi, a one dvije je propustio zbog akumuliranih žutih kartona — onda možemo zaključiti da puno više ulazi u šanse nego što te šanse kreira igrom na lopti. Zabio je tri gola i jednom je asistirao, a u prosjeku ima 1,6 udarca po utakmici, što znači da kontinuirano ulazi u prilike za udarac i samo je 20 igrača u ligi ispred njega. Istovremeno, suigračima je pripremio samo jednu veliku šansu u 13 odigranih utakmica, onu koju je Sandro Kulenović strpao u gol protiv Slaven Belupa.

Marko Livaja i Bruno Petković su seniorski reprezentativci, igrači s iskustvom iz liga Petice i najbolji pojedinci lige tako da usporedba s Kačavendom nije poštena. Međutim, sva trojica igraju u sličnim ulogama i njih dvojica imaju puno veći utjecaj na organizaciju napada svoje momčadi i kreaciju u zadnjoj trećini nego što ima Kačavenda.

Glavni razlog za to je činjenica da Kačavenda osvaja samo 39 posto svojih duela. Prosječno se nađe u 14 duela po utakmici, a izlazi kao pobjednik iz samo 5,5 izravnih dvoboja sa suparnicima i to ga onemogućuje da kontinuirano stvara višak. Iz toliko malog postotka proizilazi i toliko velik broj žutih kartona. Kačavenda je aktivan u obrani s 0,7 presječenih i 1,8 oduzetih lopti, ali je fizički inferioran i njegovi pokušaji oduzimanja lopte često završe čupanjem za dres ili lošim klizećim startom, zbog čega je već skupio šest žutih kartona u 13 odigranih HNL utakmica ove sezone.

Modrićev poučak

Tu treba imati na umu da je Kačavenda u ožujku navršio 18 godina. Riječ je o igraču koji još uvijek može igrati za juniore. HNL je fizički zahtjevna liga, u zadnjih nekoliko godina se tempo igre podigao i logično je da će djeca od 17 ili 18 godina imati probleme u praćenju fizičkih zahtjeva protiv potpuno odraslih muškaraca, pogotovo ako se ne radi o igračima s urođenim vrhunskim fizičkim predispozicijama.

Da Kačavenda ne pati od ‘Sindroma Ante Ćorića’ i da mu duel igra nije nepremostiv problem pokazao je u utakmici protiv Norveške. Tu je osvojio 11/16 duela na tlu, pokazavši da može izdržati veliki volumen duela i zadržati uspješnost ako ga stavite u iole ravnopravne fizičke uvjete, zbog čega treba pratiti kako će rasti njegov postotak dobivenih duela u HNL-u kako se bude dalje fizički razvijao. Zasad je u ovoj polu-seniorskoj konkurenciji potpuno ravnopravan.

Ne čudi onda ni to da je ključni čovjek u mladoj reprezentaciji. Bišćan u njemu ima igrača koji je odličan u presingu, vrlo aktivan i puno se kreće bez lopte te s njim dobiva figuru kojom može zatvarati obranu, ali otvarati prostor dubinskim kretnjama u kontranapadima. Bišćana ne zanima toliko dio s driblinzima i izgradnjom napada, barem ne u utakmicama kao što je ova protiv Austrije.

Jedan od najboljih indikatora koliko je neki igrač talentiran s loptom su nastupi u najmlađim kategorijama. Tu se najviše ističu oni s dobrim driblingom i odličnom kontrolom lopte, oni obično iskaču u pionirskim i ranim kadetskim danima kao igrači koji rade razliku. Kačavenda s 18 godina igra u U21 reprezentaciji, što itekako sugerira da je budućnost hrvatskog nogometa, ali nikad nije bio dio ni U15 ni U17 reprezentacije.

I to je zanimljiva crtica jer nije usamljen primjer. Recimo, Luka Modrić je za U17 reprezentaciju odigrao ukupno 40 minuta. Hrvatska je u kolovozu 2001. u dva dana igrala dvije prijateljske utakmice protiv Slovenije, a Modrić je dobio 16 minuta u prvoj i 24 u drugoj. Danas će se puno ljudi zaklinjati u Modrićev talent od prvog dana, ali ni najbolji hrvatski nogometaš svih vremena nije pretjerano rano prepoznat jer nikad nije nizao petoricu ili šestorica igrača driblingom.

U njegovoj generaciji U17 reprezentacije desetku je nosio Aljoša Vojnović, a standardna mjesta u momčadi su imali Filip Marčić i Stiven Rivić, koji su još kao kadeti potpisali za Bordeaux i Schalke jer su se isticali sposobnošću da stvaraju višak driblingom. Oni su sa 16 godina išli u lige Petice, a Modrić je s 18 poslan u Zrinjski praktički kao prekobrojan. Modrićeva inteligencija, čitanje igre i jednostavnost u traženju rješenja došli su do izražaja puno kasnije, kada se juniorski nogomet približi seniorskom.

U tom kontekstu, Kačavendi ide u prilog to što Bišćan želi približiti izvedbu mlade reprezentacije standardima koji vrijede u seniorskom nogometu. Tu njegova igra bez lopte, energija u presingu, čitanje igre i igračka inteligencija u potpunosti dolaze do izražaja. S 18 godina je postao nositelj U21 reprezentacije i nameće se kao Bišćanov junak u novom kvalifikacijskom ciklusu.