Više, više, više… Koliko god da imaju, ljudi će uvijek poželjeti još više. Tako je i u slučaju crnogorske košarkaške reprezentacije — bez obzira na respektabilne rezultate, navijači žude za novim iskorakom.
Odmah nakon što je FIBA prije sedam godina uvela notorni sustav kvalifikacija, postalo je jasno da će reprezentacijama biti mnogo teže ostvariti kontinuitet prisustva na velikim natjecanjima. Nije se to odrazilo samo na primjeru Hrvatske, koja je nakon sudjelovanja na svjetskim prvenstvima 2010. i 2014. propustila sljedeća dva, nego i još renomiranijih reprezentacija poput Argentine, Slovenije i Turske, koje nisu uspjele povezati dvije svjetske smotre. No, tim se postignućem može pohvaliti Crna Gora, koja je s malenom bazom igrača ponovo uspješno okončala kvalifikacijski ciklus za Mundobasket.
Prethodni plasman na SP u Kinu bio je prava senzacija; tada su Crnogorci pod vodstvom trenera Zvezdana Mitrovića prokrčili put kroz skupinu sa Španjolskom, Turskom, Latvijom, Slovenijom i Ukrajinom. U Kini se, doduše, nisu dobro proveli — ekspresno su eliminirani u uvodnoj skupini upisavši sva tri poraza (Brazil, Grčka i Novi Zeland). Ubrzo nakon toga uslijedila je Mitrovićeva ostavka, a zamijenio ga je njegov dotadašnji pomoćnik Boško Radović, što je značilo da će prvi put u povijesti Crnu Goru voditi neafirmirani izbornik. Naime, dotad su Đetiće vodili renomirani stručnjaci Duško Vujošević, Dejan Radonjić, Luka Pavićević, Bogdan Tanjević i Mitrović, dok Radović nije imao relevantnog iskustva u klubovima, a ranije je samostalno vodio samo mlađe nacionalne selekcije.
Međutim, riječ je o treneru koji se već duže vremena nalazio duboko unutar crnogorskog sustava budući da je bio član stručnih stožera kod svih prethodnih izbornika osim kod Pavićevića. Stoga nije toliko iznenađenje to što se Radović pokazao kao pravi čovjek za nastavak crnogorskog uspona na međunarodnoj sceni.
Crna Gora je naučila nositi se s prosječnim ekipama kojima se može nametnuti obrambeno i na skoku, dok je jaz naspram onih elitnih i dalje predubok
Za početak svog mandata kvalificirao se na Eurobasket u Njemačkoj, na kojem su Crnogorci prošli grupnu fazu, pa potom bili tijesno poraženi od domaćina u osmini finala. Poslije toga uspješno je okončan još jedan kvalifikacijski ciklus u društvu Francuske, Litve, Bosne i Hercegovine, Mađarske i Češke, da bi na aktualnom Mundobasketu Đetići premijerno ostvarili plasman u drugu fazu uvjerljivim pobjedama nad Meksikom i Egiptom. Iskorak je, dakle, ponovo napravljen, ali zadovoljstvo je vrlo brzo splasnulo nakon teškog poraza od Litve (91:71) koji će biti gotovo nemoguće nadoknaditi s obzirom na križanje sa SAD-om u sljedećoj fazi.
Momčad je građena, naravno, oko Nikole Vučevića. Dvostruki NBA All-Star centar vratio se u izabranu vrstu nakon pune četiri godine, a kao razlog za otkazivanje prošlog Eurobasketa naveo je loša iskustva s prethodnih reprezentativnih okupljanja, odnosno strašni pritisak crnogorske javnosti koja je imala nerealna očekivanja, što je uvelike utjecalo na atmosferu u momčadi. “Mi smo zemlja od 700.000 ljudi, dobro je što možemo sastaviti reprezentaciju”, pokušavao je Vučko spustiti medije i navijače na zemlju, a čini se da su njegovi apeli urodili plodom, budući da je momčad ispraćena u Manilu u pozitivnijem i opuštenijem tonu. Od crnogorske reprezentacije ne bi se trebalo tražiti ništa više od toga da pruži svoj maksimum i dostojno predstavlja svoju zemlju.
Želje i stvarnost
A što je objektivni maksimum za Crnu Goru?
Iako su neki hendikepi i dalje prisutni, možemo se složiti da je ova momčad nešto bolja od onih ranije okupljenih. Kao najveći problem isticao se nesrazmjer u kvaliteti unutarnje i vanjske linije, budući da su pod košem imali NBA i euroligaške opcije, a na perimetru uglavnom igrače abaligaške razine. Ta teza danas i dalje stoji, ali je donekle ublažena zato što je bekovska okosnica skupila neophodno iskustvo, dok je unutarnja linija pojačana stasavanjem Marka Simonovića, modernog krilnog centra koji se brusio u teške dvije sezone u Chicagu, a ovog je ljeta potpisao za Crvenu zvezdu.
Visoki igrač njegovih karakteristika — brz, eksplozivan, odličnog šuta — konačno je riješio problem uparivanja Vučevića s Bojanom Dubljevićem, što smo na ranijim natjecanjima gledali kao udarnu crnogorsku opciju pod obručem. Njihove individualne vrijednosti često nisu mogle doći do punog izražaja zato što su kao tandem nekompatibilni — napad je djelovao zagušeno, dok su se zbog manjka brzine još veće nedaće javljale u obrani.
I Radović ih, doduše, drži zajedno na parketu, ali kao sekundarnu opciju, stoga se krvna slika u reketu uvelike popravila. Međutim, dojam je da prilično raspoloženi Simonović (7,7 poena, 5,7 skokova, trica 57,1 posto) igra manje nego što bi trebao (16 minuta prosječno), a to je zato što dijeli minutažu s iskusnim Nemanjom Radovićem (isto 16 minuta prosječno), koji je tvrd i energičan, ali mnogo limitiraniji igrač. Ako izbornik sreže svom prezimenjaku minutažu kako bi dao Simonoviću priliku da se razmaše, Crna Gora bi mogla postati teže iskušenje za suparničke obrane.
Jer Crnogorcima je vanjski šut i dalje gorući problem. Koliko god da su Nikola Ivanović i Petar Popović s godinama sazreli i obogatili svoj repertoar, svejedno nije riječ o igračima koji se mogu pohvaliti vrhunskim šutom, nego o combo bekovima koji na razne načine dolaze do poena, a isto se može reći za iskusnog Vladimira Mihailovića.
Zato je vrlo nepraktično da je kao naturalizirani stranac za ovu akciju odabran Kendrick Perry, koji je sličan tip beka kao i navedena trojica, samo atletičniji; mnogo bolje bi im, primjerice, sjeo pakleni šuter Fletcher Magee, kojeg smo protekle tri godine gledali u dresu Studentskog centra. Kad se tome doda da je primarna opcija na trojci Dino Radončić, krilo s uistinu groznim vanjskim šutom koji ga čini idealnim koncepcijskim rizikom za suparničke obrane, onda ne čudi što su protiv Litve trice ukupno gađali kritičnih 5/31 (16,1 posto).
Dojam je da je Crna Gora, za razliku od prethodnih natjecanja s Vučevićem u postavi, naučila lakše se nositi s prosječnim ekipama kojima se može nametnuti obrambeno i na skoku, dok je jaz naspram onih elitnih poput Litve i dalje predubok. Koliko god da je kvalitetan, Vučko ipak nije Nikola Jokić pa da može s lakoćom rješavati fokus obrana na sebi distribuirajući lopte suigračima; zato se događa da momčad ostane bez rješenja kada je on prikočen.
A realnost je takva da se rješenje ne može pronaći jer ova momčad za takve okršaje jednostavno nije dovoljno dobra. Kad ekipa klase Litve, a uskoro SAD-a, počne mljeti maksimalno fokusirana na crnogorske slabosti, igračima ostaje jedino da budu mentalno snažni u trenucima kada se osjete nemoćnima i stvari se krenu raspadati, odnosno da nastave gristi na oba kraja terena strpljivo čekajući da suparnički nalet krene jenjavati.
Crnogorski navijači željni zvučnog rezultata vjerojatno će ostati razočarani i na ovom Mundobasketu, ali bilo bi dobro da poslušaju Vučevića i usklade želje sa stvarnošću. Možda zvuči isprazno, ali sudjelovati je zaista važno, a Crna Gora je na Filipinima napravila novi korak u etabliranju na svjetskoj pozornici.
